Predsjednik Matice hrvatskih sindikata i predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja i Vilim Ribić djelovao mi je vrlo umorno i iscijeđeno u subotu 14. srpnja, nešto iza podneva, kada smo se sastali ispred njegovih prostorija u Ilici 51. Taman je bio dao opširniji radio-intervju Stojedinici i jedva je uspio dotrčati na zakazani sastanak sa mnom, a da ne zakasni.
Kako je bilo vrlo vruće i sparno, nismo razgovali u njegovu uredu, nego vani, u dvorištu iza sindikalne zgrade, u ugodnoj hladovini.
Prije nego što sam mu postavio svoje prvo pitanje, Ribić je želio reći nešto o sebi samome, polemizirajući s nekim nedavno objavljenim tekstovima o njemu.
- Ja sam sasvim drugačiji lik - rekao je - od onoga što pojedinci o meni pišu. Živim jedan život koji je gotovo monaški ili fratarski. Dvadeset i četiri sata sam sa Sindikatom, za Sindikat i u Sindikatu. Ne živim na račun Sindikata kako je pisano već prije bih rekao da Sindikat meni puno toga duguje. Nikada nisam postavio pitanje svoje plaće, nikada nisam naplatio niti jedan prekovremeni sat, nemam čak niti pisani ugovor o radu koji bi me zaštitio nakon otkaza, nemam nikakve materijalne imovine, ne stignem otići kod zubara, u veljači sam trebao biti na kontroli za dijabetes, a veće mjesec dana mi je istekla osobna karta...i da se našalim, ne jedem na račun Sindikata, već svi radnici u Sindikatu plaćaju svoj obrok pa i ja. 22 godine radim bez ikakve mrlje.
O izgradnji sindikalnog doma iza Ciboninatornja Ribić je rekao da je “to odluka Sindikata, a ne Ribića”, i tome dodao:
- Taj sindikalni dom bi zapravo trebao biti predmet pohvala, a ne kritika. Zato što stvaramo novu vrijednost, što stvaramo nešto dobro za ovu zemlju. Nismo novce proćerdali. I nitko ne pita druge zašto oni to nemaju, već pitaju nas zašto mi imamo. Nije li to paradoks? I u tom domu neću imati ured od 100 kvadrata već od 24, manje nego sada.
U svojem komentaru u Jutarnjem listu, svojevrsnom javnom proglasu o razlozima odbijanja Vladina prijedloga novoga, restriktivnog aranžmana sa sindikatima, zaključili ste da je posrijedi provedba neoliberalne agende i rastakanje socijalne države. Kako je to moguće ako na vlasti imamo socijaldemokratsku, lijevocentrističku Vladu?
- Jednostavno tako što to nije lijevocentristička Vlada, što je to Vlada koja ima liberalno usmjerenje, što su svi najistaknutiji ljudi u njoj liberali. U svojim višekratnim izjavama premijer Milanović čak sam sebe naziva liberalom. Zna se kakva je Čačićeva pozicija, a bogme ni za Linića se ne bih kladio da je uvjerljivi socijaldemokrat.
Neoliberalni je program u ovoj Vladi očito na djelu, što se vidi na rastakanju sindikata Zakonom o reprezentativnosti, što se vidi na opstrukciji kolektivnog pregovaranja istim tim Zakonom, što se vidi kroz pritisak na javnu potrošnju, koja je inače jedna od najnižih u Europi. U Hrvatskoj ona iznosi 41 posto BDP-a, dok u Europi u prosjeku oko 50 posto. A naša tzv. socijaldemokratska Vlada misli to dalje smanjiti na 37 posto, što piše u smjernicama proračuna za iduće tri godine. Uskoro će nas čekati daljnji pritisci na cijenu rada radi takvih polazišta.
Ja bih rekao da se sada oblikuje izgled Hrvatske nakon krize i da SDP nema socijaldemokratske odgovore za budućnost zemlje. Bojim se da je radnicima i građanima socijaldemokracija ukradena. Iznenađuje me da ne prate promjenu doktrinarne paradigme u svijetu. Jačanje društvene jednakosti, regulacije, upitnosti mjera štednje, oporezivanja bogatih i banaka, kao da se o tome ne raspravlja unutar Vlade i SDP-a, itd. Pitam se često postoji li uopće prostor za socijaldemokratsku politiku u okviru doktrina financijskih centara u svijetu.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
