Za masivnim stolom zatamnjenog Strossmayerova salona akademik Jakša Barbić podigne neki list papira pa ga, preletjevši pogledom preko njega, samo odloži natrag na drvenu površinu.
Na tom istom stolu nekada je stajao i drveni globus, odmah preko puta starinske vitrine s vrijednom srebrninom te košarom s drvenim štapovima za hodanje.
Sve je i dalje onako kako je to i biskup Strossmayer koristio, jedino što je globus sada premješten u kut neorenesansnog salona jer se akademicima učinilo da bi tamo najbolje pristajao.
Eh, da, tako je to na Zrinskom trgu broj 11, u neorenesansnoj palači u kojoj se smjestio HAZU, akademija što je predmet prijepora jer mnoge njihove članove danas optužuju da su malo prerastrošni…
Samo sedam minuta hoda dalje, na Trgu žrtava fašizma pa opet na broju 11, smjestila se, međutim, nešto malo manje raskošna zgrada.
Odnedavno je i ona u vlasništvu akademika iako je Zagrepčanima poznatija kao bivši studentski dom Ivana Meštrovića, a još prošli mjesec tu je bila i Studentska poliklinika.
Zgrada je trenutačno valjda najatraktivnija nekretnina u cijeloj zemlji, a njenim opustošenim hodnicima lunjaju žohari, vonja vlaga, puše kroz prozore na kojima su mnoga stakla porazbijana.
“Ja vam garantiram da u središtu Zagreba trenutno nema atraktivnije prazne nekretnine”, s ponosom tumači Jakša Barbić na spomen Trga žrtava fašizma.
Koji paradoks!
Sada smo ponovo u onom raskošnom Strossmayerovu salonu na Zrinskom trgu.
Čini ga nekolicina velikih prostorija, sve redom ispunjene antiknim namještajem, autentičnim stolovima i stolicama na kojima je stoljeće i pol ranije goste primao i sam biskup Strossmayer.
Sušta je to suprotnost najnovijoj zgradi koje su se “dokopali” akademici: u ovih 4880 monumentalnih kvadrata akademijini zaposlenici vide se kao mravi s vrha Eiffelova tornja pa se čovjeku pričini da je u zgradi zapravo sam, izuzev portira koji ga je stidljivo dočekao na ulasku.
Čovjek je osamljen i na Trgu žrtava fašizma odakle je sav život iselio.
Zlobnici govore: rastjerali ih pohlepni akademici kako bi zgradu prodali za shopping centar, a svoje račune koje pune proračunskim novcem podebljali za još desetke milijuna eura.
No uistinu, zašto su se iselili dom i poliklinika?
I otkud uopće ovi prostori u vlasništvu HAZU kad su studenti zgradu koristili još od 50-ih godina prošloga stoljeća?
Akademik Barbić objašnjava kako je zgrada 1933. godine sagrađena akademijinim novcem, a potom akademiji oduzeta kako bi se u nju smjestila neka institucija od javnog značaja.
I tako je bilo sve donedavno kad je HAZU okončao sudski spor sa Studentskim centrom zamolivši studente i njihove upravitelje da iz ovih 8 tisuća četvornih metara pokupe prnje i odsele.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA