Svaka rasprava o mirovinskoj reformi i svrsishodnosti drugog mirovinskog stupa uvijek je dosad počinjala i završavala s izračunom budućih mirovina. Jer je taj izračun uvijek pokazivao porazne podatke.
Pa se šef Hrvatske stranke umirovljenika Silvano Hrelja s pravom zgraža kada izračuna: da bi prosječni hrvatski umirovljenik u 65. godini života dobio 1000 kuna mirovine iz drugog mirovinskog stupa, morao bi obveznim mirovinskim fondovima uplatiti 300 tisuća kuna, a s prosječnom hrvatskom plaćom za to bi mu trebalo 88 godina radnog staža. Menadžeri društava za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima na takve će računice odmah uzvratiti svojima: pa nemoguće je iz 30 tisuća kuna uplata napraviti 2000 kuna mirovine.
I još će mudro dodati: kad bi se sav mirovinski doprinos, ne samo pet posto, uplaćivao u drugi mirovinski stup, e onda bi njegova mirovina bila puno ljepša, gotovo 4000 kuna.
Uplaćivanje cjelokupnog doprinosa u drugi stup fikcija je, naravno, o kojoj nema smisla raspravljati. Ali, nije fikcija moguće povećanje izdvajanja za drugi mirovinski stup, i to sa sadašnjih pet posto na sedam posto.
Tu je mogućnost nedavno najavio ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić.
“Vlada se opredijelila za nastavak mirovinske reforme i jačanje drugog i trećeg stupa. Izdvajanje za drugi stup povećat ćemo sljedeće godine. To povećanje neće biti na teret neto plaće zaposlenih, nego će doći do preraspodjele poreznog opterećenja plaće. To je trebalo već davno učiniti”, kazao je ministar Mrsić.
Kad već ne mogu za svoje fondove dobiti sve doprinose, menadžeri mirovinske industrije pozdravit će i spomenuto povećanje s pet na sedam posto jer je to, uostalom, njihova stara želja.
No, što bi se time riješilo?
Sigurno, samo jedno: povećao bi se kapital kojim raspolažu obvezni mirovinski fondovi.
Jamči li to veće mirovine u budućnosti? Ne. Samo možda.
Čini se da ni u vladajućoj koaliciji nisu još do kraja raščistili što žele i što treba učiniti s drugim mirovinskim stupom.
Iako je HSU članica vladajuće Kukuriku-koalicije, njen šef Silvano Hrelja kaže kako još ne postoji odluka o tome. A on je svakako protiv bilo kakvog povećanja izdvajanja za drugi stup ako će to značiti manje doprinose za generacijsku solidarnost.
“Ne smiju se smanjivati izdvajanja za 1. stup u korist kapitalizirane individualne štednje, to ne dolazi u obzir. Ako se želi povaćati izdvajanja za 2. stup, onda se moraju pronaći alternativni izvori, na primjer neka poslodavci uplaćuju dodatnih dva posto. I u Planu 21 jasno je rečeno da povećanja izdvajanja za drugi stup trebaju ići kroz dodatni angažman poslodavaca i države”, reći će Hrelja.
Iako je ministar Mrsić najavio povećanje izdvajanja za drugi stup već početkom iduće godine, Hrelja kaže kako je vladajuća koalicija tu temu ostavila za drugi dio mandata i da to sada nije prioritet.
Na Mrsićeve je najave reagirao i Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) čiji šef Mladen Novosel u izjavi za Globus tvrdi: “Apsolutno smo protiv povećanja izdvajanja za drugi mirovinski stup jer se taj model pokazao lošim. Kada je počinjala mirovinska reforma, cilj drugog mirovinskog stupa bio je da se dobiveni novac kapitalizira, da se ulaganja u drugi stup oplemenjuju i tako povećava imovina fonda. Ali, to se ne događa, nema značajnije kapitalizirane dobiti u imovini mirovinskih fondova. Umjesto toga, tih pet posto izdvajanja fali u prvom mirovinskom stupu i taj se manjak mora pokrivati iz državnog proračuna.”
I tu se sada vraćamo na početak priče.
Zašto obveznim mirovinskim fondovima dati još više novca ako hrvatski osiguranici nemaju koristi od toga? Pogotovo stoga što su, kako to ovdje razotkrivamo, prinosi na štednju građana u mirovinskim fondovima u stvari jako mali, a profitabilnost društava za upravljanje mirovinskim fondovima je izrazito velika.
Jagoda Milidrag Šmit iz SSSH-a uvjerena je da financijska branša brani drugi mirovinski stup jer on zapravo ide njima u korist, a ne u korist pojedinca osiguranika. “Obvezni mirovinski fondovi imaju zajamčen doprinos jer je država građane obvezala na izdvajanje novca za drugi mirovinski stup. Osiguranici znaju što daju, tih pet posto, ali ne znaju što će dobiti. I troškovi upravljanja su vrlo visoki. Kad se zbroje ulazna naknada, naknada za upravljanje, izlazna naknada i troškovi banke skrbnika, ispada kako 27 posto uplaćenog iznosa ide na troškove upravljanja”, kaže Milidrag Šmit.
Krenimo od prinosa obveznih mirovinskih fondova koje i sami fond-menadžeri vole uspoređivati sa štednjom u bankama. Prema tvrdnjama njihovih voditelja, obvezni mirovinski fondovi imali su do sredine 2011. prosječni prinos od 5,5 posto. Je li to tako?
U međuvremenu, zbog vrlo loše izvedbe fondova u drugoj polovici 2011., on je, prema službenim podacima HANFE, pao na između jedan posto i pet posto, ovisno o godini početka uplata. Ali to je tek početak!
A već je i sama usporedba s kamatama na štednju neprimjerena, jer fondovi su preuzeli veći rizik i samim time moraju imati veći prinos. Na koncu, fondovi su i osnovani zato da bi svojim članovima ostvarili veće prinose od onih koje mogu dobiti oročenjem novca u bankama.
Međutim, ako se usporede podaci o prinosu obveznih mirovinskih fondova i podaci o zaradi od štednje, lako se utvrdi da su fondovi gubitnici.
Da bismo to dokazali, koristit ćemo podatke kojima se hvale sami fond-menadžeri i koriste ih u svojim službenim dokumentima i prezentacijama.
Predsjednik uprave PBZ CO obveznog mirovinskog fonda Dubravko Štimac tako je primjerice izračunao i objavio: simulirani iznos na osobnom računu osiguranika u obveznom mirovinskom fondu, uz prosječni prinos koji ostvaruju fondovi, na kraju 2010. iznosio je 41.580 kuna. A da je osiguranik umjesto u fond sav novac stavljao u banku na oročene kunske depozite bez devizne klauzule, tvrdi on, na kraju 2010. imao bi 40.716 kuna.
Ako se tablica koju on koristi, a istu tablicu u svojim dokumentima koriste i neki drugi fondovi, pažljivije pogleda, vidi se, primjerice, da u 2009. i 2010. ona koristi za štednju u bankama kamatu od samo 2-2,5 posto. To sugeriraju mirovinci.
Dovoljno je, međutim, pogledati službene podatke HNB-a o kamatama na oročene depozite građana i jasno je da fond-menadžeri zapravo krivo pokazuju podatke.
Jer, prosječna kamata na dugoročne oročene kunske depozite u 2009. i 2010. kretala se između 4,7 posto i 6,3 posto, u prosjeku 5,7 posto, a ne dva posto kako oni impliciraju. A to znači da bi i zarada u banci bila veća nego što to tvrde u OMF-ovima.
No, još je gore što stručnjaci upućeni u mirovinsku problematiku tvrde da porast obračunske jedinice fondova značajno precjenjuje stvarne prinose sredstava u fondovima.
Kako je to moguće? Radi se o utjecaju knjigovodstva državnih obveznica RH, odnosno načinu na koji društva za upravljanje OMF vrednuju državne obveznice iznad stvarne tržišne vrijednosti.
Državne obveznice čine većinu portfelja obveznih mirovinskih fondova. Prema službenim podacima, preko 80 posto imovine OMF-ova čine domaći vrijednosni papiri, najvećim dijelom državne obveznice.
Mehanizam je ovakav: Fond kupi državnu obveznicu nominalne vrijednosti 100, recimo u iznosu 100 milijuna kuna. Trgovanjem na hrvatskom tržištu cijena obveznici poraste na veću cijenu, recimo na 108. U tom trenutku društvo za upravljanje fondom odluči da će obveznicu reklasificirirati iz “trgovačkog” dijela portfelja u dio portfelja koji se “drži do dospijeća”.
Nakon tog trenutka, sve do dospijeća obveznice, stvarna tržišna vrijednost obveznice više ne utječe na njenu vrijednost u knjigama fonda.
Financijska izvješća za 2011. još nisu dostupna, ali u izvješću jednog fonda za 2010. može se vidjeti da je jednu obveznicu - koja je činila čak 25 posto cijele njegove imovine - držao uz premiju od 4,5 posto. Dakle, vodio je tu obveznicu po cijeni od 104,5, iako je njena tržišna vrijednost bila ispod 100.
Što se događa s vrijednošću obračunske jedinice kod takvih transformacija?
Jasno, pri povećanju vrijednosti obveznice “naraste” i vrijednost fonda, pa za odgovarajući postotak, srazmjerno udjelu obveznice u portfelju, poraste i vrijednost obračunske jedinice.
Ipak, ta takozvana ‘premija’ se kasnije ‘amortizira’. No, deformacija nastaje ako se amortizacija događa kad je imovina fonda veća nego kad je premija nastala – ona tada utječe na obračunsku jedinicu manje. A, kao što znamo, zbog velikih uplata, mirovinski fondovi rastu jako brzo!
Neki fondovi su stavljali preko pola svoje ukupne imovine u status “do dospijeća”. Prema tvrdnjama osoba upućenih u problematiku, takvi manevri doveli su do razlike između porasta obračunske jedinice i stvarne stope povrata od minimalno jedan posto, a lako moguće i dva postotna boda godišnje.
To bi značilo da su stvarni prinosi fondova možda i manji od tri posto godišnje! A nikako ne 5,5 posto, čime se hvale fond-menadžeri.
A također se treba zapitati koliko je i u ovom trenutku imovina fondova realno iskazana, s obzirom na to da je u toj imovini i dalje velika količina državnih obveznica koje fondovi drže “do dospijeća” uz premiju!?
Ovdje dolazimo možda i do najvećeg paradoksa mirovinske reforme.
Držanje obveznica “do dospijeća” zapravo umjetno napuhava vrijednost portfelja s obzirom na to da su tržišne cijene manje od onih po kojima se obveznice vode. A jasno da su tržišne cijene obveznica pravo mjerilo vrijednosti imovine fondova.
Najgore je od svega što se naknada za upravljanje fondovima računa na tu napuhanu, veću cijenu. Time se, jasno, dodatno povećava ionako golema zarada društava za upravljanje mirovinskim fondovima.
Prema službenim podacima iz godišnjih izvješća o poslovanju, u proteklih pet godina - od 2007. do 2011. - društva su ostvarila oko 870 milijuna kuna dobiti prije oporezivanja, odnosno gotovo 700 milijuna kuna čiste dobiti.
U istom razdoblju, dakle u proteklih 5 godina, isplatili su svojim vlasnicima (dakle, bankama) gotovo 650 milijuna kuna dividendi. Samo prošle godine isplaćen je 231 milijun kuna dividendi. A sva četiri obvezna mirovinska fonda u mirovinski su biznis unijela ukupno 328 milijuna kuna osnivačkog kapitala. To znači, na primjer, da je samo dividenda isplaćena u 2011. (za poslovanje u 2010.) vratila 70 posto temeljnog kapitala društava, dakle ranije uloženog.
Od sva četiri obvezna miroviska fonda, najbolje posluje AZ Fond, pa je i njegova profitabilnost nevjerojatna: AZ je u 2011. isplatio svojim vlasnicima 131 milijun kuna dividende. A osnivački kapital mu je samo 90 milijuna kuna. Moglo bi se reći da je upravljanje obveznim mirovinskim fondovima posao iz snova za hrvatske banke, možda je to i najprofitabilniji dio bankarskog sustava.
Dokaz toga je i dugotrajnost uprava društava za upravljanje mirovinskim fondovima. Praktički svi članovi uprava društava za upravljanje na svojim pozicijama su već dugi niz godina jer su vlasnici očito s pravom zadovoljni njihovim radom.
A čini se da je njihov utjecaj još i povećan nakon nedavne izmjene Zakona o HANFA-i i kadrovskih promjena u toj regulatornoj instituciji koja bi trebala kontrolirati i poslovanje mirovinaca.
Naime, član Uprave mirovinskog fonda PBZ Croatia osiguranje Mario Radaković imenovan je u upravu HANFA-e. Iako neslužbeno, ali mnogi financijski stručnjaci i pogotovo ljudi iz brokerskih krugova smatraju nedopustivim da tržište kapitala nadzire bivši član uprave jednog mirovinskog fonda.
Takve stavove potkrepljuju činjenicom da je PBZ Croatia osiguranje jedan od fondova s najmanjim prinosom. Prošle godine tako svojim članovima nisu ostvarili dobit, nego su im umanjili uloge, kao i još dva od preostala tri fonda.Ali, ono što se smatra još pogubnijim u tom kadroviranju jest činjenica da se tako zaokružuje struktura kontrole mirovinskog novca: bivši član uprave mirovinskog fonda koji je bio jedan od ključnih ljudi za upravljanje tim novcem i koji je omogućio generiranje profita za banke, sada će nadgledati svoje bivše kolege!
Međutim ni to nije sve. Profit i dividenda nije sva korist koju su mirovinski fondovi osigurali svojim vlasnicima.
Prema riječima insajdera iz industrije mirovinskih fondova, to je zapravo samo dio dobiti koje banke osnivači ostvaruju u ovom biznisu.
Banke velik dio dobiti ostvaruju od usluga aranžiranja izdanja obveznica za državu. Banka koja je tzv. “pokrovitelj” izdanja dobija za tu ulogu veliku naknadu.
Naravno da banka pokrovitelj može osigurati upis velikog dijela obveznica budući da su glavni kupci obveznica upravo mirovinski fondovi iza kojih stoje te iste banke kao vlasnici fondova.
Vjerojatno je najbolji primjer obveznica RH izdana 2005. uz kamatu od 5,5 posto u iznosu od 5,5 milijardi kuna, a na rok dospijeća od 10 godina.
Agenti i pokrovitelji tog izdanja su bili Erste & Steiermärkische Bank, HVB Splitska banka, Privredna banka Zagreb, Raiffeisenbank Austria i Zagrebačka banka. A glavni su upisnici bili upravo mirovinski fondovi kojima upravljaju njihova društva, koji su zajedno s jednim dobrovoljnim mirovinskim fondom upisali više od 85 posto izdanja! Samo jedan fond upisao je tada više od 2,8 milijardi kuna, dakle više od pola izdanja te državne obveznice!
Ipak, dobro upućeni tvrde kako možda najveću korist od mirovinskih fondova kojima upravljaju banke imaju kad u probleme upadnu neke velike hrvatske tvrtke kojima su ranije dale kredite, pa kad dođe u pitanje povrat tih kredita.
Najindikativniji i najveći slučaj te vrste je Nexe grupa Ivana Ergovića.
Nije tajna kako je Nexe grupa - nakon poslovnog “booma” do 2008. - zapala 2009. u financijske probleme koji su eskalirali 2010. Kao što je razvidno iz zadnjih javno dostupnih financijskih izvješća, u 2010. prihodi Nexe grupe pali su na 1,2 milijarde kuna, a gubitak tvrtke iznosio je 181 milijun kuna. Usporedbe radi, prihod u 2008. bio je 1,6 milijardi kuna i ostvarena je dobiti od 142 milijuna kuna.
Negativan trend u poslovanje nastavio se i u 2011., kad je, u svibnju, na naplatu dospjela Nexeova obveznica u iznosu od 750 milijuna kuna.
Ali, Nexe nije mogao vratiti glavnicu, nego je morao izdati novu obveznicu da bi vratio stare obveze. Nova, još veća obveznica bila je vrijedna 120 milijuna eura.
U tom trenutku, dakle kad je posve jasno da Nexe grupa ima velikih financijskih problema, dva mirovinska fonda - PBZ Croatia osiguranje i Raiffeisen - svaki za sebe upisuje zakonom dozvoljen maksimum, tj. po 10% cijelog izdanja, odnosno po 12 milijuna eura!
Mirovinskim fondovima, znači, ne smeta što je Nexe u problemima i ne zabrinjava ih što bi kupnja te obveznice mogla stvoriti gubitke njihovim štedišama, jer izgleda kao da je važnije bilo osigurati Nexe grupi novac kojim će ona vraćati kredite bankama. Nažalost, Nexe grupa nije jedini takav slučaj. Mirovinski su fondovi na sličan način upisali i komercijalne zapise Ingre, da bi te komercijalne zapise ubrzo nakon toga pretvorili u udjele u toj kompaniji. Koliko je to dobra poslovna odluka mirovinaca, najbolje govori to što je dionica Ingre nedavno pala na najniže grane, a upitan je i sam opstanak te prezadužene građevinske tvrtke.
Manje poznat, ali ne i beznačajan, primjer jest ulaganje u nekretninski fond Quaestus Borislava Škegre, gdje su sva četiri obvezna mirovinska fonda s uloženih oko 100 milijuna kuna četiri vodeća ulagača s oko 35% kapitala, neki od njih također blizu zakonski dozvoljenog maksimuma. Iako ime fonda na latinskom znači ‘profit’, mirovinci su na tom ulaganju do sada izgubili oko 70 posto uloga – naravno, i na upravljanje ovim sredstvima svojim su članovima naplatili naknadu!
Zanimljivo je da je taj nekretninski fond, umjesto u nekretnine, žestoko ulagao u obveznice tvrtki povezanih s Quaestusom, pa tako i u Metronet, kojemu su veliki gubici ne samo pojeli kapital nego je on negativan, čime je povrat tih sredstava iznimno nesiguran! A upravitelji, koji očito imaju veliku ekspertizu u nadzoru ulaganja, ali i obveznicama, takva ulaganja nisu problematizirali.
Pitanje je bi li pokazali malo više interesa da se radi o njihovu novcu, a ne novcima njihovih (prisilnih) štediša.
Od mirovinskih se fondova, jasno, očekivalo da pomognu gospodarstvu, pogotovo u krizi, kad su se mnoge tvrtke zatekle u problemima.
Ulazeći u vlasničku strukturu poduzeća s problemima možda su mirovinski fondovi zaštitili neka radna mjesta i dali poticaj gospodarskom rastu, ali pitanje je koliko su pridonijeli svojim članovima i jesu li osigurali veću vrijednost svojim osiguranicima?
Pogotovo što su istovremeno na tržištu postojale i druge, perspektivnije i isplativije, dionice koje su mirovinski fondovi mogli kupiti. A nisu.
Pri uvođenju mirovinske reforme, prema riječima jednog konzultanta koji je u tome sudjelovao, znalo se da bi moglo doći do pretjeranog preuzimanja rizika imovinom fondova.
Stoga je jedan od ključnih instrumenata bio institut zajamčenog prinosa. Društva za upravljanje, odnosno njegovi vlasnici, članovima moraju nadoknaditi razliku u prinosu ako on padne ispod zajamčenog. No, donošenje pravilnika krajem 2007., ta garancija sigurnosi za štediše, odnosno mač nad glavom za društva za upravljanje, u praksi je potpuno ukinuta. Naime, njime se članovima garantira povrat samo ako određeni fond tijekom tri godine ima 6 posto manji prinos od prosjeka svih fondova, što je praktički nemoguć scenarij uzme li su u obzir da fondovi imaju vrlo slične portfelje, a i sam taj fond sudjeluje u stvaranju prosjeka!
Predrag Bejaković s Instituta za javne financije ne dvoji da su dobro odradili svoju zadaću: “Gledano u cjelini, a pogotovo s obzirom na veliku gospodarsku krizu, mirovinski fondovi su dobro ispunili svoju zadaću. Na njihovu ulogu treba gledati dugoročno i ni slučajno ih se ne smije ukidati.”
Mirovinska reforma počela je za mandata Davorka Vidovića, bivšeg SDP-ova ministra rada i socijalne skrbi. Desetak godina nakon njezina početka Vidović kaže da bi bilo dobro neostrašćeno preispitati ulogu mirovinskih fondova jer oni očito nisu odigrali ulogu kakva im je bila namijenjena.
“Mislim da za davanje konačne ocjene treba pričekati da prođe kriza i da se vide dugoročni efekti. Za sada su mirovinski fondovi priča koja drži vodu. Vrijednost supstance je očuvana, nije povećana kao što se očekivalo, ali barem nisu izgubili. Ne bih se usudio davati konačnu ocjenu, bez obzira što se projekt mirovinskih fondova nije pokazao tako dobrim kao što smo mi očekivali kad smo ih pokretali. Ideja je bila da to bude najisplativije ulaganje, a ono sada to nije”, zaključuje Vidović.
Prema ovim podacim koje smo objavili, čini se da i neće!
Povećanje s 5 na 7 posto? Mađarska je ukinula drugi mirovinski stup Mirovinska reforma kojom su uvedeni drugi i treći stup (tzv. trostupni mirovinski sustav) provedena je u Hrvatskoj 2002. na inicijativu Svjetske banke. Prvi mirovinski stup temelji se na međugeneracijskoj solidarnosti, dok se drugi i treći stup temelje na individualnoj kapitaliziranoj štednji. Drugi stup je obvezan, ali osiguranici mogu sami izabrati u koji će fond uplaćivati dio svog doprinosa. Za prvi stup uplaćuje se deset posto, dok za drugi stup ide pet posto. Treći stup je dobrovoljan, zasniva se na štednji sličnoj životnom osiguranju. Prema prvotnim planovima, doprinos za drugi stup trebao se s vremenom povećavati. Još 2007. doprinos za drug stup trebao je iznositi 10 posto. Sada se opet govor o povećanju doprinosa za drugi stup s pet na sedam posto. U većini zemalja u kojima postoji drugi stup doprinos se smanjivao. Mađarska je ukinula drugi mirovinski stup. Lideri fondova Direktori koji bankama vrijede kao suho zlato Od osnivanja obveznih mirovinskih fondova do danas, dakle punih deset godina, njima upravljaju gotovo isti ljudi. Upravu PBZ Croatia osiguranje OMF-a od 2001. vodi Dubravko Štimac, koji je u PBZ došao raditi 1997. Nagađalo se da će on 2005. prijeći u upravu HPB-a zajedno s Josipom Protegom, ali je navodno u zadnji čas odustao od tog transfera. Najveći AZ Fond vodi Dinko Novoselec, koji je na mjesto predsjednika uprave sjeo 2003. nakon što je Boris Galić prešao na šefovsko mjesto u Allianzu. Ali i on u upravi AZ Fonda, kao član, sjedi od 2001. U Zagrebačkoj banci radio od 1998. Novoselec je javnosti poznat i kao vjenčani kum premijera Zorana Milanovića. Erste Plavi od 2003. vodi Petar Vlaić, dok je na čelu uprave Raiffeisen mirovinskog društva Damir Grbavac, i to od 2004. Po uzoru na Južnu Ameriku Eksperiment tranzicijskih zemalja Prvi mirovinski sustav temeljen na kapitaliziranoj štednji uveden je u Čileu početkom 80-ih prošloga stoljeća. Tijekom 90-ih i druge su latinoameričke zemlje – Argentina, Meksiko, Peru, Bolivija - uvele mirovinske sustave s tri supa. U Europi su takve mirovinske reforme prihvaćene uglavnom u tranzicijskim, istočnoeuropskim državama. Prve tranzicijske zemlje koje su uvele drugi i treći mirovinski stup, još tijekom 90-ih, bile su Mađarska i Poljska. Nakon 2000. učinile su to Hrvatska, Bugarska, baltičke države, Slovačka, Rumunjska i Makedonija. Slovenija i Srbija uvele su samo treći, dobrovoljni mirovinski stup. Od reforme 2002. Četiri obavezna i šest dobrovoljnih fondova Kad je 2002. krenula mirovinska reforma, u Hrvatskoj je bilo osnovano sedam obveznih mirovinskih fondova (OMF). No, tri nisu uspjela prikupiti zakonom propisani minimum članova, pa su ostala četiri OMF-a koja i danas djeluju: AZ OMF (Allianz i Zagrebačka banka), Erste Plavi OMF, PBZ-Croatia osiguranje OMF i Raiffeisen OMF. Prema podacima HANFA-e, potkraj 2002. u obveznim mirovinskim fondovima bilo je 940.000 članova, da bi do kraja 2010. broj članova porastao na više od milijun i pol. Dobrovoljnih mirovinskih fondova danas ima šest i u njima je 170.000 članova. Društva za upravljanje U 8 godina naknade od 1,4 milijarde kuna Obveznim mirovinskim fondovima upravljaju društva osnovana u tu svrhu, koja se financiraju iz naknade od uplaćenih doprinosa (tzv. ulazna naknada), naknade za upravljanje imovinom, te naknade za izlaz iz OMF-a. Od 2002. do 2010. društva za upravljanje OMF-ima dobila su od naknada čak 1,4 milijarde kuna. Svaki član obveznog fonda platio je društvu za upravljanje do sada prosječnu naknadu od 1696 kuna. Imovina fondova 90 posto domaće Imovina kojom raspolažu obvezni mirovinski fondovi iznosi oko 36,3 milijardi kuna. Velika većina imovine obveznih mirovinskih fondova, preko 80%, uložena je u domaće vrijednosne papire, a bilo je godina kad je taj iznos premašio i 90%. Pri tome tu imovinu uglavnom čine državne obveznice, a samo manjim dijelom su to dionice. Udio strane imovine u OMF-ovim manji je od 10%. |