Dnevni rasporedi Slavka Linića prepuni su. U ministarski ured stiže takoreći zorom, oko sedam sati. Kući se vraća kasno navečer. Kaže da se jedino tako može funkcionirati. Posao je ogroman i nikad gotov. Ali nije mu teško. Navikao je raditi takvim ritmom. Još iz onih dana kad je bio u privredi. Samo je kao saborski zastupnik živio komotnije. Intervju je zakazao u nedjelju navečer, u 21 sat. Uspio je ukrasti vikend za obitelj. Stiže ravno iz Rijeke, sportski odjeven, u crvenoj kariranoj košulji. Gužva na cesti, kaže, ali djeluje prilično smireno i opušteno.
U uredu u Katančićevoj baš nikoga. Samo osiguranje na ulazu. Kompleks Ministarstva financija, kad se pogleda iz prostranog dvorišta kojim moramo proći, jer je glavni ulaz noću zatvoren, s nizom blistavih limuzina, djeluje prilično impresivno. Teško spojivo s općepoznatom činjenicom da je država financijski opako ruinirana i trula.
Ovog tjedna završavate pregovore sa sindikatima. Hoćete li uspjeti postići dogovor da se na primanjima radnika u javnom sektoru ostvari ušteda od dvije milijarde kuna?
- Sindikati shvaćaju situaciju u kojoj se zemlja nalazi. Evidentno je da su troškovi preveliki i moramo ih smanjiti. Neovisno o prihodima državnog proračuna, rashode je nužno reducirati. To nam je obaveza i prema Zakonu o fiskalnoj odgovornosti. Našli smo, mislim, dovoljno prostora da se potrebne uštede ostvare na dodacima, bez smanjivanja redovnih primanja.
Čini se da u razgovorima sa sindikatima vi igrate ulogu dobrog i empatičnog pregovarača, a ministar rada Mirando Mrsić ulogu onoga drugoga, pa na sebe vezuje ljutnju i bjesove sindikalista. Premda bi po logici funkcija koje obnašate možda trebalo biti upravo suprotno? Nije uobičajeno da je ministar financija simpatičniji od ministra rada.
- Logično je da oni koji vode pregovore – znači, potpredsjednik Mimica, koji je predsjednik pregovaračkog tima i ministar rada Mrsić – češće dolaze u određena sučeljavanja, pa i sukobljavanja. Ne bih rekao da sam ja, za razliku od drugih pregovarača, nekakav miritelj. Mislim da sam samo uspio dosta dobro argumentirati Vladinu poziciju i nužnost određenih restrikcija. Meni zamjeraju protivljenje zahtjevu sindikata da se dogovorene uštede jednog dana vrate radnicima. Ne vidim mogućnost za takav povrat u ove četiri godine mandata. I dužan sam to jasno i iskreno reći. Jer je Zakon o fiskalnoj odgovornosti nemilosrdan. Zahtijeva uštedu od 1 posto na rashodima što ćemo u iduće dvije godine vrlo teško ostvariti. Budimo iskreni, u deficitima koje smo dosad iskazali nema brodogradnje, nema zdravstva, nema nekih pretjeranih kreditnih obaveza na željeznici, u Cestama… Ali, sve će to danas-sutra doći na naplatu.
Neki mi sindikalisti kažu da su vaša izlaganja katastrofična, da je situacija, kako je predstavljate, mnogo gora nego što javnost to misli. Kakvo je zaista ekonomsko stanje države?
- Situacija je vrlo teška. Imamo vanjski dug od 47 milijardi eura. Potrošnja je nerealno visoka. Čak i kad preokrenemo trendove, možemo računati na vrlo skroman rast gospodarstva, jer je sve ispod 5 posto nedovoljno. Osam godina u državi nije rješavana ni jedna dubioza, ni u zdravstvu, ni u mirovinskom sustavu, socijali... Da ne govorimo o brodogradnji i ostalim strukturnim promjenama. U javnom sektoru išlo se kontra potreba: umjesto smanjivanja broja radnika njihov se broj stalno povećavao. Rješavanje svih tih problema zahtijevat će dodatna sredstva iz proračuna. A ukupni se rashodi istodobno moraju smanjivati.
Koliki još mogu biti ti dosad skriveni financijski tereti brodogradnje ili zdravstva?
- Značajni. Radije nećemo o brojkama.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA