S uglednim ekonomistom, akademikom i nekadašnjim ravnateljem Ekonomskog instituta u Zagrebu dr. Zvonimirom Baletićem sastao sam se, u subotu popodne, u njegovu stanu u Studentskom gradu, na istočnoj periferiji Zagreba. Dugo me nije bilo u tom dijelu grada, i nemalo sam se iznenadio kad sam vidio koliko je on nazadovao u proteklih, recimo, 15-20 godina. Nekada je Studentski grad, bez obzira na svoju udaljenost od centra, bio pojam za kvalitetan i čak komforan život u velegradu poput Zagreba, a danas je postao, malne, grad duhova.
S uglednim ekonomistom, akademikom i nekadašnjim ravnateljem Ekonomskog instituta u Zagrebu dr. Zvonimirom Baletićem sastao sam se, u subotu popodne, u njegovu stanu u Studentskom gradu, na istočnoj periferiji Zagreba.
Dugo me nije bilo u tom dijelu grada, i nemalo sam se iznenadio kad sam vidio koliko je on nazadovao u proteklih, recimo, 15-20 godina. Nekada je Studentski grad, bez obzira na svoju udaljenost od centra, bio pojam za kvalitetan i čak komforan životu u velegradu poput Zagreba, a danas je postao, malne, grad duhova.
A malo je i poznatih, uglednih Zagrepčana koji stanuju na tome zagrebačkom »Dalekom istoku«. Imamo politologa Ivana Šibera na Klaki, i imamo Zvonimira Baletića, sa svojom suprugom dr. Alicom Wertheimer-Baletić (također ekonomisticom i akademkinjom), i to je sve. A prije su, koliko mi je poznato, samo u zgradi u kojoj danas žive Baletići (u središnjoj ulici u Studentskom gradu, Vile Velebita), živjeli i Tonči Vrdoljak, i Igor Zidić, i tko još sve ne.
A bilo je tu i kojekakvih partijskih »budžovana«; gradski je autobus ovuda i prometovao svakih četvrt sada u ono vrijeme dok su oni tu živjeli. A čim su se i oni makli i preselili se u zapadnije dijelove grada, i autobusi su se bitno prorijedili.
Dr. Zvonimir Baletić i njegova supruga dr. Alica Wertheimer-Baletić (također ekonomistica i akademkinja) potužili su mi se da su danas potpuno odsječeni od grada.
Zgrada u kojoj žive Baletići također je vrlo stara i derutna. Zato je i ove subote, kad je vani čak bilo relativno toplo, gđa Alica morala upaliti dodatni radijator (na struju) da se njezin suprug i ja ne smrzavamo dok razgovaramo.
U ovako tmuran i depresivan ugođaj uklopila se i tema o kojoj sam s akademikom Zvonimirom Baletićem te subote razgovarao: gospodarska kriza u Hrvatskoj (i ostatku Europe i svijeta).
U petak navečer poslao sam dr. Baletiću, e-mailom, natuknice za naš intervju, i on se tijekom noći i dana doista dobro pripremio. Kad sam ušao u njegovu radnu sobu, stol je bio prepun knjiga koje su trebale poslužiti kao obvezna literatura za sva ona pitanja koja sam mu postavljao.
Dr. Baletić ovako je prokomentirao sve te knjige položene na njegovu radnom stolu:
- Eto, bavim se krizama već 50 godina. Uvijek sam pratio mračniju stranu života. Tako sam na vrijeme prepoznao i ovu današnju svjetsku financijsku krizu. Negdje 2008. izjavio sam na jednoj zagrebačkoj televiziji: »Počela je kriza! Brzo reagirajte, jer će vas svaki izgubljeni mjesec koštati godinu dana, ili još više!« Nažalost, reakcija na to bila je nikakva. Tadašnji guverner Rohatinski rekao je da nas kriza neće pogoditi. A to nam je zbilja bila dobra prilika da se izvučemo. Amerikanci su odmah upumpali tisuće milijardi dolara spašavajući svoje banke, dok smo se mi svemu tome smijali...
Iako sam prije intervjua imao set od desetak unaprijed pripremljenih pitanja, dr. Baletić me zamolio za razumijevanje, rekavši mi da me najprije mora dobro »izbrifirati« i objasniti mi suštinske korijene hrvatske gospodarske krize, koji sežu još u rane devedesete, pa da tek onda možemo prijeći na moja konkretna pitanja i natuknice.
- Pitate me zašto Europska Unija i Europska komisija toliko inzistiraju na politici štednje, a nju onda nameću i nama, tj. hrvatskoj Vladi? - rekao je Baletić i nastavio:
- U pitanju su interesi najbogatijih slojeva i najbogatijih kapitalista u svijetu. Kapitalisti misle da štednja povećava vrijednost njihova novca, odnosno - vrijednost kapitala. EU na takvoj politici inzistira jer ta moćna grupa, koja vlada kapitalom i u EU i u Sjedinjem Američkim Državama, nastoji da njezina zarada od kapitala bude sigurna, stabilna i što veća u odnosu na ukupni društveni proizvod.
To je stara igra koja traje konstantno. Barun James Ramsay davno je još napisao da je čudan svaki onaj sustav u kojemu porast dohotka stvara smanjivanje dohotka onih koji rade za račun onih koji vladaju kapitalom. Dakle, da to nije prirodan tok i da je to jedan od temeljnih sukoba u modernom društvu.
A slično je govorio i američki predsjednik Lincoln, još u 19. stoljeću: da prava od rada ne smiju biti ispod prava od kapitala. On je kritizirao kapitalizam 1865. - tada su, na neki način, bile veće slobode nego što su danas.
To danas ne možemo čuti ni od kojega analitičara ili političara u Americi?
- Ne možete. Republikanci su u doba Lincolna bili ljeviji od demokrata. Problem je u tome što je nakon Lincolnove smrti u Americi bio vršen jak pritisak da se novac stabilizira, da se uvede konvertibilni novac, u obliku zlatnog novca. Revolucija i građanski rat u SAD-u čitavo su se vrijeme financirali pomoću papirnatog novca, a kad je rat završio, prva briga onih koji su se kroz taj rat obogatili bila je da stečeni novac stabiliziraju i da se zaštite od pritisaka, prije svega, radnika kao i od svih ostalih koji bi mogli tražiti da sudjeluju u porastu društvenog proizvoda.
Pa to me podsjeća i na Hrvatsku nakon Domovinskog rata 90-ih?
- Da. I kod nas je trebalo stabilizirati prihode od vlasništva.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA