Dok prilazi terasi kafića koju su većinom zauzeli studenti Fakulteta političkih znanosti, Željka Markić (49) ne obazire se na znatiželjne poglede. Neki od njih prate je sve do trenutka kad će mi pružiti ruku i sjesti u crnu, pletenu stolicu, a potom pogledom skreću prema meni, valjda da bi dobro promotrili lice osobe s kojom se upravo rukovala. I dok meni ne odgovara pažnja koju je najednom privukao naš stol, Željki Markić interes prolaznika ne predstavlja teret niti izaziva crvenilo na licu.
Tako nekako, prolazi mi glavom nakon što je naručila bijelu kavu, američkim bulevarima šeću ponosne pjevačke dive, samouvjerene glumice koje u stopu prate rojevi papparazza, a one ni da su ih zamijetile sve dok im se malo ne zadignu haljine i prenu ih bljeskovi užarenih fotoaparata. Željka Markić, istina, nema ni razloga osjećati išta drugo osim čistog ponosa i prkosa prema onima koji od nje zaziru. Ta je žena, između ostalih, bila inicijatorica akcije koja je u samo 14 dana prikupila 710 tisuća potpisa hrvatskih građana složnih s idejom da se institucija braka ograniči Ustavom isključivo na muškarca i ženu.
“ To je ono što smo izbrojali dosad, ali vjerujem da ustvari baratamo s više od 710 tisuća potpisa”, ispravlja me Markić s kojom sam se našla u blizini njezina doma.
Sjedimo na terasi kafića Hocus Pocus u Stančićevoj ulici gdje Markić, pretpostavljam, zalazi i u privatno vrijeme, s obzirom na to da sa suprugom i četvoricom sinova živi vrlo blizu, u Zvonimirovoj ulici. Na sastanak je došla nakon posla, odjevena u traper haljinu i cipele bez pete, u pratnji poznanice Ksenije Abramović, isto članice inicijative “U ime obitelji” koja je s njom odradila dobar dio posla.
Zaključujem vrlo brzo, iako ni u jednom trenuku to nije izustila, da je Željka Markić pratnju dovela iz predostrožnosti. Usprkos prenaglašenoj srdačnosti, teško prikriva činjenicu da zapravo ne voli medije – iako je u njima radila (bila je ratna izvjestiteljica za HTV i BBC te urednica vijesti na HRT-u i Novoj TV) – te da posebno teško podnosi ako se mediji zaštitnički postavljaju prema homoseksualcima.
Za Željku Markić previše je već to što su sve hrvatske novine na naslovnicama osudile napade na gay povorku koja je 2007. godine šetala Zagrebom, a napad na njihovu volonterku završio je tek kao sitna vijest, u manje važnim rubrikama i oglasima za čišćenje po kućama.
Uzalud je, brzo shvaćam, objašnjavati kako mediji moraju skrbiti o manjinama: Markić i Abramović namjerno su došle sabotirati razgovor za Globus, i to na lukav način, tako da mi zapravo ni u jednom trenutku ne kažu “ne”.
Recimo, razgovarat će sa mnom, ali im onda na autorizaciju moram poslati kompletan tekst i naslove. Kad to uz smijeh odbijem, nude mi varijantu da s inicijatorima udruge komuniciram e-mailom, svjesne, naravno, da ću i tu mogućnost odbaciti. “Evo, ma ja razumijem da vi to tako nećete. Drago mi je bilo da sam vas upoznala”, odgovara mi Markić i nestaje Stančićevom ulicom... Nije da mi nije pružila priliku. Ako ništa, pristala je da se barem upoznamo na kavi tijekom koje je dobro pazila neću li joj uputiti kakvo suvišno pitanje.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA