Evo će Katolička crkva u nedjelju 27. travnja dobiti dva nova sveca, oba pape: Ivana XXIII i Ivana Pavla II. Obojicu su, netom su umrli, mnogi htjeli proglasiti svetima, aklamacijom – ali ipak su trebale proći godine (51 za prvoga, 9 za drugoga) i doći čuda Božja po njihovu zagovoru da bi ih njihova crkva priznala svetima. Ivan XXIII (Angelo Giuseppe Roncalli, 1881-1963) umro je za trajanja II vatikanskog koncila (1962-1965) koji je sazvao na opće iznenađenje, ali kao znak opće nade u obnovljenu, osuvremenjenu Crkvu. Koncilski oci, oni glasni, iznijeli su zahtjev da se pokojnika odmah proglasi svetim, coram populo, na način kako se kanoniziralo u davna vremena, priznavanjem glasa svetosti.
Drugi, prepadnuti Roncallijevim zamahom, ili otvoreno kivni što je otvorio prozore i izazvao propuh u Crkvi, to su potiho spriječili. Beatificirao ga je tek Ivan Pavao II 2000, u godini Velikog jubileja, ali i velikog kajanja za koje je taj papa smogao smjelosti i moralne snage.
Ivan Pavao II (Karol Wojtyla, 1920-2005) umro je takoreći pred očima svega svijeta. Taj papa, koji je revolucionirao komunikaciju Katoličke crkve u globalnome elektronskom selu, učinio je i od svoga dugoga i mučnog bolovanja i od ne baš lake smrti instrument evangelizacije kroz komunikaciju. Tisuće i tisuće vjernika molile su pod prozorom Apostolske palače u kojoj je umirao papa Wojtyla, a netom je zvono obznanilo njegovu smrt, počeli su povici „Santo subito!“ (Odmah svet!), koji su se nedugo zatim našli i na transparentima u čiju bih spontanost lakše povjerovao da nisu bili svi otisnuti na isti način. Njegov nasljednik Benedikt XVI skratio je rokove postupka, ali ga nije htio preskočiti: beatificirao je papu Wojtylu 2011.
Spašavanje forme. Za proglašenje svetim trebalo je drugo čudo, zabilježeno poslije beatifikacije. Ono je stiglo, Kongregacija za kauze svetih pripremila je za novog papu Franu sve papire za kanonizaciju (proglašenje svetim) pape Ivana Pavla II. Papa Frane je sve to, naravno, prihvatio – ali je dodao nešto čemu se vjerojatno nitko nije nadao: odlučio je, zajedno s papom Wojtylom, kanonizirati i papu Roncallija, i to bez novog čuda, jer je, kaže, svakome jasno da je bio svetac. U Vatikanu su odmah dodali da je zabilježeno i dvadesetak čuda njegovim zagovorom – ali da ih nije bilo vremena verificirati.
Tako je potražen način da se spasi forma, pošto je papa Frane prilično jasno rekao da za status sveca nisu presudna čuda, ako je sve ostalo jasno, dakako: sa stanovišta Katoličke crkve.
I tako će na slavu oltara biti zajedno uzdignuti i sv. Ivan XXIII, koji se usudio nakon nekoliko stoljeća izvući iz naftalina dotad (i dosad) najpopularnije papinsko ime, odgurnuto jer ga je neko vrijeme nosio antipapa Baldassare Cossa, i sv. Ivan Pavao II, koji je (baš kao i Ivan Pavao I, prvi papa u povijesti s dvojnim imenom), ponio ime dvojice prethodnika, koncilskih papa Ivana XXIII i Pavla VI. A kanonizirat će ih papa Frane, prvi koji se usudio izabrati ime koje pape dosad nisu nikada nosili i koje je bilo zapravo tek nadimak nesumnjiva sveca, Frane Assiškoga, koji je svojim tipom pobožnosti ozbiljno doveo u pitanje hijerarhiju Katoličke crkve i njezino materijalno bogatstvo.
Jednostavan (ali ne priprost) čovjek na dužnosti pape, koji nosi ime jednostavnog čovjeka sveca, proglašava svetima dvojicu jednostavnih ljudi među ljudima. U neku ruku – to je čudo.
E, da: čudo.
Ama što je to, zapravo, u očima Katoličke crkve, najmnogoljudnije vjerske zajednice na ovoj Zemlji?
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA