Kod potpredsjednika HDZ-a i Hrvatskoga sabora Ivana Jarnjaka došao sam u utorak točno u 10 sati - neposredno pred zaključenje ovoga broja Globusa. Dan nakon “dana D” (ako se mogu tako simbolički izraziti) popili smo, u miru, jutarnju, odnosno prijepodnevnu kavu.
Tako smo se bili dogovorili prethodnog dana, u ponedjeljak. Toga sam dana, u popodnevnim satima (nedugo nakon presice održane u sjedištu HDZ-a na Trgu žrtava fašizma), dvaput zvao Jarnjaka, na mobitel. Javio mi se oba puta, ali se, nažalost, tada nije mogao sa mnom sastati jer je, kako mi je rekao, na nekakvom putu. Zamolio me da ga nazovem sutradan, što sam i učinio - iza pola 9 ujutro.
Jarnjakova mi je tajnica rekla neka dođem točno u 10. Čim sam došao, uvela me u Jarnjakov ured. Čekao me.
Mentalna kondicija. Dočekao me sa smiješkom. Djelovao je opušteno, čak bih rekao da je bio relativno dobro raspoložen. Iznenadio sam se.
Očekivao sam zabrinuto, iznureno lice, podočnjake nakon neprospavane noći, čak i depresiju... Ništa od toga.
Rekao sam Jarnjaku da sam ugodno iznenađen njegovim fizičkim izgledom i, općenito, mentalnom kondicijom. Nasmijao se. I pritom napomenuo da ovo sada nisu najgori trenuci u njegovu životu.
-“Znate što ću vam najiskrenije reći: život nije ravna crta!” dodao je pritom, pomalo zagonetno.
Pokušao sam naslutiti što mi time želi poručiti. Upitao sam kad mu je bilo teže. Odnosno - najteže. Odgovorio je da to bilo za vrijeme Domovinskog rata, ranih 90-ih, kad mu je život nekoliko puta bio u neposrednoj opasnosti.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA