U Hrvatskoj interes za Tribunal u Haagu zamro je 2012. godine. Nakon što su pušteni na slobodu hrvatski generali, do tada najveća i prva tema javne političke debate u zemlji, odnos prema Haškom sudu, koraci koje je država trebala napraviti, i na kojima je stajala ili padala u odnosu na svoje europske ambicije i položaj u međunarodnoj zajednici, posve je zamrla. A onda je puštanje Vojislava Šešelja na slobodu do izricanja presude postao jedan od rijetkih događaja koji je odjeknuo po cijeloj regiji na kojoj se prostirala Jugoslavija.
U Hrvatskoj smo, kao društvo, vjerojatno i najviše profitirali od Tribunala, jer se u javnoj diskusiji koja se vodila u medijima, u političkim strankama, za obiteljskim ručkovima, obavio, barem dijelom, posao konfrontacije s prošlošću. Da nije bilo Tribunala, zločini koje je počinila hrvatska strana u Domovinskom ratu bili bi prešućeni. Ovako, svatko se od nas morao prema tome odrediti. Istodobno taj društveni razgovor doticao se i tema iz Drugog svjetskog rata, odnosno Jasenovca. U nekoliko godina pritiska iz Bruxellesa i Tribunala, i vrlo teško, odradili smo relativno dobar posao. Tako pogledati stvarnosti u oči, nisu odradile niti zrelije nacije u Europi – na primjer, makar su to trebali u mnogo manjoj mjeri što se tiče Drugog svjetskog rata, sami Nizozemci, domaćini Haškog tribunala. Za Hrvatsku ta je korist neprocjenjiva. Nije to obavljeno idealno, ali dobro da je tako kako jest.
Hapšenje Karadžića. Godinu i pol prije oslobađanja hrvatskih generala, u svibnju 2011., u Srbiji je bio uhapšen i izručen Ratko Mladić. To nije izazvalo toliko zanimanja kao kad je 2008. godine izručen Radovan Karadžić, dijelom i zbog toga što se taj sarajevski psihijatar i zločinac fizičkim izgledom prometnuo u pravoslavnog mistika koji se kretao pod aliasom Dragan Dabić. To što je Karadžić, jedan od najvećih zločinaca, kao Dragan Dabić izgledao ćaknuto ali bezazleno, gotovo da je javnost zabavilo. Međutim, sličan proces odvijao se i u Srbiji. Proeuropski dio javnosti bio je spreman odustati od ratnih lidera i ratnih zločinaca, ali mnogi i nisu. Ipak, nitko nije toliko patio za stanovnicima Scheveningena da bi se njima bavio.
Nakon hapšenja Ratka Mladića posvuda je nastupila višegodišnja ravnodušnost, sve dok građani nisu ostali zapanjeni relaksiranošću uvjeta pod kojima je Vojislav Šešelj nakon 11 godina pritovora odjednom pušten. Kako je do toga došlo? Što se tamo događa?
U Haagu je završen proces Radovanu Karadžiću, presuda se očekuje, a Ratko Mladić izvodi svoje dokaze pred sudbenim vijećem. Osim svjedoka koji se pojavljuju još na procesu Mladiću i koji su vrlo često bili žrtve, to više gotovo nikog nije briga.
Tribunal će zatvoriti vrata, rekao je glavni tužitelj Serge Brammertz, 2017. godine. Preostane li posla, postojat će ad hoc mehanizmi koji će se brinuti o zaostacima. Ali, za tri godine suci, tužitelji, odvjetnici, eksperti, prevoditelji, tajnice i drugi odjavit će stanove, ispisati djecu iz škola i naposljetku dignuti sidro. Svejedno, već sada, ova nekad važna institucija od koje je zavisila politička pozicija Hrvatske i Srbije, postala je i u odnosu na samu sebe od prije nekoliko godina marginalna.
Konkretne okolnosti puštanja Vojislava Šešelja na slobodu simbolički ocrtavaju takvu dekadenciju Tribunala. Suradnja s Tribunalom bila je ključan uvjet za europeizaciju regije, i zato su sve hrvatske vlade surađivale s Haagom. Da nisu, ne bi bilo ništa niti od EU niti od NATO-a.
Tribunal je bio i pokazatelj interesa međunarodne zajednice za regiju. Nije tajna da je i osnovan zato da umiri savjest zapadne javnosti što predugo nije ništa konkretno učinjeno da se pomogne, u prvom redu Bosni i Hercegovini, za vrijeme rata. Samo po Tribunalu, prvi put, žrtve iz ove regije postale su važne.
Masovne žrtve u Srebrenici, žrtve opsade Sarajeva, žrtve iz Ahmića i Stupnog Dola, ali dakako i žrtve iz Hrvatske, i to bez obzira tko su, mogle su očekivati pravdu, ili im je mogla biti dodijeljna posthumno. To je bio vrlo veliki pomak učinjen u svijesti ljudi: to, da se zločin nad civilima kažnjava.
Unutarnji sukobi. Prema mišljenju Mirka Klarina, eksperta za Međunarodni kazneni sud za zločine u bivšoj Jugoslaviji, “po drugi put u osam godina Tribunal je kapitulirao pred Šešeljem, optuženom za zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj, Vojvodini, Bosni i Hercegovini. Znači, upravo za one zločine zbog koje je Vijeće sigurnosti UN-a u svibnju 1993. taj sud i osnovalo.” Mirko Klarin nastavlja da je “prva kapitulacija” bila 2006. kad je optuženi poručio sucima da su idioti ako očekuju njegovo pojavljivanje u sudnici. Pred Šešeljevim zastrašivanjem svjedoka, vulgarnim uvredama, općom opstrukcijom postupka i štrajkom glađu u kojem Šešelj, kaže Mirko Klarin, navodno nije jeo zbog toga jer su mu dodijelili odvjetnika po službenoj dužnosti, Tribunal je “kapitulirao”. Tada su, nastavlja glavni urednik agencije SENSE koja iz dana u dan prati Tribunal, u haškom pritvoru već bila umrla dvojica optuženika, Milan Babić (samoubojstvom) i Slobodan Milošević.
Prevladalo je mišljenje da treba učiniti sve da ne bi došlo do još jedne smrti. Naime, smrti Miloševića i Babića potresle su Tribunal, koji je “počeo pucati po šavovima, razjedan u sukobima između tadašnjeg predsjednika Suda i glavne tužiteljice, te unutrašnjim razračunavanjima u tužilaštvu”, nastavlja Mirko Klarin. Sud je kapitulirao pred svim, pa i najbesmislenijim zahtjevima koje im je postavio Šešelj.
Druga “kapitulacija” bila je kad je Šešelj iznudio od Žalbenog vijeća da se s njegovog slučaja ukloni sudac Frederik Harnhoff, autor kritike promjene prakse Haškog suda, koja se vidjela u slučajevima Gotovina i Perišić.
Naime, prema prevladavajućem mišljenju Danac Harnhoff maknut je zbog otvorene kritike politike Suda i predsjednika Suda Theodora Merona. Iako Harnhoff ima mnoge vrijedne zagovornike, mnogima se čini, pa tako i ovoj novinarki, da je njegova kritika bila paušalna, vrlo slabo obrazložena, a i da je imala, u odnosu na Meronovu dvojnu nacionalnost, izraelsku i američku, ružne prizvuke antisemitzma. U svakom slučaju Frederik Harnhoff skinut je sa slučaja, što je išlo na ruku Šešelju.
Smrt bez presude. Ali, to što su ga najurili donijelo je neželjene posljedice u slučaju Šešelj. Budući da je Harnhoff bio diskvalificiran, presuda, nakon deset godina rada na slučaju, nije mogla biti izrečena, a novom sucu treba barem godinu dana da se upozna s materijom. Šešelj je odbio ponudu sudskog vijeća da presudu dočeka na slobodi pod uobičajenim uvjetima kućnog pritvora i policijske pratnje. U strahu da Šešelj, kojemu su dijagnositicirane metastaze na jetri, ne umre u pritvoru u jedanaestoj godini u Scheveningenu, a bez presude, i da to ne podsjeti na to kako im je umro Milošević, sudsko vijeće prihvatilo je sve – ali sve – Šešeljeve uvjete, a to je da bez ikakvih uvjeta izađe na slobodu, te tek izrazilo “uvjerenje” da će se on pojaviti na izricanju presude.
Dakako da je to neozbiljno. Teško je i zamisliti da bi se takvo nešto moglo dogoditi za vrijeme dok je Tribunal bio u svakom pogledu značajan. Iako su Tužiteljstvo i suci Tribunala maksimalno odvojeni, i doista, suce baš nikada nije bilo briga za probleme Tužiteljstva ili obratno, ipak, sjetimo se koliku je izvanrednu političku moć imala tužiteljica Carla del Ponte. Ta moć osjetila se u regiji, u prvom redu u Hrvatskoj i Srbiji, ali i u Bruxellesu i Washingtonu. Predsjednici Tribunala, na primjer Antonio Cassese, također su bili važni i utjecajni, i današnja relaksiranost bila je nezamisliva.
Louise Arbour. Tribunal je počeo biti važan kad je 1996. godine glavna tužiteljica postala Louise Arbour. Do nje Tribunal se ponašao više-manje kao nevladina organizacija koju nitko nije uzimao ozbiljno. Louise Arbour počela se pozivati na povelju Ujedinjenih naroda, postavila strože standarde i počela dizati optužnice. Ona je optužila Slobodana Miloševića, Milana Milutinovića (predsjednika Srbije), Nikolu Šainovića (zamjenika premijera Federalne Republike Jugoslavije), Dragoljuba Ojdanića (šefa glavnog stožera oružanih snaga FR Jugoslavije), i Vlajka Stojiljkovića, ministra unutrašnjih poslova Srbije. Louise Arbour je napustila Tribunal 1999., a njena nasljednica bila je Carla del Ponte. Nju se danas kritizira da je previše toga sabila u jedan proces protiv Slobodana Miloševića, koji je uhapšen 2001. a umro 2006. godine.
Mirko Klarin kaže da je dekadencija Tribunala počela od Miloševićeve smrti. Prema Klarinu, koji je vjerojatno najveći ekspert za Haški tribunal, da je presuda Miloševiću bila izrečena, mnogo toga bilo bi drugačije. Svakako, ne bi bilo velikih zaokreta u filozofiji i praksi Tribunala, a koji su rezultirali puštanjem na slobodu i Ante Gotovine s jedne, i Jovice Stanišića s druge strane, smatra Klarin.
Drugi naš sugovornik, londonski profesor Eric Gordy sa School of Slavonic Studies, rekao je da sa Šešeljem nisu mogli 1. ni početi proces 2. ni voditi proces te 3. niti završiti proces. “Time je Tribunal potvrdio da je sudska ustanova koja osuđuje niže i srednje rangirane časnike, oslobađa političare i zapovjednike, i upušta se u visokorizične eksperimente koji ne daju rezultate.”
To je rečeno krajnje sarkastično, ali pokazuje kakvim tonom i sveučilišni profesori govore o Tribunalu.
No, mnogi koji su u javnosti u regiji, također i u Hrvatskoj, vatreno podržavali Tribunal, danas se osjećaju razočarano. Mnogi protiv kojih je trebala biti podignuta optužnica, na primjer Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Borisava Jovića, Branka Kostića i ostalih iz vrha jugoslavenske vojske i vlasti koji su inicirali napade na Hrvatsku i kasnije Bosnu i Hercegovinu, prošli su a da ih nitko nije niti spomenuo. Prema britanskom povjesničaru Marku Attili Hoareu, koji je napisao nekoliko kritičkih tekstova o Tribunalu, to je bilo zato jer se odlučilo da se krivnja statistički pravilno raspodjeli posvuda. “Milošević jest bio ključna figura, ali nije istina da ovi drugi nisu snosili odgovornost.”
Istina u sredini. Na kraju, Marko Hoare kaže da, iako je razočaran, ipak ne odbacuje Tribunal. “U ovom slučaju mislim da je istina u sredini. Donesene su neke vrlo značajne presude, na primjer cijelo suđenje za Srebrenicu bilo je vrlo dobro, a general Krstić osuđen je za genocid. Nije ispunio sva očekivanja, ali ipak su neki ratni zločinci maknuti sa scene, što je olakšalo tranziciju.”
Pitanje je zašto nisu ispunjena očekivanja. Marko Hoare spomenuo je i birokratsku strukturu, stručnjake koji su na relativno kratkim radnim ugovorima pa je fluktuacija kadrova bila velika. Jedan drugi insajder Tribunala kaže da je sada zaposlenih mnogo manje, i da su najkvalitetniji kadrovi napustili Tribunal.
Na kraju, sve to skupa jako dugo traje. Život teče dalje. Prošlo je dvadeset godina od osnivanja Tribunala, skoro 25 godina od početka rata, a iz Haaga nema nečeg konkretnog što bismo smatrali relevantnim.
Dr. Gordy misli da je to zato što su svi od Tribunala imali suviše velika očekivanja. Politički se u međunarodnoj zajednici očekivalo da će Tribunal pridonijeti pomirenju. “Ali, to se ne može očekivati ni od koje sudske instance. Pomirenje je veliki društveno-politički proces, koji zavisi od svih vlasti, od angažmana obrazovnih i vjerskih institucija, ali ne od suda.”
“Zatim, očekivalo se da će Tribunal izaći s jednom, cjelovitom pričom – ali, ponovno, kako da to napravi neka pravna instanca? Vrlo često se spominje Nürnberg i Nirnberški sud. Ali, trebalo je jako puno intelektualnog i društvenog angažmana da se počnu ponovno, nakon dvadeset godina, u Njemačkoj otvarati dosjei s Nirnberškog suda, i proučavati ti predmeti. Trebala je velika društvena promjena u Njemačkoj. Trebalo je da djeca pitaju svoje roditelje što su radili u ratu. Nećete vjerovati, ali upravo to pitanje nedavno su postavila neka djeca u jednoj školi u Prijedoru svojim roditeljima: Što si radio u ratu, tata?”, ispričao je Gordy.
Pravedni sud. Nirneberški sud se vrlo često i inače uspoređuje s Haškim tribunalom, jer je trajao manje od godinu dana, a ovaj traje dvadeset godina. Dakako, pravni standardi Nirnberškog suda nisu bili egzemplarni – makar su bili napredak naspram prvotne ideje Roosewelta i Churchilla da se izvrše masovna strijeljanja nacista. “Prema tome, Nürnberg jest bio pravedni sud”, kaže Marko Hoare. U usporedbi, Haški sud ima mnogo više pravne standarde, ali je spor i neefikasan. Izgubio se u vremenu.
Kroz Haški sud su, u 160 slučajeva, prošle stotine svjedoka svi su ispričali svoje priče, ali, kako veli dr. Gordy, izostao je zajednički narativ. Možda je to zato jer se u Nürnbergu osudila jedna jasna ideologija – nacizam, i jedan veliki zločin, a to je holokaust. Haški sud se fragmentirao u stotine slučajeva, u stotine konkretiziranih i više ili manje dokazanih ili nedokazanih krivica, ali ako pitamo koju je ideju zastupao – ne možemo odgovoriti.
Međutim, svi naši sugovornici kažu da je Tribunal ipak više koristan nego nekoristan. Jedan kaže da je izvršio sanitarnu ulogu, počistio većinu ratnih zločinaca, omogućio ostalima da dišu. Pomisao da su svi oni na slobodi, bila bi strašna. Mirko Klarin kaže da je i ovakav Tribunal puno bolji nego nikakav: da nema Tribunala, nitko ne bi bio ni optužen ni osuđen. “Nije savršen. Nitko nije savršen, a najmanje Ujedinjeni narodi koji stoje iza Tribunala.” Eric Gordy kaže da se ipak radi o prvom međunarodnom tribunalu koji je primijenio međunarodne konvencije protiv mučenja i genocida. Priznato je seksualno nasilje nad ženama. Pred lice pravde dovedeni su Slobodan Milošević i Milan Milutinović koji su bili šefovi države. “Imunitet od činjenja ratnih zločina barem je privremeno bio obustavljen. To je važnije od toga da li je Tribunal bio savršen”, kaže Eric Gordy.