S prvim potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane Republike Srbije Aleksandrom Vučićem proveo sam u nedjelju, 28. travnja, u Zagrebu, ukupno tri i pol sata. Odmah nakon 18-minutnog intervjua HTV-u, za emisiju Tema dana, Vučić je, sa svojom brojnom ekipom, u kojoj je bilo oko 15 ljudi, došao u restoran Pod mirnim krovom u Fijanovoj, između Kvaternikova trga i Dinamova stadiona u Maksimiru, na večeru. Kad smo, nekoliko dana prije, dogovarali ovaj intervju, preporučio sam mu neki drugi restoran, no Vučić je htio večerati baš u ovome.
Razlog je bio nostalgične prirode. Davnih 80-ih – zapravo već pred kraj toga desetljeća – Vučić je dva puta ručao u tom restoranu, i to kao jedan od vođa navijača Crvene zvezde, uoči Zvezdinih utakmica na Maksimiru. Jednom se čak i potukao s vođama BBB-a, usred restorana, i to su događaji iz njegove mladosti koje on naprosto ne može zaboraviti.
Vučić i danas pamti nadimke svih važnijih vođa BBB-a iz onoga vremena, a s nekima je, kako mi je rekao, uspostavio i trajno prijateljstvo.
A evo danas, četvrt stoljeća poslije, stvari su se stubokom promijenile. Vučić je došao u posjet Zagrebu ne kao ratoborni Delija, nego kao najjači i najmoćniji političar u Srbiji, koji u toj zemlji praktički o svemu odlučuje, a BBB-i više ne ratuju s Delijama, nego s klubom za koji navijaju, ponajprije s njegovim gazdom Mamićem.
Kakve dojmove nosite s HTV-a?
- Super, pristojni ljudi, postavljali su uobičajena pitanja. Kad prođe 18 godina od rata, onda ljudi sve racionalnije i razumnije i ozbiljnije razgovaraju, s manje strasti, s manje emocija, i s manje mržnje.
Bila mi je velika satisfakcija što su mi nakon emisije prišli kamermani iz režije, Hrvati, obični ljudi, kazavši mi: “U svemu što ste rekli bili ste u pravu!”
Odmah nakon emisije prijatelj mi je na mobitel poslao poruku: “Spretan i promišljen.” Mislio je, naravno, na vas...
- Hvala mu. Ja ono što mislim to i kažem. Mislim da su i Srbija i Hrvatska mnogo toga propustile u prethodnom razdoblju i da je dobro i za jednu i za drugu zemlju, i za jedan i za drugi narod, da unaprijedimo naše odnose, da unaprijedimo našu i političku i ekonomsku suradnju. Ali da to ne bude zasnovano na poticanju nepostojeće ljubavi i praznim pričama kojima bi netko na Zapadu bio zadovoljan, a da pritom ne postignemo nikakav rezultat, nego da konkretnim djelima pokažemo da možemo nešto učiniti za naše narode.
Mislim da smo na dobrom putu da to učinimo. Ništa ne znači ako ćete dijeliti CD-ove Harija Mata Harija kako biste na taj način pokazali – sve je super, mi se sada mnogo volimo. Koga to briga?
Tko je kome poklanjao CD Harija Mata Harija?
- Tadić Josipoviću. Ja nemam ništa protiv, poštujem to što su oni imali najbolje moguće odnose, ali Srbija od toga nije imala nikakve koristi – a sumnjam da je ikakve koristi imala i Hrvatska.
Ne volim i neću reći nijednu lošu riječ o bivšem predsjedniku Srbije – ne volim to govoriti u inozemstvu – ali naprosto se pitam kakva je korist bila od toga. Ako mi vi možete reći, recite mi.
Imate li vi neki poklon za predsjednika Josipovića?
- Nemam. Nemam ni jedan poklon. Nisam donio poklone, iako sam spreman svakog od svojih hrvatskih sugovornika ugostiti u Beogradu i pokazati kako Srbi mogu biti gostoljubivi. A poklone namjerno nisam nosio da netko ne bi rekao: “Evo ga, opet je radio priču za tabloide!”
Mislim da je politika nešto mnogo više od osobnog marketinga i lijepih tekstova u novinama.
Uvjeren sam da moj vijek trajanja nije dug, ali ću za to vrijeme pokušati učiniti najviše što mogu za svoj narod.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA