Slavko Goldstein svoju je ulogu posebnog savjetnika premijera Milanovića za kulturu vrlo ozbiljno shvatio. Danima već priprema svoj prijedlog razrješenja problema nadoknade imovine oduzete Židovima za vrijeme NDH, koji je inzistiranjem američke diplomacije postao dosta urgentan. Dan prije intervjua razgovarao je o tome s američkim diplomatima, dan poslije spremao se na razgovor hrvatskom premijeru. Objašnjava da mu je u njegovim godinama – a prebacio je osamdesetu – neugodno improvizirati. Ni inače to ne radi. Temeljitost je jedna od njegovih bitnih karakteristika. Kao i pokretački duh, koji se unatoč životnoj dobi pokazuje vrlo živahnim. Publicist, izdavač, nositelj političkih inicijativa i dalje je pun ideja i planova. Za njega uobičajeno stanje.
Vaše imenovanje svojim osobnim savjetnikom za kulturu premijer Milanović objasnio mi je željom i potrebom da povremeno s nekim iskusnim i mudrim, s intelektualcem od formata, kako je rekao, provjeri i razbistri vlastita razmišljanja i ideje. Kako vi shvaćate tu ulogu? Hoćete li premijeru biti neka vrsta Krleže?
- Posao savjetnika koji sam volonterski prihvatio tek će se kroz nekoliko tjedana u praksi preciznije definirati. Zasad znam da premijer s vremena na vrijeme zaista voli porazgovarati sa mnom o općim temama. A i ja s njime, jer voli knjigu i mnogo čita. Naši su razgovori počeli prije nekoliko godina, kad je Milanović postao predsjednik SDP-a. Sreli smo se slučajno, nakon što sam objavio neki kritički osvrt na kandidiranje Ljube Jurčića za premijera. Zapodjenuli smo razgovor, nastavili za ručkom, što se kasnije pretvorilo u povremena druženja. Hoće li za takve razgovore općeg tipa premijer i ubuduće imati vremena, to ne znam. Znam da je zahtjevnost njegove funkcije ogromna. Zasad je zatražio moje mišljenje o odnosu Hrvatske prema žrtvama Holokausta, povezano sa zahtjevom američke diplomacije o povratu imovine opljačkane 1941. godine. Usto, osobno sam inicirao razrješenje dilema oko hrvatskog pravopisa.
Kao premijerov savjetnik javno ste prvi put nastupili s prijedlogom razrješenja sada kaotičnih pravopisnih dilema. Što zapravo predlažete?
- Predložio sam da se pravopisna zbrka, katastrofalna za školsku djecu, riješi tako da se dvije do tri godine u školama ravnopravno upotrebljavaju pravopisi po obje suprotne koncepcije, dakle po koncepciji Anića i Silića, kao i Babića, Finke i Moguša. Kroz to vrijeme trebalo bi mjeriti učestalost upotrebe pojedinih varijanti, ne samo u školama nego i u javnoj uporabi, na osnovi čega će nadležno Ministarstvo na koncu donijeti odluku o jedinstvenom pravopisu, u kojem će možda biti i elementi iz jedne i druge varijante. Svojim prijedlogom slijedim primjer Njemačke koja je početkom prošlog desetljeća odredila pet godina prelaznog perioda sa starog na novi pravopis, a u tom razdoblju u upotrebi su ravnopravno bile obje varijante.
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA