Ovako izgleda kalendar događanja u jednoj od najvećih gradsko-državnih investicija u posljednjih nekoliko desetljeća. U rujnu – dva događaja. Za listopad u rokovniku zabilježite tri datuma – 1., 3. i 22. – kad ćete moći birati između šaptača psima (Cezar Millan), dječjeg sajma i jedne plesne umjetničke skupine iz Japana. Studeni je također vrlo siromašan. Na repertoaru je samo jedno događanje – koncert Andrea Boccelija.
Posebno je otužan inače slavljenički prosinac.
Jedino događanje je Europsko rukometno prvenstvo za žene, ali će zato trajati dva tjedna.
I to puna dva tjedna u komadu, što je vjerojatno vrhunac zauzetosti “ljepotice s Laništa”, sportske dvorane Arena koja će ove godine navršiti šest godina i koju su građanima “poklonili” zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i tadašnji HDZ-ov premijer Ivo Sanader.
Ovo poklonili nije bezveze u navodnicima jer građani već šest godina tvrtki Ingra, koja je u gradnju Arene uložila 100 milijuna eura, otplaćuju godišnje rate u iznosu 7,2 milijuna eura, i tako sve do 2036. godine, kad bi objekt napokon trebao postati državno i gradsko vlasništvo, a Hrvati Ingri za Arenu ukupno vratiti 200 milijuna eura.
Mastodont. Pa fini je to novac, posebno ako nemaš viziju kome će Arena sljedećih 28 godina služiti, koliko bi minimalno trebala zarađivati da se financijski isplati, ali i što će, do vraga, državi i gradu mastodont od 90.340 četvornih metara bruto površine na šest etaža i 15.024 sjedećih mjesta ako ga nitko ne posjećuje, a čak ni njegovi upravitelji ne vide smisla u privlačenju događanja.
Tik do sportske dvorane na Laništu smjestio se Arena shopping centar koji, vidi vraga, nema baš nikakvog problema s posjetiteljima.
Evo, samo u 2013. godini moderni shopping centar zabilježio je više od šest milijuna posjetitelja, s tim da je tu brojku dosegao već u rujnu, što im je bio rekord.
U susjedstvu shopping meke, odmah preko ceste, na ulazima u sportsku dvoranu nema gužvi ni redova.
Kroz sve njene ulaze od trenutka otvaranja dvorane za javnost, dakle 2009. godine, prošetalo je ukupno 1,7 milijuna posjetitelja, znači četiri puta manje od broja građana koji samo u jednoj godini prošeću hodnicima susjednog trgovačkog centra.
U redu, jedno su H&M, Zara i kino IMAX, a drugo umjetničke, zabavne i sportske manifestacije, ali teško da itko više može pronaći opravdanje za ovako turobne brojke: Arena Zagreb u prosjeku dnevno ima 823 posjetitelja, znači 5,5 posto sjedećih kapaciteta, što je porazan rezultat i za najneambicioznijeg upravljača.
U ovom slučaju, riječ je o tvrtki Zagreb Arena d.o.o. koja je dio Zagrebačkog Holdinga, i kojoj na čelu sjedi direktor Tomislav Pervan.
Globus je s njim u nekoliko navrata pokušao dogovoriti termin za razgovor, ali Pervan je to svaki put izbjegao.
Prvo mu je bio prekratak rok, zatim je rekao da čeka dopuštenje za razgovor od Direkcije Holdinga, onda su iz Holdinga javili da treba poslati službeni upit, a na kraju odgovorili da će odluku o razgovoru s novinarima “prepustiti osobno Pervanu”.
On se više nije javljao.
Iz poslovanja Pervanove tvrtke lako je naslutiti zašto izbjegava razgovor.
Arena Zagreb prema podacima FINA-e ima sljedeće rezultate: u 2013. godini nisu imali ni kune prihoda, rashodi su iznosili 51.830 kuna, a godinu su završili s gubitkom od 86 tisuća kuna.
Tvrtka nema zaposlenih – čak je i njen direktor zapravo zaposlenik Holdinga – i ona ustvari služi kako bi upravljala sportskim objektom.
Pervan za dosta loše financijske rezultate dobiva izdašna primanja.
U prvih osam mjeseci ove godine direktor je uspio postići to da je Arena bila zauzeta samo 62 dana, odnosno 25 posto vremena, a to je zapanjujuće loš rezultat za basnoslovno plaćenu investiciju.
Pervanova mjesečna primanja, prema podacima iz Holdinga, iznosila su 12.500 kuna neto, znači godišnje 150 tisuća kuna neto s kojima se mogao pokriti makar gubitak tvrtke za 2013. godinu.
Sve to dovelo je do situacije u kojoj velebna sportska arena na novcu iz proračuna parazitira poput dvometarske trakavice.
Rata koju Grad Zagreb i država svake godine isplaćuju Ingri iznosi 7,2 milijuna eura, ali taj se iznos odnosi samo na troškove ugovorene godišnje najamnine i u njega ne ulaze troškovi poslovanja i održavanja objekta, koji su također značajni.
Posebno kad ih usporedimo s prihodima, koji su iz godine u godinu sve manji, pa čak i značajno manji od rashoda zgrade.
No, krenimo redom.
Prvo je mastodont s Laništa u prošloj godini “pojeo” dva milijuna kuna za trošak električne energije.
To u prosjeku znači da Arena koja je praktično u hladnom pogonu (zauzeće od 33 posto godišnje ne možemo smatrati normalnim radom) svaki dan samo za struju utroši jednu prosječnu hrvatsku plaću – 5479 kuna.
Zaposlenici. Zatim je za njeno kakvo-takvo poslovanje bilo potrebno namiriti i troškove plina.
Ta je svota lani iznosila 890 tisuća kuna, znači 2438 kuna dnevno.
To u pravilu znači da Arena svaki dan utroši plina koliko i svaki mjesec četiri prosječne obitelji sa stanovima od 50-ak kvadrata.
Najmanju stavku u strukturi režija Arene čini voda – na nju je lani utrošeno 70 tisuća kuna, odnosno dva posto od ukupnih režijskih troškova.
Naravno, da bi objekt mogao funkcionirati makar i u ovakvom zapuštenom obliku, potrebna je svake godine cijela sila zaposlenika koji se brinu o njemu. Kako doznajemo iz odgovora koji su nam poslali iz Odnosa s javnošću Holdinga, za booking i provođenje događanja zaduženi su djelatnici Holdinga, i taj posao trenutačno obavlja njih 30-ak.
Što im, kažu, nije dosta.
“Sveukupno bi za vođenje projekata samostalno trebala veća organizacija od otprilike 50 do 60 osoba. Organiziranje samih događanja izuzetno je rizičan posao prvenstveno zbog izrazite nepredvidljivosti posjećenosti događanja u Zagrebu, a posjećenost generira najveći prihod”, piše u odgovoru na Globusova pitanja.
Znači, posjećenost generira prihod, ali kako je posjećenost nemoguće predvidjeti, logično je da je poslovanje Arene neuspješno.
Recimo, opće je poznato da je vrlo riskantno organizirati događanja s velikim glazbenim zvijezdama – recimo Madonnom, Kylie Minogue, Justinom Bieberom.
Svi oni barem jednom tjedno otkazuju koncerte jer nisu uspjeli privući dovoljan broj posjetitelja.
Ipak, pretragom na Googleu nismo pronašli ni jedan takav slučaj pa će manjak posjetitelja u zagrebačkoj Areni ipak prije biti posljedica lošeg upravljanja nego nepredvidivosti noćnih ili dnevnih izlazaka Hrvata.
Dapače, pregledom događanja na stranicama Arene vidi se kako je “ljepotica s Laništa” u proteklih 20 mjeseci ugostila samo četiri svjetski poznata glazbena imena: Beyonce, Marka Knopflera, Depeche Mode i Iron Maiden.
Da stvar bude još gora, svi su ti koncerti održani u 2013. godini, a u 2014. nema ni jednog jedinog svjetski poznatog izvođača iz showbusinessa.
Možda bi stvar mogao nešto popraviti Cezar Millan, ali sportsku Arenu od 200 milijuna eura sasvim sigurno nije trebalo graditi za potrebe psećeg psihologa iz Meksika.
Čistači. Dok će on na pozornici dresirati neposlušne kućne ljubimce i detektirati psihičke probleme koji uglavnom pripadaju njihovim vlasnicima, na poslovima čišćenja objekta radit će 90 djelatnika.
Riječ je o radnicima tvrtke AG Sjaj d.o.o. s kojima je Holding sklopio ugovor vrijedan 700 tisuća kuna.
Kako su nam pojasnili u Holdingu, za čišćenje Arene u danima kad u njoj nema događanja, zaduženo je u pravilu dvoje ljudi, dok je za trajanja manifestacija potrebno 30-ak osoba kako bi održavale čistoću objekta.
Šezdeset čistača na posao stiže netom nakon završetka manifestacije, kad imaju prosječno osam sati vremena za dovršetak čišćenja objekta.
Novih 980 tisuća kuna prošle je godine bilo potrebno izdvojiti za usluge čuvanja objekta koji malo tko posjećuje.
Taj je novac autsorsingom plaćen poduzeću Bilić–Erić koje objekt čuva 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, 365 dana godišnje.
Ako znamo da je lani Arena bila zauzeta samo 127 dana, djelatnici Bilić–Erića imali su 238 dana u godini za “prodavanje zjaka”, jer toliko dana u Areni nema žive duše pa je posao čuvanja značajno lakši nego prilikom velikih manifestacija.
Kompletni operativni troškovi objekta, doznajemo iz Holdinga, u 2013. godini koncesionara Arene stajali su približno 7 milijuna kuna, a od ukupnih godišnjih prihoda objekta bili su viši za nevjerojatnih 68 posto.
Prema službenim podacima Zagrebačkog holdinga, Arena je lani uprihodila 4,6 milijuna kuna pa joj je za namirenje svih operativnih troškova na kraju nedostajalo 2,4 milijuna.
Brojka je šokantnija kad krenemo zbrajati koliko će godina Arena morati poslovati da bi vratila sav novac uložen u gradnju.
Ako znamo da će Grad Zagreb i država njenom vlasniku morati otplatiti 200 milijuna eura odnosno 1,5 milijardi kuna, a da ona trenutno uprihođuje 4,6 milijuna kuna na godinu, Areni će da otplati samu sebe trebati točno 326 godina, što znači da će njeno poslovanje na nuli moguće doživjeti tek neka bića u 24. stoljeću.
Sada puno manje šokantno zvuči informacija o iznosu kamata koje koncesionari ovog sportskog objekta duguju Ingri na ime kamata za zakasnjelo plaćanja redovnih rata.
U 2012. potraživanja za kamate iznosila su 3,4 milijuna kuna, a u prosincu 2013. godine popela su se već na 5,8 milijuna, znači iznos jednak gotovo cijelom jednogodišnjem operativnom poslovanju objekta.
Što se dogodilo s Arenom?
Ingrina ponuda. Jednostavan odgovor: ona je posljedica enormnih apetita dvojice moćnika koji su sjedili na državnom i gradskom novcu, a zatim i nesposobnih uprava koje nikad nisu naučile kako poslovati takvim objektom.
Ona je – zajedno s još pet jednako ambicioznih objekata – sagrađena za potrebe Svjetskog prvenstva u rukometu 2009. koje se održavalo u Hrvatskoj, a brzo po njegovu završetku postalo je jasno da će skupocjeni objekti diljem zemlje teško namamiti dovoljan broj posjetitelja da bi mogli biti u plusu.
Sanader i Bandić dogovorili su se da zagrebačku Arenu sagradi neka privatna tvrtka, a Grad i država potom za nju plaćaju koncesiju te nakon otplate posljednje rate postanu vlasnici objekta.
Da dvoranu sagradi baš Ingra, navodno je lobirao tadašnji predsjednik i prijatelj te tvrtke Stipe Mesić. Igrom slučaja baš je Ingrina ponuda jedina bila potpuna na raspisanom javnom natječaju.
Najveća greška prilikom realizacije zgradurine na Laništu bio je sumanuti arhitektonski koncept koji je predvidio izgradnju dvorane bez prostora za ugostiteljske i trgovačke sadržaje te poslovne prostore od kojih se Arena, između ostaloga, trebala financirati.
Umjesto toga, na Laništu je niknula izgledom vrlo lijepa, ali financijski potpuno neisplativa zgrada koja se sada može financirati isključivo kroz organizaciju događaja.
Da bi bila na nuli, računali su stručnjaci, Arena bi trebala biti zauzeta otprilike 250 dana u godini, znači dvostruko više od rezultata koji je postigla lani.
Unatoč svim upozorenjima stručnjaka da je način upravljanja ovim objektom katastrofalan, Zagrebački Holding još nije pronašao novog upravljača koji bi bio specijaliziran baš za organizaciju manifestacija, a koje već godinama navodno traže po Njemačkoj.
Maksimalno što su direktor Pervan i kolege uspjeli postići jest da će Arenu do kraja prosinca ove godine uz pomoć pregrada “razlomiti u manje prostorije, pa time dobiti mogućnost udomljavanja događanja manje posjećenosti”.
Ironično, Arena je bila građena upravo zato da bi mogla na jednom mjestu primiti znatno veći broj ljudi nego što to mogu manji sportski objekti poput Cibone ili Doma sportova.