Na golemu pokretnu traku “slijeću“ srdele. Voze se tvornicom, sve do malene trake za kojom stoji dvadeset radnica. Uvježbanim pokretima ribu stavljaju u kutijice, pripremaju ih za termičku obradu, dok stroj svakih petnaestak sekundi doprema nove, goleme količine srdela. Na drugom dijelu hale već izlaze gotove konzerve, u susjedstvu četiri radnice pripremaju masu za paštetu od srdela, a u prostoriji pored radnici neumorno u led pakiraju svježe komarče i lubine, stotine i tisuće riba koje stroj automatski sortira po težini.
Prizor koji je u nas gotovo zaboravljen, iščezao - radnici na traci. Točnije, radnice, jer su u Postirama tradicionalno u tvornici uvijek radile žene, a muškarci brinuli o maslinama i drugim poljoprivrednim kulturama. S Mislavom Bezmalinovićem, nekadašnjom vaterpolskom zvijezdom, obilazimo tvornicu Sardina u Postirama na Braču.
Vrhunska riba “Uspjeli smo reorganizirati poslovanje, uspostaviti nove službe, modernizirati pogone i sada se nastavljamo širiti na svjetskom tržištu. Upravo pregovaramo s jednim od najvećih svjetskih trgovačkih lanaca. Dobro nam je došla i Agrokorova akvizicija Mercatora, to nam je dodatno proširilo tržište, a sada ćemo se posvetiti i izvozu u takozvane ‘treće zemlje’, u kojima dosad nismo bili prisutni. Pokušavamo objasniti da naši proizvodi jesu nešto skuplji od ostalih, ali zbog kvalitete koja u Hrvatskoj nema konkurencije. Naši su proizvodi prestižni, riba je vrhunske kvalitete, no ipak zadržavamo prihvatljivu cijenu. Radimo i za robne marke trgovačkih lanaca tako da se može reći da smo regionalni lider u ribarstvu kao industriji“, objašnjava nam predsjednik uprave Sardine dok obilazimo goleme tvorničke hale.
Tvornica u Postirama postoji više od stotinu godina; 1907. je u malom i nerazvijenom bračkom mjestu utemeljena Sardina.
Malena tvornica koja je u početku, kako joj i ime govori, prerađivala i konzervirala srdele, u stotinjak godina postala je regionalni lider. Uprava je davno shvatila da je hrvatsko tržište premaleno za veće poslovne aktivnosti, pa su se orijentirali na izvoz. Pomoglo je tu i iskustvo bivšeg predsjednika, a danas savjetnika uprave, nekadašnjeg hrvatskog diplomata Nike Bezmalinovića, koji je godinama stvarao jaku izvoznu mrežu za Sardinu.
A onda je, 2012., došlo vrijeme za nove poduhvate, a i novo vodstvo. Bezmalinović je upravljanje prepustio svom sinu, proslavljenom hrvatskom vaterpolistu Mislavu Bezmalinoviću. Danas je Sardina najsuvremeniji pogon za preradu ribe u Europi, a i jedan od najvećih.
Do prošle godine nalazila se na samoj postirskoj rivi, prvi red do mora, a onda su vlasnici odlučili i poduzeli najveću investiciju u ribarstvu otkako je samostalne Hrvatske. Dijelom svojim sredstvima, a dijelom kreditima HBOR-a, u gradnju novog pogona uložili su 250 milijuna kuna.
Rezultati nisu izostali. Godinu dana od otvaranja, postirska tvornica zapošljava više od tri stotine radnika, godišnji promet veći je od trideset milijuna eura, vodeći trgovački lanci otimaju se za njihove proizvode, a međunarodne ribarske komisije i inspekcije kada dođu u Hrvatsku prvo svrate na Brač - vidjeti tehnološko čudo u Postirama.
Cilj 80 posto izvoza Bezmalinović mlađi je u tvornicu na petnaest tisuća kvadratnih metara instalirao strojeve kakve nema ni jedna tvornica u ovom dijelu Europe, te krenuo u veliku izvoznu ofenzivu. Proizvodi bračke tvornice danas su tako dostupni diljem planeta - prodaju se u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Japanu, Australiji, diljem Europske unije, a upravo su u tijeku pregovori koji bi trebali rezultirati širenjem bračke ribe na golemo kinesko tržište.
“Približavamo se našem cilju od 80 posto izvoza“, priča nam Mislav Bezmalinović dok se trajekt iz Splita lagano primiče supetarskoj luci. O dimenzijama ove industrije dovoljno govori činjenica da bračka tvornica ima skladišnog prostora za osam milijuna konzervi, a to im je postalo premalo, pa pokreću novo ulaganje u gradnju još tolikog skladišnog prostora.
Potvrdi li se priča s Kinom, Sardina će uskoro uvesti i treću smjenu, a već je u ovih godinu dana broj stalno zaposlenih djelatnika narastao sa 240 na 325. Skladište bi trebalo biti gotovo do listopada, a za oko mjesec dana na Brač stiže i najsuvremeniji stroj za proizvodnju ribljeg brašna, jedini u ovom dijelu svijeta. U punom su jeku pregovori s Poljskom koju bi Sardina trebala “pokoriti“ u suradnji s distributivnom mrežom tvrtke Orbico.
Tvornica je i drastično proširila paletu svojih proizvoda. Danas, uz nezaobilazne srdele u mnogo varijanti (u ulju, s povrćem, limunom, feferonima...), nude čitav niz vrhunskih ribljih proizvoda.
Nova tvornica donijela je i novi brand, pa se brački proizvodi danas u Hrvatskoj i diljem svijeta prodaju pod nazivom Adriatic Queen. Srdela jest jadranska kraljica, no osim nje kupcima se nude i oslići, tune i prestižne riblje paštete. U luksuznim pakiranjima pakiraju se paštete od srdele i tune, te jedan, na hrvatskom tržištu dosad nezabilježen proizvod - pašteta od komarče i lubina s tartufima.
Lubini, srdele, brancini Uoči otvaranja novih pogona, na jednoj od rijetkih hrvatskih fešti povodom otvaranja neke tvornice, prikazan je i film “More modrih lustri“ poznatog novinara i dokumentarista Mladena Mateljana u produkciji AVS broadcasta, koji je ispričao priču o trudu iza pozicioniranja pve, najstarije hrvatske riboprerađivačke tvornice.
Sardina je svojim novim brandom tako stubokom izmijenila percepciju o konzerviranoj ribi, koja je od marende za sirotinju tako postala prestižna i nimalo jeftina hrana. Dovoljno govori činjenica da se u boljim dućanima može pronaći poklon paket - šest konzervi sa šest različitih Sardininih proizvoda pakiranih u ribarsku mrežu, te se za 99 kuna kupuje kao jedinstveni hrvatski suvenir.
Osim konzervirane ribe, Sardina se orijentirala i na svježe proizvode, pa trgovačkim lancima distribuiraju komarče, lubine, srdele, brancine, orade, bukve i dagnje iz vlastitog uzgoja, a japanski brodovi pretječu se po Jadranu da bi na vrijeme otkupili sve tune.
Iz stare je tvornice godišnje izlazilo 17 milijuna konzervi, a kapacitet novih pogona je čak 40 milijuna konzervi. Tvornica može proizvesti i 15 milijuna pašteta godišnje, tri tisuće tona pojedinačno smrznute srdele i inćuna, te oko 500 tona očišćene srdele i inćuna.
Razvija se i marikultura, pa u svojim uzgajalištima Sardina godišnje može proizvesti oko 700 tona bijele ribe, uglavnom lubina i komarče, oko tisuću tona skupocjene plavoperajne tune za kojom luduju Japanci i oko 100 tona dagnji. Vlastitim kočama love oko 3500 tona sitne plave ribe godišnje, uz još trinaest tisuća tona s brodova kooperanata.
Biomasa i solarna energija Uz to, tvornica želi poslati poruku o održivom razvoju, pa se riba ne smrzava klasičnim, za okoliš štetnim freonom nego uz pomoć CO2, a za potrebe rada proizvodnje i grijanja prostora tijekom hladnijih mjeseci koriste se obnovljivi izvori energije - biomasa i solarna energija.
Potražnje ne nedostaje, pa pogoni rade neprekidno. Svakog dana četrdeset brodova u Jadranu lovi ribu koja će se preraditi na Braču, od čega je devet koča u vlasništvu Sardine.
“Zaokružili smo priču - nudimo sve od predjela do glavnog jela. Proizvodimo i riblje ulje, koje je takve kvalitete da ćemo ga uskoro početi prodavati farmaceutskoj industriji. Činjenica je da smo tvornica koja u Hrvatskoj, a ni ovom dijelu Europe, doista nema konkurenciju. Ulažemo u proizvode, počeli smo i s velikim ulaganjima u marketing, a dobit si ne isplaćujemo nego je investiramo u širenje proizvodnje. Ušli smo u golem kredit, otplaćivat ćemo ga dvanaest godina, ali će se investicija zasigurno isplatiti. To se vidi i iz prvih rezultata“, kazuje nam Bezmalinović.
Dio kredita trebao bi biti vraćen i iz sredstava koje će dobiti prodajom nekadašnjeg objekta. Stari tvornički pogoni očišćeni su, stari strojevi rasprodani, pa će objekt na postirskoj rivi uskoro postati jedan od najljepših bračkih hotela. Lokacija je naprosto idealna - u samoj uvali, s pogledom prema Splitu. Bezmalinović bi se i sam mogao okušati u tom biznisu, no ne želi.
Poslovna tajna “Odlučili smo da ćemo se baviti onim što najbolje znamo - preradom ribe, a hotelom neka se bavi onaj tko to zna. Ne želimo ulaziti u nešto s čime nemamo nikakvog iskustva“, govori.
Cijena objekta poslovna je tajna, no prodaja bi se mogla dogoditi vrlo brzo, čak i do kraja ljeta. Prošle godine čak se pojavila i priča da je za novi hotel zainteresiran i milijarder Roman Abramovič, no pokazala se neistinitom. Ipak, iako o tome ne želi mnogo govoriti, Bezmalinović kaže kako prodaja nije upitna, te je zadovoljan razvojem situacije.
Glavna mu je stvar sada pribavljanje najprestižnijih svjetskih certifikata. Samo s tim certifikatima, kaže, Sardina može postati najbolja. Bezmalinović se već sad diči brojnim certifikatima zbog čega je Sardina, kako kaže, ogledalo uspješnosti hrvatskog ribarstva, pa i industrije uopće. Izdani su im tako međunarodni IFS i BRC certifikati, nedavno su dobili i halal certifikat koji dokazuje da je hrana pogodna za konzumiranje prema islamskim pravilima, a ovih dana stigao je i košer certifikat.
U suradnji s Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva te Hrvatskom gospodarskom komorom upravo pokreću certificiranje cijele hrvatske ribarske flote od sto brodova za ulov sitne i krupne plave ribe po pravilima MSC certifikata koji se tiče održivog ribolova.
Dio proizvoda prodaju i u vlastitoj ribarnici, svojevrsnom “tvorničkom dućanu“. Riba iz pogona dolazi izravno u ribarnicu, nerijetko i odmah nakon ulova. U Postire zbog toga svraćaju ugostitelji s čitavog Brača, jer je svježa riba i do trideset posto jeftinija nego na ribarnici zbog nedostatka marže. Pa ipak, koliko god to bio beznačajan dio Sardinina profita, nismo mogli ne primijetiti da je samo u vrijeme našeg kratkog obilaska ribarnice ostvaren promet od oko četiri, pet tisuća kuna, i to ne u petak nego usred tjedna.
Sardina je godinama glavni generator postirske, ali i bračke ekonomije. Ovdje doslovce rade čitave obitelji. Uprava je zbog te tradicije svjesno ušla u još jedan poslovan rizik. Naime, bilo bi im znatno jeftinije, a i lakše, da su tvornicu sagradili na kopnu. Banalno gledajući, samo na prijevozu ribe uštedjeli bi velik novac, jer ne bi imali troškove trajekta. No, Bezmalinović je htio da Sardina ostane postirska.
“Ovdje imamo vrhunske stručnjake, obitelji koje generacijama rade u Sardini i koje dobro znaju što rade. Istina je da bi nam sve bilo mnogo jeftinije da smo na kopnu, no mislim da je ovako bolje. Sardina je oduvijek u Postirama i tako treba i ostati“, kaže.