Kad su Francuzi odbacili Sarkozyja pa za novog predsjednika odabrali Hollandea, najveći su mu pljesak – iako to francuski predsjednik nije čuo – uputili djelatnici hrvatskih javnih tvrtki.
Jednako glasno, ako ne i glasnije, ti su radnici potom pljeskali i omraženoj njemačkoj kancelarki, vječno hladnoj Angeli Merkel, valjda da joj se narugaju što je njezina stranka kršćanskih demokrata na pokrajinskim izborima doživjela totalni fijasko.
Razlozi su sasvim banalni: radnici u hrvatskim državnim tvrtkama, baš poput francuskog predsjednika Hollandea, jednostavno preziru bilo kakav oblik štednje.
Posebno kad je u pitanju državni novac, kojega, misle neki, ima u izobilju.
To valjda zaključuju prema gospodarskim rezultatima, Hrvatsku samo u ovoj godini očekuje pad BDP-a od 0,6 posto ili više.
E, od tih bi radnika François Hollande svakojaka čuda mogao naučiti.
Recimo, kako da svima u zemlji na njihova redovita primanja podijeli još i stimulacije, i to samo zato što se zaposlenici tvrtki svakog dana pojavljuju na svojim radnim mjestima.
Umjesto da sjede u birtijama.
Ili recimo da im dodatno stimulira naporne zadatke primopredaje službe, daje novac za “poboljšanje životnog standarda”, sklapa ugovore s bankama da im se kupe kuće ili stanovi ili odobrava dodatni godišnji odmor za otežane uvjete rada.
I za kraj, dok svi čekaju da se na burzu rada prijavi tristopedesettisućiti nezaposleni Hrvat (nemojte sumnjati – nesretnik će biti iz privatnog sektora), može još Hollande naučiti kako da u šest mjeseci u posrnulim tvrtkama zaposli nove radnike te poveća osnovice i masu za plaće na godišnjoj razini.
U prva tri mjeseca ove godine tu je masu za plaće povećalo 14 od ukupno 21 državnog poduzeća iako su im kolektivni ugovori već sami po sebi vrvjeli beneficijima o kakvima će radnici iz privatnog sektora čitati samo u povijesnim priručnicima.
To su Plinacro, Hrvatske šume, HAC, Plovput, Croatia Airlines, Janaf, Hrvatske vode, ARZ, HP, HŽ, HEP, HRT, ACI i Jadrolinija.
Kriza, kriza...
Ma koja kriza?
S motom klin se klinom izbija, najdivnijim se ipak čini kolektivni ugovor što su ga potpisali djelatnici HAC-a.
Počnimo od osnovice plaće koja je u ovoj državnoj tvrtki valjda najveća – 2909 kuna, pa se onda uvećava za koeficijent rada ovisno o vrsti i težini radnog mjesta.
Pa tako čistačica u HAC-u dobiva 4363 kune osnovne plaće, a radnik na centrali 5381 kunu.
Ovog “običnog” radnika na centrali pritom ne treba miješati s “radnikom na centrali u upravi”. On ipak ima odgovorniji posao pa onda i veći koeficijent i bolju osnovnu plaću.
Jednostavnije rečeno, od običnog operatera ovaj drugi vrijedi 437 kuna više.
Ah, što ti je pravedna raspodjela poslova.
Recimo, ima tu specificiranih zanimanja koja nemaju baš ništa zajedničko s cestarskom djelatnošću.
Kao što su poslužitelj i glavni poslužitelj, ličilac, kuhar, ophodar...
Svima njima na te njihove osnovne koeficijente pripisuje se još 0,20 posto kao nepromijenjeni dodatak osnovnom koeficijentu.
Nema nekog posebnog objašnjenja zašto.
Radnici su to valjda zaslužili.
Kao i propisanu stimulaciju.
Ona je u nekim tvrtkama ograničena tako da se ne može isplaćivati kao stalni dodatak na plaću, no u HAC-u ipak znaju bolje pa se stimulacija tamo isplaćuje u iznosu do čak 20 posto plaće.
Kao novitet u kolektivnom ugovoru što su ga radnici HAC-a potpisali u ožujku prošle godine, tvrtka se još obvezala isplaćivati im 1800 kuna godišnje u treći stup mirovinskog osiguranja, a krajem godine im uplatiti još dodatak temeljem ostvarenih ušteda poslovanja.
Odnosno – ono što tvrtka u krizi uštedi treba sve lijepo uplatiti radnicima koji već i sada u toj firmi žive zaštićeni poput ličkih medvjeda.
Najinovativnijim načinima za povećanje plaća dosjetili su se u ozloglašenom HŽ-u.
Općenito se u toj firmi dobro živi, što nije ni čudno kada čovjek zna da im država zbog lošeg poslovanja i velikih gubitaka godišnje isplaćuje čak 1,6 milijardi kuna subvencije.
Pa si radnici onda omoguće jedan od najduljih godišnjih odmora u zemlji – on može trajati čak 34 radna dana, besplatne karte u prvim razredima na svim prugama za sindikalne povjerenike, naknadu u iznosu čak 15 posto plaće isplaćene u prošlom mjesecu ako je radnik u svom domu bio u stanju pripravnosti odnosno čekao hoće li ga izvanredno pozvati na posao!
Posrećilo bi mu se ako je poziv uistinu stigao jer je tada dobio naknadu od čak 50 posto prosječne plaće.
Ne treba tu zaboraviti pripomenuti kako su u Hrvatskim željeznicama posebno darežljivi prema svim vrstama prekršitelja zakona.
To je jedna od rijetkih tvrtki u zemlji čiji su radnici u kolektivnom ugovoru uspjeli zaštiti svoja primanja čak i ako završe u pritvoru zbog nekog nedjela što su ga počinili vezano uz radni zadatak.
Onaj pritvorenik HŽ-a koji ne uzdržava obitelj za vrijeme boravka u pritvoru dobivat će 50 posto plaće, a ako je bio glavni hranitelj obitelji porezni će mu obveznici uplaćivati 75 posto prosječnih mjesečnih primanja. Ne bi li im sve to bilo dosta, poslodavac im svima godišnje uplaćuje 1,2 milijuna kuna za poboljšanje životnog standarda, a zbog činjenice da su otišli na liječnički pregled (koji također plaća poslodavac) ili pak obavili primopredaju posla, tih par sati obračunavaju po 15 posto uvećanoj cijeni i oni im ulaze u redovito radno vrijeme.
U HAC-u, ARZ-u i ACI-ju su pak najblagonakloniji prema rodiljama.
Tamo sve dojilje s djetetom koje nije napunilo 18 mjeseci imaju pravo na dvije pauze od sat vremena tijekom radnog dana što znači da im je nakon povratka s porodiljnog na posao radno vrijeme umanjeno za 25 posto.
To, naravno, nije ništa kada se pogledaju beneficije koje su stekli zaposlenici Hrvatskih šuma.
Pa oni samo zato što su se pojavili na poslu za svaki sat rada dobivaju još dodatne četiri kune na plaću!
Nisu glupi u Hrvatskim šumama – oduvijek je to bilo tako da radnicima nije dovoljna redovna plaća kao motivator za obavljanje posla.
Pa ih onda još dodatno motiviraju godišnjim odmorom koji može trajati nevjerojatnih 36 radnih dana (sa subotama i nedjeljama koje se ne broje u godišnji odmor to zapravo znači da djelatnici HŠ-a na ljetovanju mogu provesti 46 dana odnosno točno 6,5 tjedana), stimulacijama u iznosu od 20 posto prosječne plaće, regresom od pola prosječne plaće, božićnicom u visini cijele prosječne plaće.
Uza sve to Hrvatske šume svojim radnicima još pomažu oko rješavanja stambenog pitanja prodajom ili povlaštenim najmom stanova.
Posebno su u tim istim tvrtkama dovitljivi bili kada su u kolektivnim ugovorima definirali na koji će si način povećavati inače uobičajeni godišnji odmor od 20 radnih dana.
Jer to im nije bilo dovoljno pa je bilo potrebno dodatne slobodne dane među radnicima razdijeliti i kroz stavku “otežanih uvjeta rada”.
Tu je zanimljivo vidjeti što je kome u tom svijetu privilegiranih radnika zapravo teško.
Recimo, oni koji su se držali nekih uobičajenih okvira pod te su otežane uvjete ubrojili rad na orkanskom vjetru, velikim visinama, vrlo niskim temperaturama.
To, naravno, nije ništa u odnosu na otežane okolnosti s kojima se svakodnevno susreću djelatnici Hrvatskih pošta.
Recimo, po njihovu kolektivnom ugovoru, otežani su uvjeti i najobičniji rad sa strankama, pa tako svaka djelatnica koja naplaćuje račune na šalteru ima pravo dobiti godišnji odmor uvećan za jedan slobodan dan.
Tu je još i regres od dvije tisuće kuna, naknada za prehranu od 550 kuna, uvećanje plaće za rad na Uskrs ili Božić od čak 100 posto te pravo na pet slobodnih dana ako radnik sudjeluje na nekoj sportskoj ili kulturnoj aktivnosti koja je organizirana u interesu poslodavca.
A što li su tek teški uvjeti rada ovima u Plovputu...
Tamo radnici koji više od pola radnog vremena rade na računalu lijepo dobivaju dva dana godišnjeg odmora više, a na to imaju pravo i svi radnici skladišta te čistačice.
Posebno su obzirni prema starijima: žene preko 55 i muškarci stariji od 60 godina imaju pravo na smanjene sate rada, ali im ostaju jednaka primanja kakva su imali i kada su radili puno radno vrijeme!
U toj su firmi poslodavci i radnici najveći vjernici.
Sve firme svojim zaposlenicima za rad na Uskrs ili Božić isplaćuju naknadu za rad blagdanom, no u Plovputu su to doveli do vrhunca.
Ovdje dodatnih 50 posto radnici dobivaju i ako su se na radnome mjestu zatekli na Svetog Nikolu!
Na kraju, ni zbog kakva posebnog razloga, svi djelatnici tvrtke dobivaju još i tisuću kuna naknade na redovita primanja koja ionako uključuju još i “dodatke po osnovi neudobnog i pomaknutog vremena”.
Nek im se za svaki slučaj nađe...
Posebne uvjete rada izmislili su i u HEP-u.
Pa kada dođete na šalter u zagrebačku Gundulićevu ulicu gdje vas primi nervozna teta koja radi na odjelu reklamacija, vi se lijepo sjetite da ona na tom radnom mjestu dobiva tri dodatna dana godišnjeg odmora.
Eh, što ti je težak rad na tim reklamacijama...
Isto kao i onaj na šalteru i sa strankama: i te će gospođe ovo ljeto na plaži uživati barem tri dana dulje od “običnog” Hrvata.
Među najvećim naknadama za rođenje djeteta jesu one koje se isplaćuju u Hrvatskim vodama: 3500 kuna, a firma njeguje i sada već drevna zanimanja poput telefonista (4400 kuna osnovne plaće) ili kopiranta (5200 kuna osnovne plaće).
Upoznali su radnike u toj firmi još i s takozvanom “ukrcninom”.
To je naknada za službena putovanja plovilima za koja radnici dobivaju 15 kuna dnevno te još hranarinu od 45 kuna.
Ovakvoj darežljivosti pojedinih državnih poduzeća, sudeći prema najavama iz Vlade, trebalo bi se stati na kraj u sljedećih nekoliko mjeseci.
Prvi korak učinila je već uprava Fine, koja je svojim sindikatima poslala i službenu obavijest o otkazivanju kolektivnog ugovora.
Nešto slično trebalo bi se dogoditi i u ostalim državnim poduzećima od čijih se uprava očekuju kresanja prava iz kolektivnih ugovora, a usvajanjem Zakona o reprezentativnosti ukinut će se i nevjerojatna odluka o neograničenoj produljenoj primjeni kolektivnih ugovora.
U budućnosti bi oni mogli trajati dulje maksimalno tri do šest mjeseci.
Teret krize tako bi se prvi put otkako je ona nastupila trebao prebaciti na državne radnike.
To je sada već najmanje “70 tisuća otpuštenih radnika iz privatnog sektora” prekasno...