Dva mjeseca.
Agonija traje već dva mjeseca.
U međuvremenu, dogodile su se i neke važne stvari.
Sanader je stigao u Remetinec.
Hrvatskoj je uručen ugovor o pristupu Europskoj Uniji.
Dinamo je ušao u Ligu prvaka.
A jedna birokratkinja u Ministarstvu kulture udarila je novi žig na sasvim beznačajan dopis te ga, nadopisavši još i uputu o pravnom lijeku, poslala redakciji Globusa.
Teško se više prisjetiti kome je uopće palo na pamet da na početku ljeta predloži snimati hrvatske spilje i da pošalje dopis Upravi za zaštitu prirode u Ministarstvu kulture.
Bio je to sasvim besmislen napor.
Ne zato što bi to bio bezvrijedan novinarski posao, nego zato što ne postoji takva spilja koja bi bila vrijedna upravnog postupka kojem će vas, padne li vam takva stvar na pamet, izložiti gospođa Marija Brajković.
U Upravi za zaštitu prirode ionako se bezuspješno pokušavaju riješiti tih dosadnih turista što posjećuju hrvatske spilje!
“Znate, ne treba nama tekst o tim spiljama u Globusu, nama je tamo posjetitelja ionako previše”, objašnjava mi još negdje početkom ljeta Marija Brajković iz Uprave za zaštitu prirode.
Nama se samo činilo kako bi bilo dobro pisati o tim fotogeničnim turističkim atrakcijama u samom jeku turističke sezone, ali Uprava za zaštitu prirode Ministarstva kulture o tome je imala drugačije mišljenje.
Pa su proceduru začinili pravnim lijekovima, dopisima, predstavkama, zaključcima, obrazloženjima i biljezima.
Biljezima?
O da. Biljezima.
Pa zar nismo čuli za Zakon o upravnim pristojbama i njegovim izmjenama i nadopunama koje su u pročišćenom tekstu objavljene u Narodnim novinama br. 8/96., 77/96., 95/97., 131/97., 68/98., 66/99., 145/99., 30/00., 116/00., 163/03., 17/04., 110/04., 141/04., 150/05., 153/05., 129/06., 117/07., 25/08., 60/08. i 20/10.?
I zar ne znamo da smo, baš kao i svako drugo naivno biće koje u tim spiljama poželi obavljati neku komercijalnu djelatnost, dužni platiti biljege u iznosu od 70 kuna, a zatim i odgovarajuću naknadu javnim ustanovama koje o tim spiljama brinu?
Ne, do tad nismo znali.
Bit će da je slučajnost što nas dosad nijedna institucija kojoj smo u novinama poželjeli dati besplatnu reklamu nije tražila da za to prethodno platimo “odgovarajuću naknadu”!
Ili biljege!
Koje budale!
Sve je to počelo davnog 14. srpnja ove godine kad smo Mariji Brajković iz Ureda za zaštitu prirode Ministarstva kulture elektroničkom poštom uputili sitnu molbu: da nam omogući fotografiranje najznačajnijih hrvatskih spilja, a mi ćemo ih, zauzvrat, na nekoliko stranica predstaviti u našem listu.
Činilo se kako ideja ne može poći po krivu.
E može.
Četiri dana poslije gospođa Brajković odgovara na našu elektroničku poštu, a hladno-administrativni rječnik djelatnice Ministarstva kulture smrznuo bi i pregrijanog turista što se u zvizdan krenuo penjati do ionako preposjećene spilje Vranjače.
Da vidimo što je djelatnica Brajković učinila od te molbe: ona se nakon četiri dana vratila tako surovo izmijenjena da više i nije bila molba nego najobičniji predmetni podnesak, ocijenjen “nepotpunim”, čak i “nerazumljivim”?
“Molim Vaš podnesak dopuniti podacima o terminu fotografiranja u svakom pojedinom objektu, precizirati članove snimateljske ekipe i poslati upravnu pristojbu od 70 kuna u biljezima. Ujedno Vam skrećem pozornost da navedenim speleološkim objektima upravljaju javne ustanove (Biserujkom, Vrelom i Lokvarkoma JU PRIRODA-Rijeka, Manitom peći JU NP Paklenica, a Vranjačom JU Splitsko-dalmatinska županija) pa Uprava za zaštitu prirode ovog Ministarstva treba tražiti njihovo očitovanje o predmetnom zahtjevu prije izdavanja Rješenja o dopuštenju”, vrišti s ekrana uredskog računala.
Ma kakvo rješenje o dopuštenju?
Bit će da se gospođa Brajković zabunila pa možda pomislila da smo nekakvi filmaši, krupni kapitalisti koji bi na “njezinim” spiljama željeli zgrnuti mastan novac.
Zlu ne trebalo, uputit ćemo joj novu molbu, ali i ta će pasti pod njezinom činovničkom kapom i brzo iz molbe biti izmijenjenja u predmetni podnesak koji će, još jednom, biti ocijenjen nepotpunim i nerazumljivim.
Pa valjda nam je već jednom rekla da trebamo platiti tu upravnu pristojbu u biljezima ako u spiljama (treba li to Hrvatskoj zaista?) želimo snimati ikakve propagandne materijale?
“Molim dopuniti predmetni zahtjev sukladno traženju preciziranom u e-mailu od 18. srpnja 2011., odnosno dopisati Vaš planirani datum/razdoblje obavljanja fotografiranja i dostaviti upravnu pristojbu ili se očitovati da odustajete od navedenog”, odgovara Marija Brajković, kojoj je strpljenje pri kraju pa je neke zahtjeve iz podneska podcrtala.
Prvi put poželim čuti gospođu Brajković.
Srećom, baš na vrijeme, dan prije nego što je krenula na zasluženi godišnji odmor.
Upravo je zato tako silno navrla da što prije platimo pristojbe i cijelu tu proceduru oko fotografiranja spilja ubrzamo.
Ubrzamo?
Pitam je o kakvim je ono biljezima govorila, i možemo li razgovarati bez činovničkog jezika, i hoće li pod ikakvim uvjetima prestati inzistirati na toj dosadnoj pristojbi.
Mora se priznati, gospođa Brajković pristojna je osoba. Ali od pristojbe nikako ne može odustati jer bi se time ogriješila o Zakon o upravnim pristojbama koji smo, sviđalo nam se to ili ne, svakako dužni poštovati.
“Na kraju krajeva, nama uopće ne treba da nam reklamirate te špilje jer su stanovnici već ludi od turista pa nove svakako ne želimo pozivati.
Što ne reklamirate neke druge, nepoznate spilje, a ove poznate ostavite na miru. Samo su nam turisti te prirodne ljepote uništili”, povjerava mi se činovnica Brajković.
Priznajem da me Marija Brajković ipak slomila: sad te spilje ne bih išla gledati ni da mi u svakoj od njih poklone jednu zlatnu polugu.
Prošli su mjeseci.
Nitko se više tog nesretnog slučaja “SPILJE” ne bi ni sjećao da se nisu 26. kolovoza iz Uprave za zaštitu prirode ponovno javili redakciji Globusa, ovaj put službenim zaključkom, sa specificiranom klasom i urudžbenim brojem, obrazloženjem i rješenjem o pravnom lijeku.
Presudili su nam sljedeće: da je uvidom u predmetni podnesak već više puta utvrđeno kako je on nepotpun, kako je Ministarstvo u više navrata tražilo njegovu dopunu, ali je nije dobilo, kako članak 73. Zakona o općem upravnom postupku predviđa da će podnesak biti odbačen ako se uz upozorenje na pravne posljedice u određenom roku ne ispravi te kako će se to zaista i dogoditi ne dopunimo li ga u roku osam dana.
Riječ “podnesak” u tom se dopisu spominje točno deset puta, a zaključak nešto manje, jedno šest puta.
Protiv tog se zaključka ne može izjaviti žalba niti se on može pobijati pokretanjem upravnog spora protiv rješenja o dopuštenju pred Upravnim sudom Republike Hrvatske u roku 30 dana od dana primitka rješenja, stoji u uputi o pravnom lijeku.
Bože sačuvaj da bismo se protiv tog rješenja žalili.
Agonija je napokon dovršena.