Ovaj zakon o radu ne razumiju više ni stručnjaci za radno pravo - Globus.hr

Intervju: Željko Potočnjak, autor zakona koji izluđuje poslodavce

Ovaj zakon o radu ne razumiju više ni stručnjaci za radno pravo

Zakon treba fleksibilizirati, pa neke njegove odredbe dovedene su do apsurda! Ali nije on kriv za lošu gospodarsku situaciju...

Bio bi to obični, bez­lični profesorski kabinet samo da nije jedne sitnice: žuto-crnog plakata na zidu, koji Željku Potočnjaku i dan-danas izmami osmijeh.

“To su nam sindikati izradili kad smo 90-ih donijeli naš prvi Zakon o radu”, govori mi ovaj profesor s katedre radnoga prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu.

Ne voli da se to baš tako kaže, ali prof. dr. sc. Potočnjak autor je prvog hrvatskog Zakona o radu koji je još sredinom 90-ih za sindikaliste predstavljao “omču oko vrata radnika”.

Tako onda izgleda i taj plakat, posred kojeg je netko naslikao omču valjda kako bi naglasio da će novouređeni radni odnosi zauvijek dotući ionako potlačenog hrvatskog radnika.

Jedan od onih koji je 1995. bio veliki protivnik tog ZOR-a danas je vođa stranke Hrvatskih laburista Dragutin Lesar. Po njegovu donošenju stupio za saborsku pozornicu pa kao iz topa ispalio: “Nadam se da će prve otkaze po ovom zakonu dobiti upravo oni koji su ga i pisali.”

Lesar danas vodi četvrtu najjaču stranku u državi, a Željko Potočnjak i dalje ima posao.

I baš je ovih dana u središtu javne rasprave taj problematični Zakon o radu koji nam navodno generira nezaposlenost, koči gospodarstvo, tjera strane investitore.

Doduše, taj se Zakon znatno izmijenio otkako je Potočnjak, između 1992. i 1995. godine, bio član radne skupine za izradu podloge za donošenje zakona…

A izmijenio se toliko da je danas i njegov autor jedan od zagovornika izmjena spornoga Zakona o radu.

Doduše, Potočnjak nije za promjene po svaku cijenu jer predobro zna koliko brzinske i netemeljite izmjene ZOR-a u konačnici mogu oštetiti hrvatskog radnika.

Prvi put to se dogodilo kad smo radno zako­nodavstvo usklađivali sa zakonodavstvom Europske Unije.

A drugi put 2009., kad smo dodatno postrožili ionako komplicirano zakonodavstvo.

Za Potočnjaka ovdje nema sumnje: možda ga sindikati nikada nisu pretjerano voljeli, ali ovaj profesor protiv sindikata nema baš ništa.Već protiv popustljivih vlada koje za političke bodove trguju poput Delboya na peckhamskom placu.

Već smo jednom, u jeku gospodarske krize, propustili u svoj zakon unijeti promjene koje su se u ostatku Europe pokazale uspješnima u borbi protiv krize.

Sad ponovno imamo šansu.

Evo nekoliko razmišljanja zašto je ne bi bilo dobro prokockati.

Kao da je izvor svih zala, svi ovih dana – i vlada, i Svjetska banka, i poslodavci – upravo Zakon o radu krive zbog loše gospodarske situacije. Imate li barem vi, kao njegov autor, neku potrebu da ga obranite?

- Sigurno da je i rigidan Zakon o radu jedan od razloga zašto se naše gospodarstvo ne raz­vija kako bi trebalo. No, ne možete samo na propise o radu svaljivati odgovornost za lošu gospodarsku situaciju. Pa mi imamo iznimne troškove za mirovinski i zdravstveni sustav, visoke iznose doprinosa koji povećavaju naš trošak rada… No, svakako da je taj Zakon potrebno fleksibilizirati, pa mi smo neke njegove odredbe doveli do potpunog apsurda!

Zašto onda taj zakon niste u startu malo “slobodnije” napisali?

- Prvi Zakon o radu pripremali smo pune tri godine, između 1992. i 1995., kad je već pisanje takvog zakona bila velika promjena na tadašnjem tržištu rada. Zakon je značio da će se radni odnos regulirati kroz ugovore što do tada nije bio slučaj. Iako je Europa bila u boljoj ekonomskoj poziciji od nas, još se nije pričalo o fleksigurnosti, osim možda u Danskoj i Nizozemskoj. No, problem Zakona o radu ne potječe iz 90-ih godina, taj je problem ipak puno noviji. Njegove posljednje izmjene dogodile su se u 2009., kad smo uslijed jedne od najvećih ekonomskih kriza odlučili u taj zakon uvesti još veći formalizam kao što je, naprimjer, promjena regulative radnog vremena. Mislio sam da u Hrvatskoj nikad više neće biti problema oko regulative radnog vremena, ali uspjeli smo i to zakomplicirati pa smo novim izmjenama unijeli kaos u mogućnost obavljanja prekovremenog rada, preraspodjelu radnog vremena, a poslodavcima onemogućili da neke poslove uopće obavljaju. Zakon o radu sada je postao tako složen pravni tekst da njega više ne razumiju ni stručnjaci za radno pravo.

Hoćete reći da je ZOR 90-ih godina zapravo bio fleksibilniji nego što je danas?

- Da, usudio bih se to reći, iako su najliberalniji bili neki izvorni tekstovi koji na kraju nisu ni uspjeli ući u prvi Zakon o radu. No, nemojte misliti da su to bile neke revolucionarno-liberalne ideje. Ali, recimo, već smo tada htjeli da otpremnina ne bude regulirana kroz zakon, nego kroz kolektivni ugovor. Ipak, to nije prošlo zbog sindikata koji su bili uključeni u pripremu zakona, pa smo tako do danas ostali jedna od rijetkih zemalja koja otpremninu regulira kroz Zakon o radu.

Zašto se i onda i tada toliko popuštalo sindikatima i njihovim zahtjevima?

- Ne bih za rigidnost Zakona krivio sindikate. Njihov je zadatak da se bore za radnika i da traže maksimalno. Ali politika mora imati viziju kako voditi gospodarsku politiku i kako uređivati radne odnose. Mi smo početkom 2009. napisali novi Zakon o radu kojim nismo ni najmanje fleksibilizirali radne odnose, a onda smo sredinom te godine krenuli mijenjati neke odredbe kako bismo se ipak izvukli iz obveza koje smo si nametnuli.

Radi li to sada i ova Vlada?

- Ova Vlada sada treba vidjeti na koji se način može osloboditi nekih nepovoljnih odredbi. No, to se, naravno, mora raditi kroz pregovore sa sindikatima. Najgore je ne poštovati ono što ste preuzeli. Pa država je danas najgori pregovarač u kolektivnim pregovaranjima. Uzmite kao primjer odluku o produljenju primjene kolektivnih ugovora: pa država svojom voljom pristaje produljivati prava iz tih ugovora i na period kad je ugovor prestao važiti. To je loše, i tu je odgovorna politika, a ne sindikati. Vlada treba voditi politiku tržišta rada i kreirati tržište koje će biti dovoljno kompetitivno i dovoljno socijalno da omogući gospodarski razvoj. A to se ne može činiti tako da iz političkih razloga donosite zakone koji pretjerano štite radnike i potpisujete kolektivne ugovore kojima im dajete puna prava. Naši ministri jako vole potpisivati kolektivne ugovore jer im je to važno u političkom smislu. A onda kad dođe do problema poštovanja tih prava, ti bi isti ministri željeli da ih se svega toga oslobodi. To je loš pristup kolektivnom pregovaranju.

Treba li onda uopće mijenjati ZOR?

- Naravno, ali dosta nam je brzih i nepripremljenih promjena zakona. To smo već imali i nije nam donijelo ništa dobro. Smatram da bi se trebala provesti jedna veća i ozbiljnija promjena ZOR-a koja bi se dulje pripremala, ali koja bi pojednostavila veliki broj odredbi. To znači da bi trebalo promijeniti koncepciju kolektivnih ugovora na način da možete mijenjati neke odredbe u individualnim ugovorima, kao što to čine Nijemci koji imaju radno zakonodavstvo vrlo slično našemu. No, mi zapravo već sada imamo problem jer je bivša Vlada lani potpisala neke kolektivne ugovore koji vrijede sljedeće četiri godine.  Tu su vam ruke vezane. Zato ova Vlada u nekim područjima, baš zbog tako sklopljenih kolektivnih ugovora, neće moći učiniti ništa.  

Što znači ta fleksibilzacija radnih odnosa? Trebamo li odustati od rada na nedoređeno vrijeme?

- To se već lagano mijenja i mladi danas više ne doživljavaju radni odnos kako su to shvaćali njihovi roditelji. Ali problem je što i dalje imate neke oaze u koje jednom kad ste ušli više nikada nećete izaći. Tu naravno mislim na državnu i javnu upravu u kojoj u deset godina 40-ak ljudi ostane bez posla zbog nepoštovanja radnih odnosa. To onda ne govori da imate dobru javnu upravu, nego da imate lošu regulativu.

Je li to doista tako? Zakon, naime, ipak predviđa i sankcije i otpuštanja.

- Ali imate komplicirane formalne mehanizme, pa tu neki rukovoditelj mora predložiti ministru raskid radnog odnosa, pa to onda ide na službenički sud, pa se tamo kod utvrđivanja činjenica primjenjuju pravila kaznenog postupka… Dakle, to je sve toliko komplicirano i zahtjevno da na kraju nitko ne odgovara. To je naša realnost. Još prije deset godina zalagao sam se da Zakon o radu primjenjujemo i na državne službenike te da oni imaju pravni status kao i sve ostale osobe u radnom odnosu. Međutim, službenici su to shvatili kao veliki atak. No, trebalo bi stvari urediti tako da se radni odnosi u državnoj službi i gospodarstvu izjednače jer su oni slični, a ne da na kraju imate tri skupine ljudi: oni koji nikad ne mogu ostati bez radnih mjesta, oni koji uvijek mogu ostati bez radnih mjesta i one koji su nezaposleni pa nemaju apsolutno nikakva prava.

No, kad bismo tako uredili odnose, državna bi služba teško privlačila nove radnike jer je većini njih jedina beneficija upravo sigurnost radnog mjesta.

- Da, i to je loše. Znači, tobože imate stabilnu državnu upravu, ali upravu koja vam je nedovoljno osposobljena da bi kvalitetno pružala usluge. Nije dobro da je beneficija stabilnost. Beneficija bi trebala biti pristojna plaća i odgovornost za posao koji obavljate. Na kraju se sve svodi na to da je taj radni odnos odraz neke političke volje, a ne stvarne procjene tko je dobar i tko zadovoljava. To su kampanje, a ne izgrađeni sustavi vrednovanja uspješnosti u radu.

Što to onda zapravo znači? Da u državnom i javnom sektoru treba ukinuti stalni radni odnos?

- Ne, radni odnos na neodređeno mora biti pravilo. Ali je pitanje u kojoj mjeri trebate otvoriti mogućnost zapošljavanja na određeno vrijeme. Kod nas je problem formalizama koji poslodavcima zagorčavaju život i koji na određeni način čine postupak zapošljavanja i otkazivanja nepotrebno skupim.

Kako onda treba razumjeti sljedeći paradoks: EU nam poručuje da smo u potpunosti uskladili svoje zakonodavstvo sa njezinim, a iz Svjetske banke nam govore neka sad sve mijenjamo ako ne želimo propasti. Kako je moguće da smo istovremno sve uskladili, a da opet ništa ne valja?

- E problem je što nismo baš dobro razumjeli regulative i zahtjeve EU kad smo u Zakon o radu unosili izmjene. Mi smo usklađeni s 15-ak direktiva EU, no to su bile direktive minimalnih zahtjeva, minimalnih pragova s kojima smo se morali uskladiti. Sve iznad toga zapravo je bila stvar naše odluke.

Hoćete reći da smo malo predoslovno primijenili direktive EU?

- Tako je. Vama, recimo, EU u pogledu neke odredbe daje dvije mogućnosti i kaže: “Evo, odaberite koje ćete se pridržavati.” A Hrvati onda kažu: “Primijenit ćemo i jednu i drugu!” Naravno, što se tiče EU, vi ste i dalje usklađeni, ali to što ste razinu zaštite digli iznad minimalnog standarda, to je vaš problem. I to je ono na što upozorava Svjetska banka.

Primjenjujemo li regulativu koja se odnosi na kolektivne ugovore na način da, i kad isteknu ti ugovori, i dalje radnicima dajemo sva prava, onda to više nije pitanje usklađenosti nego politike tržišta rada. I onda vas Svjetska banka upozorava da su vaši proizvodi nekonkurentni. Mi smo se mogli uskladiti sa zahtjevima EU i tako da neke stvari pojednostavimo, ali nismo to učinili. Pa nije nam EU nametnula naše odluke. Oko deset posto onoga iz Zakona o radu spada u dio regulative Unije, sve ostalo je sloboda našeg zakonodavstva da sami uređujemo tržište.

Gdje smo to predoslovno shvatili regulative EU?

- Recimo, baš kod radnog odnosa na određeno vrijeme. EU preporučuje da ga se izbjegava, a ako se već mora uvoditi, preporuka je da se ili ograniči vrijeme koliko takav odnos može trajati ili odrede posebni razlozi zašto bi poslodavac uzeo nekoga na određeno. No, mi smo rekli “neka budu i vrijeme i razlog” i zapravo kumulativno primijenili obje odredbe. Naravno, i dalje smo usklađeni s regulativama EU.

To je jedini primjer?

- Ne, ima toga još, recimo kod odredbi koje se tiču radnog vremena. Europska Unija daje mogućnost optiranja radnog vremena pa tako radnik, ako to želi, može sam odabrati želi li da se na njega odnose ograničenja radnog vremena. EU radnicima daje mogućnost da, ako to žele, rade i više od 48 sati tjedno. No, mi to prilikom usklađivanja zakonodavstva s EU nismo stavili u zakon pa je radno vrijeme kod nas ograničeno na 48 sati tjedno.

Treba li se kod nas dogoditi tako drastična promjena kao u Španjolskoj, koja je sada zagušena prosvjedima zbog promjena u Zakonu o radu? Može li se u Hrvatskoj uopće uvesti model fleksigurnosti?

- Svaka promjena zakona je komplicirana. Nijemci svakih deset godina pokušavaju mijenjati svoj Zakon o radu, a uglavnom uspijevaju samo minimalno. No, puno odluka treba pojednostaviti, učiniti razumljivijima. Evo jednog primjera kako smo brzinskim izmjenama ZOR-a zapravo dodatno zakomplicirali stvari. Godine 2009. zaključili smo da su poslodavci nemarni u isplaćivanju prekovremenih sati pa smo donijeli odredbu da poslodavci moraju voditi vrlo složenu evidenciju o radnom vremenu. Danas svaki traktorist mora sa sobom u polje nositi evidenciju radnog vremena jer u protivnom može prekršajno odgovarati. To radne odnose čini vrlo kompliciranima i tromima u trenucima kad zbog dinamičnog tržišta rada morate moći brzo reagirati i prilagođavati se novonastalim okolnostima. Kad poslodavac radi reorganizaciju posla, onda to želi obaviti brzo, ali danas imamo tako nejasne odredbe u vezi sa zbrinjavanjem radnika da je mnogima otpuštanje preskupo.

Što je nejasno kod programa zbrinjavanja?

- Nismo dovoljno dobro definirali kada je uopće potrebno te programe provoditi. Taj program se provodi kada otpuštate najmanje 20 radnika, ali danas nije jasno idu li u taj program i oni radnici kojima radni odnos prestaje jer su napunili 65 godina starosti. Ja bih svakome tko bi me oko toga pitao za savjet preporučio da i te radnike uključi u program zbrinjavanja kako se sutra ne bi našao na sudu i kako mu sud ne bi takve otkaze poništio.

Dobro, ali puno toga o čemu sada govorite nalazilo se već u onom prvom ZOR-u koji ste i sami pripremali 90-ih godina…

- Tamo su postavljeni neki interesni odnosi koji su očuvani, ali do danas je u Zakonu o radu ostalo nekih 60 do 70 posto inicijalnog Zakona. Puno smo tada napravili: osnovana je Udruga poslodavaca čime su poslodavci prvi put uvedeni u radne odnose iako je njihova strana i danas slabašno zastupljena. Tijekom Račanove Vlade, dakle 2003., išlo se u izmjene Zakona o radu koje su naginjale prema fleksigurnosti, no sve nakon toga opet je vodilo prema postroženjima. Ono što najbrže buja u tom Zakonu o radu su prekršaji i iznosi sankcija za poslodavce. Svaka izmjena donosi nove prekršajne odredbe za poslodavce i povišenja kazni. One sada iznose do nekoliko stotina tisuća kuna, i to za propuste koje poslodavac nije napravio zato što je zločest, nego jer je nešto iz tog kompliciranog ZOR-a jednostavno previdio. Ali on će svejedno prekršajno odgovarati. Općenito, danas se previše inzistira na zakonskom uređenju radnih odnosa, a zakon je trom i teško ga je mijenjati.

Kako bi trebalo urediti radne odnose ako ne kroz zakon?

- Kroz kolektivne ugovore. No mi smo uspjeli postići i to da u jednom dijelu, prvenstveno privatnom, uopće nismo razvili kolektivne ugovore, dok su ti ugovori u drugom dijelu rigidniji od samog zakona. Ponavljam, jedna smo od rijetkih zemalja koja otpremnine regulira zakonom.

Pa dobro zašto ste onda tu istu odluku stavili u Zakon?

- Morali smo naći neki kompromis sa sindikatima kako bi pristali na zakon. I pristali su.

Kako će se mijenati Zakon o radu ako sindikati ne odustaju od svojih prava?

- Ako je riječ o firmama koja su na državnom proračunu, država im mora dati do znanja da ona ima limitirane financijske kapacitete i da preko njih ne može prijeći. Da ne trošimo više nego što zarađujemo. Recimo, netko može štrajkati, zbog čega neki posao pati.
Oni koji štrajkaju uvijek nešto traže, i ako mogu, oni će se za to izboriti.

Ali kako to riješiti? Evo, imali smo nedavno primjer štrajka djelatnika Zračne luke Zagreb, koji su tražili povećanje otpremnina, regresa, iznosa boda, povećanje osnovice. I većinu toga su na kraju dobili jer je uprava Zračne luke izračunala da joj je skuplja obustava zračnog prometa nego isplata svih tih beneficija.

- Naravno, ali pravo je pitanje je li država u međuvremenu uspjela organizirati da netko drugi može preuzeti poslove štrajkaša. I nije li pojedincima zapravo omogućila poziciju monopolista, a sada se čudi što oni takav monopolski položaj iskorištavaju? Ako netko razvija takvu klimu, pitanje je hoće li vas zaposlenici i sindikati poslušati kad im kažete “ali mi novca nemamo”. Vrlo je bitno kako na te zahtjeve reagira javnost, pružaju li podršku ili ne. Dosad je sva javnost podgrijavala takve zahtjeve. Zašto se onda čudimo otkud su ti zahtjevi stigli?