Na kraju dužničkog puta čeka mračno i opasno mjesto. Sažvakan od poslodavca ili burze, pa pregažen od banaka na tom mjestu dužnik konačno postaje žrtva.
Tu ga okružuju morski psi.
Oni sjede u malenim uredima, nose imitacije markiranih odijela, komuniciraju putem Skypea, brbljavi su i autoritativni. Tvrtke im se granaju kroz sedam zemalja. Govore više jezika, pozivaju se na poduzetnike iz Las Vegasa, New Yorka i Londona.
U konačnici svi su lihvari samo obični morski psi.
Kruže gradom sa oglasima zalijepljenim po uličnim stupovima. Malenim posjetnicama zatrpavaju tramvaje i autobuse. Oglasnici su puni brojeva njihovih mobitela.
Nude gotovinu - brzu, svježu i bez previše pitanja, pa se čovjeku u prvi mah učini kao da mu je netko bacio pojas za spašavanje.
Njihova meta nije novac, iako će ga klijent ubrzo izgubiti u velikim količanama. Oni žele nekretnine- stan ili kuću pod ovrhom i brzu prodaju ispod cijene. Zaradu šalju na strane račune.
Žrtva postepeno gubi nadu, pretvara se u opsesivnog skribomana koji skuplja dokumentaciju, bilježi svaki zarez i noću preko interneta uči zakone u kojima traži spasonosni paraf.
Prijatelji takvim ljudima govore da su budale, jer da su pametni nikad se ne bi se zadužili kod lihvara.
Policijski istražitelji odmahuju glavama.
A onda se na kraju dana moraju pojaviti pred svojim ukućanima, pogledati ih u oči i reći im da je stigla konačna ovrha na stan.
Do trenutka iseljenja ostati će bez svega; i ponosa, i hrabrosti i samopoštovanja.
Žrtve kao da nikad nije ni bilo.
Baš kao što se stanari zgrade u Novom Zagrebu više ne sjećaju svoje susjede, srednovječne poduzetnice Jadre. U travnju prošle godine izgubila je stan. Posudila je 150 tisuća eura da spasi posrnuli obrt i zakasnila samo s jednom ratom.
“Danas je prvi april, ali ovo nije šala, vi ste upravo ostali bez stana”, rekli su joj preko mobitela. U dom joj se istog dana uselio nepoznati muškarac. Imala je pet minuta da pokupi svoje stvari.
Za dva tjedna njen je stan legalno prodan muškarcu iz Bjelovara.
Ona i danas živi u svom uredu.
“Bila je tu neka žena, ali već je dugo ne viđamo. Navodno je prodala stan zbog dugova”, prepričavaju susjedi trač Bjelovarcu koji pojma nije imao što je napravio kad se, kaže, javio na oglas na portalu Njuškalo.
Samo 55 tisuća eura za stan od 52 kvadrata?
Za njega je to bila odlična prilika.
Za Jadru konačni krah.
Maro, branitelj iz Sinja, prošao je jednako loše. Negdje polovicom 2010. godine podignuo je kredit od 28 tisuća kuna; trebalo mu je za hitnu operaciju kćeri na zagrebačkoj Šalati. Dug mu je ubrzo narastao na deset tisuća eura, a u kući mu se pojavio korpulentni Afroamerikanac.
“Tomo, taj ti je čovo imao stopedeset kili i crne očale na ćelavoj glavi, a ja troje dice”, jada se. Na kraju je Maro popustio i djedovu kuću prepisao na kreditni ured.
“Da znaš da sam sretan, jer konačno sam ih se riješio, mogao sam proći još gore”, govori.
Umirovljenik Franjo iz središta Zagreba želio je popraviti zube. Nema te banke, kaže, koja bi mu u 82 -oj godini života odobrila kredit.
Stoga je posudio 5 tisuća kuna za zubara. Ugovor je potpisao u Ilici, nisu mu dali da ga pogleda kako treba.
“Samo potpiši”, govorili su mu. Danas šuti, plaća lihvarske kamate i ne usudi ih se prijaviti. Na kraju će platiti preko 20 tisuća kuna.
“Uzet će mi sve što imam, zato ih nisam prijavio”, kao da mi se pravda jer nije, kaže, kukavica.
Do tog trenutka kolege i ja smo već više mjeseci intenzivno pisali o kreditnim uredima, a sam sam razgovarao s najmanje trideset njihovih žrtava.
Policija je, pomalo iznenađujuće, polovicom svibnja konačno reagirala na brojne pritužbe i prijave građana. U munjevitoj akciji, koja se, prema našim informacijama, dugo pripremala, zajedno s policijskim istražiteljima nekoliko zemalja, Interpolom i USKOK-om uhićeno je 12 osoba, a šest ih je još u bijegu.
Uhićeni se terete da su u nekoliko godina prevarili najmanje 200 ljudi u više hrvatskih gradova i domogli se preko 15 milijuna kuna. Nekoliko je ureda zatvoreno, ali procjenjuje se da je u zadnjih deset godina u Hrvatskoj otvoreno gotovo 200 ovakvih tvrtki.
Zbog krize su isplivali na površinu i pojavili se na radaru istražitelja.
No, jasno je da istražitelje pravi posao tek čeka. Telefoni u redakciji i dalje zvone. Svakog se dana javljaju nove žrtve, pa mi se kolega žali kako više ne zna gdje zapisati njihova imena.
Da je borba protiv kreditnih lihvara tek počela zna i Nada Landeka, predsjednica udruge Veronika Vere koja se bavi zaštitom ljudskih prava i žrtava pravosuđa.
Nada je samouka odvjetnica, noćima proučava sudsku praksu, a oko sebe skuplja žrtve kreditnih ureda. Zajedno su napisali kaznenu prijavu policiji. U razgovoru je direktna, samouvjerena, priča brzinom munje, a sugovornika gleda ravno u oči.
S njom i članicama njezine udruge nalazimo se u jednom prostoru u središtu grada. Prostor je u suterenu, pa kroz prozor gledamo prolaznicima u noge, a sunce je na zalasku. Lica članica koje su joj se obratile za pomoć pomalo padaju u sjenu.
To im, čini mi se, odgovara.
Neke se u početku ne žele ni predstaviti.
“Ljudi samo misle da su bespomoćni i da nema izlaza iz njihove situacije”, pojašnjava mi Landeka, “ali vjerujte mi, izlaza uvijek ima. Treba biti hrabar i ustrajan”.
Razgovaramo satima i na kraju se počinjem gubiti u moru pravnih termina i brojnim ugovorima koje mi Landeka stavlja na stol kao na pokretnu traku. Smije mi se zbog toga, jer i sama je noćima iščitavala te dokumente...
Uostalom, Nada Landeka je također žrtva gospodarske prijevare i sporog hrvatskog pravosuđa. Zbog kredita od milijun tadašnjih maraka, koji je još 1991. godine podignuo i nikad vratio bivši vlasnik tvornice koju je 10 godina kasnije kupila kod Dugog Sela, dug je hladnokrvno prepisan njoj iako joj je kod kupoprodaje prešućen.
Njen slučaj i dalje stoji u ladici Županijskog suda u Zagrebu, kaže.
Dugo je preko dežurnog telefona pružala besplatnu psihološku pomoć. A onda joj je lani bratić zbog dugova počinio samoubojstvo.
Tako je nastala ideja o udruzi Veronika Vere. Zajedno, iz iskustva sa žrtvama kreditnih ureda slažemo kompliciranu hobotnicu prevare.
Od trenutka kada takvi ljudi nogom kroče u kreditni ured njihova propast se događa u četiri identična koraka.
Korak prvi.
Žrtva saznaje za kreditni ured putem oglasa. Ona nije kreditno sposobna, treba joj gotovina, iako je već prezadužena, i to bez suvišnih pitanja, bez jamaca i radne knjižice.
Kreditni uredi nude upravo ovakvu vrstu zajma.
Riječ je o tvrtkama koje funkcioniraju na sljedeći način: administrator klijentu objasni da ne mora biti kreditno sposoban, ali da će stoga kamate biti veće nego u bankama.
Klijent se složi, nema izbora.
Novac će dobiti od tzv investitora; riječ je uvijek o stranom državljaninu neobičnog imena koji je, uvjerava administrator, ugledni poslovnjak i koji novac posuđuje po svijetu kako bi zaradio na kamatama.
Kreditni ured ovdje preuzima ulogu posrednika.
Takav je slučaj s Milicom.
Ona je, kaže, od jedne tvrtke kao posrednika, s uredom na Cvjetnom trgu, dobila novac od stranog investitora, a dug joj je naplaćivala treća tvrtka.
"Dobila sam devet tisuća eura, trebalo mi je za pokretanje vlastitog biznisa, i to na rok od deset godina. Rata mi je bila 3800 kuna", kaže Miliica.
Preračunavam u glavi.
Riječ je o iznosu, ako mi je točno objasnila, od 468 tisuća kuna.
"A posudili ste točno 67.500 kuna?", pitam da budem siguran.
Kolega iz bankarskog sektora kasnije mi objašnjava: “To ti je kamata od 67 posto. Da je išla preko banke, anuitet bio joj bio 116 eura mjesečno uz kamatu od 9,4 posto.”
Molim ga da mi prevede.
“Ta žena mjesečno plaća 4,5 puta više nego što bi to plaćala u banci”, kaže.
“Ali, to je tek početak”, na sve to mi govori Milica.
Ugovor poput Miličina ovjerava se kod javnog bilježnika. Administrator kreditnog ureda klijentu objašnjava kako funkcionira sistem kamata, ali riječ je o računici koja je komplicirana i puna slijepih rukavaca, a “kako eto baš nemamo vremena jer nas bilježnik čeka", ugovor se potpisuje uz stalno požurivanje i nagovaranje.
Klijent u tom trenutku povjeruje jer, zaboga, javni je bilježnik upravo ugovor odobrio.
Klijent potpisuje ugovor.
Time je napravio korak drugi, tu se uvalio, kaže Landeka.
Naime, kao zalog za kredit klijent zalaže nekretninu ili pokretninu.
"To radimo tek tako, u slučaju da se možemo naplatiti ako ne budete na vrijeme plaćali svoje rate. Znate, i mi se moramo osigurati, rekao je administrator Ivi iz Zagreba, drugoj članici Nadine udruge.
Njena priča počela je prije dvije godine.
Suprug joj je otišao u mirovinu, a kako imaju dvoje djece, a nekoliko su mjeseci ostali samo na njenoj plaći, počeli su tonuti u dugove.
Suprug joj je radio u MORH-u, od tog istog MORH-a otkupljuju stan.
“Kako je u našoj državi sve sporo, tako je i pet mjeseci suprug čekao da mu mirovinu konačno odobre i da ju počne primati. U međuvremenu mi je umrla i majka. Dugovali smo novac na sve strane”, kaže Iva.
Sa svojim primanjima nije bila kreditno sposobna, a na kraju su završili u kreditnom uredu u Ilici. Prvo je suprug uzeo deset tisuća kuna, iako je u ugovoru stajalo da je primio 18 tisuća, što je shvatio tek kasnije. Rata im je mjesečno iznosila 1600 kuna. I tako 18 mjeseci za redom. Riječ je o 28,800 kuna.
I Iva je, kad je potpisivala ugovor, dala stan u zalog i kako se bojala da ga ne izgubi ponovno je otišla u kreditni ured da vidi može li smanjiti ratu.
Ovdje se sistem kreditne prevare grana na dva dijela.
Naime, klijent prije ili kasnije ne uspije na vrijeme platiti svoju ratu. Ako uredno plaća, administratori imaju metodu kako ga natjerati da zakasni.
Tako je bilo sa Jadrom, poduzetnicom koja je izgubila stan i živi u svom uredu.
“Kada sam kasnila s jednom ratom, zvali su me na telefon i rekli mi da ratu osobno donesem u ured na drugoj adresi. Skupila sam novac i odnijela ga tamo, međutim ured je bio zaključan i nikoga nije bilo u njemu. Zvala sam ih, nitko se nije javljao, i tako nekoliko dana. A onda su me nazvali i rekli da kasnim previše, te da raskidaju ugovor samnom i uzimaju mi stan”, priča mi.
U Ivinu slučaju nisu odmah posegnuli za stanom, a ona smatra da je to možda zato što je stan još bio u procesu otkupa od MORH-a. Kreditori očito nisu željeli riskirati s državnim vlasništvom.
Njoj su ponudili reprogram. Iva je na kraju izašla sa 33 tisuća kuna pozajmice s kojom je zatvorila sve stare dugove. Rata im je sada 2100 kuna.
Milica se našla u drugom rukavcu. Njoj su kod sklapanja ugovora spomenuli fiduciju. Naime, kako u vlasništvu ima vrijednu nekretninu u središtu grada u kojoj joj živi majka, ona se ugovorom obvezala da fiducijom pravo na vlasništvo stana prenese na kreditni ured, a da joj ga oni vrate kada otplati kredit.
Međutim, ispalo je, uključuje se Nada Landeka, da su se oni na stan odmah upisali kao vlasnici, a da je ona astronomska rata od 3900 kuna ustvari službeno bila stanarina.
Milica je, naime, postala podstanarka u vlastitom stanu.
Kreditni uredi ne mogu opstati bez pomoći javnih bilježnika i službenika na Gruntovnici. Oni su ti koji umjesto da kontroliraju zapravo omogućuju ove prevare.
To je korak treći.
Riječ je o naplati ili kako to sve žrtve s kojima smo razgovarali zovu - iznudi.
Bilo da ste reprogramirali kredit, posudili dodatni novac i dodatno se zadužili ili ste na rubu da izgubite nekretninu jer vam kreditni ured prijeti ovrhom, metoda je ista.
Kreditni uredi uvijek operiraju na identični način. U Zagrebu, primjerice, imaju unajmljene prostore na petnaestak adresa u središtu grada. Svaka se od tih firmi drugačije zove. Svaki administrator u njima ima najmanje dvadesetak telefonskih kartica i različitih brojeva, upozorava me Landeka.
I onda kreće tzv. kolo. Uredi nestaju i pojavljuju se na drugim adresama. Stalno mijenjaju svoja imena. Izmjenjuju zaposlenike i brojeve.
Uvijek je na vrhu neki strani državljanin.
Klijenti dolaze na stare adrese samo da bi shvatili da te tvrtke tamo više nema. Takav modus operandi koji klijenta vrti u krug ima nekoliko ciljeva. Prvo se tako odugovlači s naplatom, zbog čega klijent kasni s uplatama. To je i efikasan način izbjegavanja inspekcija rada i policije.
“Radio sam u jednom takvom uredu dva mjeseca. Sjedio sam u njemu, u ladici mi je bilo nekoliko žigova s nekoliko različitih imena tvrtki. Kada bi inspekcija došla, uputio bih ih na vlasnika, a onda bi mi rekli da odmah promijenim pločicu s imenom tvrtke na vratima. Kad sam vidio kamo to vodi, dao sam otkaz”, priča jedan od bivših zaposlenika.
Slijedi pritisak na klijenta. Ljudi neobičnih imena zovu kasno navečer, nekad iza ponoći. Govore na engleskom ili natucaju hrvatski s neobičnim naglaskom. Uljudni su, ne odgovaraju na pitanja, ostaju hladnokrvni na ljutnju klijenta ili prijetnje policijom, i stalno ponavljaju kao mantru: platite i sve će biti u redu, platite i sve će biti u redu Nekima dolaze na kućni prag, uvijek u odijelima, nikad nasilni.
“Imala sam prepoznatljivi ton na telefonu, koji sada sanjam u noćnim morama. Stišavala sam ga noćima da me prestanu zvati, a sada kad ga čujem oblije me hladan znoj”, kaže Iva.
Milica, pak, tvrdi kako su joj u uredu govorili da mora platiti, čak i nakon što im je prijetila policijom.
“Tko bi vama vjerovao, gospođo? Uostalom, što ćete reći majci i sinu kada ostanate bez stana?”, pitali su je gledajući je direktno u oči.
Nakon svega ovog četvrti korak dolazi gotovo kao olakšanje. Žrtve predaju nekretninu, sretne što je sve gotovo, baš kao Jadra ili bivši branitelj iz Sinja koji je izgubio kuću.
Priča ima i drugu stranu, koju opisuje bivši zaposlenik ureda.
“Imali smo veliki raspon klijenata. Bilo je tu sirotinje i umirovljenika, ali puno ljudi bilo je jako nerazumno. Sjećam se sutkinje koja je došla posuditi 25 tisuća kuna jer je ispeglala muževu karticu zbog odjeće, pa nije željela da on to sazna. Bila je spremna plaćati astronomsku kamatu za svoje grijehe. Bilo je doktora, odvjetnika i poslovnjaka. Neki su uredno vraćali astronomske kamate, čak su se ponovno vraćali. Znam, nevjerojatno je, ali bilo je ljudi koji su bili zadovoljni našim uslugama”, priča zaposlenik.
Međutim, Nada Landeka objašnjava kako situacija nije bezizlazna kao što se ljudima čini.
“Ustvari je samo pitanje hoćete li se boriti za sebe ili popustiti. Ljudi su pred njima ustrašeni, i tada takvi lihvari imaju najveću moć. “Čim pokažete otpor, oni tu moć gube. Imate dvije opcije: jedna je da se predate, a druga je da se borite na sudu sa njima. Tako ćete barem znati da ste dali sve od sebe”, govori Landeka.
Pitam ju može li mi u kratkim crtama objasniti što čovjek, kad je već zapao u takve dugove kod krivih ljudi, može napraviti.
“Ugovor koji klijent sklopi u takvom uredu po zakonu o obaveznim odnosima je ništavan”, kaže.
Pokazuje mi jedan ugovor kao primjer.
“Evo ovdje piše da se klijent unaprijed odriče prigovora na kamate, prava na žalbu i slično. Ako unaprijed izjavljujete da nemate prigovora, taj je ugovor zakonski po Ustavu Republike Hrvatske nevažeći. Nema pravnu snagu, jer sutra se može dogoditi nešto zbog čega se taj ugovor može pokazati štetnim”, kaže.
Dakle, točka prva - ugovor ustvari nije pravovaljan.
“Točno. Jer jednom kad se ugovor pokaže ništavnim, onda po zakonu o obaveznim odnosima, klijent kreditoru vraća posuđeni novac, a dobija natrag svoju nekretninu”, tvrdi Landeka.
Postoji još jedan termin.
To je zabluda.
Naime, lihvarske kamate se moraju dokazati na sudu, što je u ovim slučajevima teško dokazati jer klijent je primio manje od iznosa koji mu stoji u ugovoru i to na ruke. Tu zabluda dolazi do izražaja.
“Klijent može reći da je bio u zabludi pa da stoga ugovor nema značaj jer njime klijent nije dobio ono što je očekivao, tj. doveden je u zabludu.”
Međutim, stvari nisu toliko jednostavne.
Ove dvije teze moraju se navesti u sudskoj tužbi koja se mora predati na sud. Tu većina žrtava odustane jer se ne usude sudski tužiti kreditne urede, a često nemaju ni znanja ni novca da unajme odvjetnike.
“Tu svatko mora sam prelomiti. Nitko ne može u vaše ime sastaviti, potpisati i predati vašu tužbu”, kaže Landeka.
Žrtva pravovremenom sudskom tužbom rješava nekoliko stvari odjednom. Naime kada tužbom zatraže ništavnost ugovora, njome ujedno traže privremenu zabranu raspolaganja nekretninom nad kojom im prijeti ovrha.
“Sud tada zakazuje parnicu na koju poziva tužitelja i tuženog, a u ovakvim slučajevima, ako tuženik, tj. kreditni ured ne dođe pred suca, sud donosi presudu u odsutnosti zbog razloga ogluhe”, pojašnjava Landeka. To je ujedno prva pobjeda žrtve.
Istovremeno, žrtva mora predati kaznenu prijavu policiji jer ako se u istrazi pokaže da je riječ o kaznenom djelu, onda se ugovor poništava.
“Najbitnije je da se odmah napravi zabilježba spora u zemljišne knjige.Tada se zbog plombe stan ili kuća ne mogu prodati sve dok traje spor na sudu”, kaže Landeka.
Poduzetnica Jadra to nije učinila. Zbog toga je u samo dva tjedna njen stan u Novom Zagrebu već prodan novom vlasniku u Bjelovar. Milica je to učinila i tako je, barem zasad, spasila svoju nekretninu od prodaje.
Landeka mi ove metode navodi brzo, jezgrovito, jasno, gotovo rafalnom brzinom. Veronika Vere postoji službeno od prošlog ožujka, ali godinama je, kaže, pomagala svojim prijateljicama i poznanicima. Dobro je utrenirana.
S Milicom je čak otišla u ured da se raspita što je sa stanom u kojemu je postala podstanarka. Predstavila se kao potencijalni kupac tog stana.
“Koliko vam treba love da se maknete sa stana?” pitala ih je.
“Gospođo, vi ste, očito, dobro upućeni u cijeli slučaj, niste vi nikakav kupac, vi ste joj prijateljica”, rekli su joj.
Kada se Milica drugi put pojavila u uredu, administrator je već sve znao:
“Pozdravite svoju prijateljicu, onu iz udruge Veronika Vere.”
Pitam Landeku kako je nije strah.
“To isto pitaju me moji ukućani. Ali ne razumiju da je to u mojem srcu. Ja noći provodim proučavajući sudsku praksu, odluke Vrhovnog suda, tražim zakone po internetu i iznenadim se kad nekome pomognem i spasim mu imovinu. Tada sam ja sretna”, kaže i neočekivano se, nakon dugog, mučnog razgovora, nasmije iz sve snage.