Ovaj je bob obilježio povijest tog sporta u Hrvatskoj i želja nam je da on jednog dana bude izložen u ice museumu u Splitu. Još ga se može voziti, no vrhunske rezultate njime više nije moguće postići. Prošao je taj, isprevrtao se… Ali to je bob sentimentalne vrijednosti – pred odlazak na Zimske olimpijske igre u Vancouveru, kamo su se zaputili 6. veljače, rekao nam je izbornik hrvatske bob posade Ivan Šola, ne skidajući pogleda s pozamašne crveno-bijele jurilice s kojom je hrvatska ekipa nastupila još na svojim prvim Olimpijskim igrama 2002. u Salt Lake Cityju.
Natjecateljskim uspomenama krcat bob četverosjed, koji je bez članova posade težak 220 kilograma, a s njima gotovo trostruko više (630 kg) nekoliko dana pred Zimske OI u Vancouveru članovi naše bob posade dopremili su u zagrebački Hypo Centar. Samo za Globus pristali su pozirati inspirirani prizorima posve golih atletičara i olimpijskih natjecatelja, kako su bez iznimke bili prikazivani u osvit Olimpijskih igara, na grčkim vazama.
Bez ijednog komada odjeće na sebi, spremni za led i snijeg, pozirali su tijekom dvosatnog fotosessiona u “režiji” majstora fotoobjektiva Borisa Štajduhara. Hrabar potez i za najhrabrije, reklo bi se, no svoj prvi full monty za čitatelje Globusa hrvatski bobisti odradili su s velikim smješkom. Šminkerica Danijela Lesandrić s nekoliko poteza korektora učinila je da tragovi dnevnog umora s njihovih lica netragom nestanu, a za sve ostalo, kao što i ove slike potvrđuju, pobrinuli su se oni sami…
Snimanje je išlo u nekoliko etapa. Prvo su snimljene frontalne slike, na kojima jedan iznad drugoga poziraju u bobu: otkrit ćemo malu tajnu da za taj dio fotosessiona ipak još nisu bili svukli sve sa sebe. Imalo je to i svoju ulogu: “modelima” je trebalo neko vrijeme da se “odmrznu”.
Htjeli smo kamerom ovjekovječiti vrline hrvatskih reprezentativaca u ovoj sportskoj disciplini – njihovu korpulentnost, snagu, brzinu, eksplozivnost… A da su rođeni s takvim osobinama, članovi hrvatske posade dokazali su i na nedavnim kvalifikacijama na Američkom kupu, jednom od tri kvalifikacijska kupa za ZOI (ostali su svjetski, američki i europski), na kojemu su se izbornik i pilot Ivan Šola, Mate Mezulić, zamjenski član Andraš Haklić, kočničar Igor Marić i Slaven Krajačić sredinom prosinca čak 17 puta spustili stazom dugom oko 1500 m, na kojoj bob četverosjed postiže brzinu i do 150 km/h. Riječ je, naime, o sportskoj disciplini u kojoj ne postoji kočenje u zavojima.
Naši olimpijci, koji nastupaju u bobu četverosjedu, u disciplini koja je u sklopu Olimpijskih igara od 1924. godine, na kvalifikacijama u Američkom kupu dospjeli su na visoko 6. mjesto, a u 204 spuštanja ove godine šest su puta bili prvi. “Prva su mjesta rezervirana za Nijemce, Amerikance, Ruse, Kanađane, Latvijce. Mi se borimo s Italijom, Lihtenštajnom, Japanom, Srbijom, timovima koji su ušli, ali su dobili kvotu. Na OI, naime, odlazi samo prvih 30 ekipa, a oni su bili 32. ili više od toga. Mi smo završili na 27. mjestu. Podsjetio bih i da je na kvalifikacijama za prve OI na Američkom kupu jedna mala Hrvatska uspjela osvojiti srebro”, kaže izbornik Šola koji ovakav hrvatski plasman smatra vrlo dobrim i s obzirom na činjenicu da postoje timovi koji raspolažu budžetom i od 20 milijuna eura, i što su neke zemlje zastupljene s nekoliko ekipa.
Sport za "malo teže". “Bio sam atletičar do 2002. kada sam slomio femur i proveo godinu dana na rehabilitaciji. Doktor mi je rekao da će sve biti super, ali da se više neću moći baviti sportom. Tada me nazvao Ivan Šola i pitao bi li me zanimao bob. Bilo je to negdje u vrijeme otvorenja staze u Torinu 2005. Prijedlog mi se odmah svidio. Za atletiku moraš biti malo mršaviji, ja sam tijekom rehabilitacije dobio nešto kila, a bio sam brz. U Torinu sam isprva jeo 7 puta na dan. Došao sam s 95 kilograma, vratio se na 92, a sad imam 96 na 182 cm visine…”, ističe kondicioni trener naše bob ekipe Slaven Krajačić, koji kaže kako bi idealan odnos visine i težine za muškarca u bobu bio otprilike 185 cm na 100 kg.
Na naše pitanje kako se počeo baviti bobom, izbornik Šola kaže: “Godine 1999. boravio sam u Innsbrucku gdje sam upoznao princa Alberta koji je tada bio aktualan u četverosjedu; on i trener Monaka bili su mi prvi kontakti kad sam tražio ekipu koja će me obučiti. Jednostavno sam odlučio pronaći put bavljenja tim sportom”, činjenicu da se bobom počeo baviti tek u 40. godini pojasnio je nekadašnji motociklistički as koji dodaje: “Moraš biti atleta da bi izdržao napore i prevrtanja. Štos je u tome da ostaneš u bobu, da iz njega ne ispadneš. Ja sam na prvoj obuci u pola staze doživio tri prevrtanja.”
“Staza u Vancouveru nešto je duža od 1300 metara. Sve će se na njoj odvijati prilično brzo… Najprije će ući pilot, pa dva bočna člana i na kraju kočničar, koji koči tek kad se prođe kroz cilj. Ne treba zaboraviti da se ubrzanje u ovoj disciplini postiže već na prvih 50 metara…”, kaže Damir Novoselac, direktor reprezentacije i član uprave Hrvatskog bob i skeleton saveza, dok hrvatski izbornik Šola ocjenjuje kako je posrijedi jedna od najtežih staza na kojoj su naši reprezentativci do sada nastupali: “Svaka staza se uči, pilot mora znati kad dolazi koji zavoj i koja mu mora biti putanja pri povlačenju klizaljki, viša ili niža… Problem je u tome što su sve velike nacije svoje termine za staze unaprijed ‘zabezecirale’. Prijepodne su dopuštena najviše tri spusta, zatim se ide na ručak iza kojeg slijedi još jedan spust, no mnogi odustaju nakon dva spusta... Napor je velik jer je posrijedi sila G6, jaka gotovo kao ona kod borbenog aviona F-16!”