Šestogodišnja izbornička karijera Slavena Bilića nije, nažalost, dobila epilog kakav se nazirao u drugom poluvremenu, a osobito u zadnjih dvadesetak minuta utakmice Hrvatska - Španjolska. Bilić se na toj utakmici nije osramotio, no bilo bi svakako pretjerano reći da se proslavio.
Sukomentator HTV-a Igor Štimac bio je u pravu kada je rekao da je ova generacija hrvatskih nogometaša mogla postići i više, to prije što je objektivno sazrela i za najveća moguća ostvarenja.
Biliću se na prvi pogled nema što prigovoriti. Irsku smo uvjerljivo pobijedili, s vrlo jakim Talijanima osvojili smo bod (iako nakon katastrofalnog prvog poluvremena), a protiv svjetskih prvaka Španjolaca kontrolirali smo igru gotovo do posljednjeg sučeva zvižduka. Malo dublja analiza dvoboja protiv Španjolske otkrila bi, međutim, i neke nedostatke Bilićeve odabrane taktike.
Nama rezultat 0:0 nikako nije odgovarao, a igrali smo, u najvećem dijelu utakmice, onako kao da priželjkujemo upravo takav ishod. Nije bilo dovoljno hrabrosti i rizika u našoj igri, nije bilo dovoljno želje da uistinu zavladamo španjolskom polovicom terena, a o španjolskom šesnaestercu da i ne govorim. Bilić je sve raspoložive karte bacio na defanzivu, a u napadu kako bude - kao da mu je namjera bila kopirati Chelseaov model protiv Barcelone u polufinalu ovogodišnje Lige prvaka.
S druge strane, lako je razumjeti Bilića da je želio izbjeći sudbinu Nizozemaca koji su na ovom prvenstvu igrali izrazito ofanzivno, pa su na kraju ostali bez ijednog osvojenog boda.
Ruku na srce, utakmica između Hrvatske i Španjolske bila je jedna od najlošijih, ako ne i apsolutno najlošija na ovogodišnjem Euru. Bilo je vrlo naporno gledati to beskrajno mučenje lopte, koje se tek u samom finišu pretvorilo u donekle gledljiv i uzbudljiv nogomet. Španjolci su totalno podbacili - bilo je to njihovo najneuvjerljivije izdanje u zadnjih nekoliko godina - a mi ni protiv takvih Španjolaca nismo uspjeli ostvariti pobjedu, pa čak ni odigrati neriješeno. Svejedno, ostaje nam utjeha da nas je pobijedila reprezentacija koja je službeni svjetski i europski prvak. Na stranu činjenica da je zenit te reprezentacije, po svemu sudeći, neumitno prošao i da na ovome Euru najvjerojatnije neće uspjeti ponoviti ono što joj je pošlo za rukom 2010. u Južnoj Africi, odnosno 2008. u Austriji i Švicarskoj.
OK, igrali smo u teškoj skupini, u kojoj smo samo protiv Iraca mogli računati na sigurnu pobjedu. Bod protiv Talijana i minimalan poraz protiv Španjolaca doista nisu nikakva sramota, možda čak ni podbačaj. Ali takvu smo skupinu mogli izbjeći, da je Bilić bio imalo odvažniji u dodatnim kvalifikacijama protiv Turske, u studenome 2011. Točnije rečeno, u uzvratnoj utakmici dodatnih kvalifikacija, odigranoj 15. studenoga 2011. u Zagrebu, koja je završila rezultatom 0:0
Na taj su moment, čini se, svi zaboravili, a u njemu je, zapravo, posijano sjeme relativnog neuspjeha hrvatske reprezentacije na ovogodišnjem Euru. Kažem “neuspjeha” - jer je Bilić sasvim otvoreno najavljivao čak i osvajanje naslova europskog prvaka, dok je stvarni vladar hrvatskog nogometa Zdravko Mamić još prije nekoliko mjeseci samouvjereno izjavljivao da “ako Hrvatska ne bude među prve četiri ekipe na Euru, to je neuspjeh”.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA