U subotu, 19. rujna, rano ujutro, malo iza 8, krenuli smo iz Zagreba put Samobora SDP-ov službeni kandidat za predsjednika države dr. Ivo Josipović, njegova glasnogovornica, novinarka Danica Juričić-Spasović i ja. Josipović je dan prije, u Jastrebarskom, taman bio započeo svoju ”antikampanju” (o samom pojmu ”antikampanja” nešto više u nastavku teksta), i ove je subote, po pomno razrađenom scenariju, Samobor bio na redu (a sutradan, u nedjelju, Zadar). Htio sam vidjeti kako to izgleda izbliza i koliko je Josipović, realno, onaj pravi, najjači kandidat.
Josipovićev (SDP-ov) vozač, po dogovoru, pokupio me na Trešnjevačkom trgu, pred bivšom Namom. Raspored u automobilu bio je ovakav: Josipović i ja otraga, a naprijed - šofer i glasnogovornica Danica (40-ak joj je, možda i malo više, godina, iako izgleda mlađa, i želi da je oslovljavaju samo po imenu, bez titule "gospođa”, ”gospođica”, “drugarica” i sl.). Moram priznati da tijekom vožnje prema Samoboru nismo uspjeli razviti neku življu i kvalitetniju konverzaciju. Možda zato što smo još bili pomalo pospani, a možda i zbog svježih jutarnjih novina koje sam kupio neposredno uoči polaska i unio ih sobom u automobil. Josipović ih je sa znatiželjom prolistavao, zadržavajući svoju pažnju osobito nad nekim naslovima i tekstovima... Anketa objavljena u Jutarnjem (te subote, 19. rujna) mogla se protumačiti dvojako: jest, Josipović je prvi, čak relativno uvjerljivo, ali su mu dvojicama za petama, od kojih onaj nezgodniji još nije ni objavio svoju kandidatutu, a već je došao na 15-ak posto podrške ukupnoga biračkog tijela.
Bandić za petama
Da stvar bude gora, tog su istog dana i Jutarnji i Novi list - kao da su se dogovorili - osvanuli s krajnje pesimističnim, da ne kažem - apokaliptičnim, najavama skorog rascjepa u vrhu SDP-a, prouzročenog činjenicom (ili barem utemeljenim slutnjama) da se dvojica glavnih čelnika stranke baš ni oko čega više ne mogu složiti i da je jedan od njih, šef zagrebačke organizacije Bandić, definitivno odlučio pomrsiti račune ne samo svom izravno pretpostavljenom, Milanoviću, nego i predsjedničkom kandidatu Josipoviću, onako u paketu (svojom vlastitom kandidaturom za predsjednika RH, naravno). Iščitavajući te članke, Josipović mi je izgledao zabrinuto, iako ih – preda mnom - nije želio naglas komentirati. Ipak, na licu mu se vidjelo da mu nije svejedno. Malo mi ga je, da budem iskren, bilo i žao, ali, opet, bilo mi je glupo da mu to kažem. Tko zna, možda bih ga prije time naljutio ili uvrijedio nego utješio. No, nisam izdržao da mu ne nabacim, više onako usput, da mi se čini da se dvojica glavnih SDP-ovih lidera - zna se koji – prepucavaju preko njegovih leđa. Na njegovu i njegove kandidature štetu, razumije se. I da se problem tih dviju taština (bez obzira na to tko bio više ili manje kriv) trebao razriješiti prije nego što je predsjednička kampanja počela. I - to sam posebno naglasio - da mislim da se to moglo riješiti na vrijeme, samo da je bilo malo više dobre volje i pameti. Umjesto nekog određenijeg odgovora, Josipović mi je pokazao jedan kratak komentar ispisan na zadnjoj stranici Večernjeg lista. Pisalo je: ”Ivo Josipović je već svjetski fenomen. Vodeći kandidat najveće mine za drugi krug ima u svojoj stranci, među potencijalnim koalicijskim partnerima...” - Eto, ”sam protiv sviju” – rekao je, ipak, čini mi se, bez pretjerane gorčine - tako su neki nazvali moju priču. Ali, znate, ja nisam sam protiv sviju. Imam podršku uvjerljive većine u stranci i imam široku podršku građana! Najveću od svih kandidata.
Obama kao uzor
Bili smo već blizu Samobora kad mi se učinilo da možda ne bi bilo loše da s dr. Josipovićem zapodjenem i jednu malu polemičicu, čak ideološke naravi. Namjerno sam htio malo zaoštriti stvari, samo da unaprijedim našu, još pomalo uspavanu, konverzaciju i da ga, ako je to ikako moguće, potaknem i na jednu drugačiju vrstu razmišljanja. Rekao sam da razumijem i cijenim njegove napore oko ”Nove pravednosti” - kako glasi službeni naziv njegove “antikampanje” - da su to svakako vrijedni i plemeniti ciljevi za koje se vrijedi boriti, ali da treba biti realan jer da globalni kapitalizam ima neka svoja pravila i neke svoje zakonitosti koje se ne mogu tek tako promijeniti, nečijom ”slobodnom voljom” ili “slobodnom akcijom”, ma kakvi blistavi ideali iza toga stajali, da ne treba jurišati kao Don Quijote na vjetrenjače, da svijet ide svojim tokom - htjeli mi to ili ne htjeli - i da je najveća mudrost znati u tim nemirnim i nepredvidljivim vodama dobro ”navigati”, a ne uzalud trošiti svoju snagu i na ono što se nikako ne može promijeniti; puno toga nam se može ne sviđati, ili nešto manje sviđati, ali ako su to objektivna obilježja vremena u kojem živimo, svaki naš napor da idemo frontalno protiv toga završit će, nužno, neuspjehom i novim razočaranjima... Tako sam to, otprilike, posložio, želeći Josipovićevu načelnom optimizmu parirati s nešto svog taktičkog pesimizma... Ne, nije mi dao za pravo. Ni trunčice, naprotiv. Ni on ni njegova glasnogovornica, moja kolegica po profesiji, Danica. Jer da je jedno globalni kapitalizam i ono što se događa u svjetskim okvirima, a što oni razumiju i uvažavaju, a nešto sasvim drugo - naša, domaća, hrvatska situacija (koja se, kako procjenjuju, posve otela kontroli). Jer da svagdje ima korupcije, organiziranog kriminala i mafije, ali samo do određene granice koja se, donekle, može tolerirati: ali kad se prijeđe preko te granice, kao što je to u Hrvatskoj slučaj, stvari se više ne mogu i ne smiju tolerirati, i njih treba korjenito suzbijati. Da je kucnuo trenutak za širu organiziranu akciju, a ako ta akcija izostane, da za razmjerno kratko vrijeme možemo, u narodu, očekivati - revoluciju (jer je strpljenje velike većine građana na izmaku). I, naposljetku, da je jedan od dokaza da je takva akcija moguća i potrebna i taj da je za predsjednika SAD-a nedavno izabran Barack Obama (u kojem, ako mogu primijetiti, Josipović vidi jednoga od svojih velikih uzora). Mislim da mi je u tom razgovoru Josipović naglasio i to da je on, zapravo, jedini od svih aktualnih predsjedničkih kandidata koji je glavninu, točnije - udarnu oštricu, svoje kampanje usmjerio na borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala, dakle na one najteže i najdelikatnije probleme koji su zadnjih tjedana i mjeseci u samome fokusu domaće javnosti i medija, dok svi ostali o tome ili šute ili ta pitanja stavljaju u drugi ili treći plan, da se baš ne kaže - pod tepih... Vidošević? Ni riječi o tome. Bandić? Šuti i on. Hebrang?... Što god tko o njemu mislio, Josipoviću je on još nekako - ako ne najbliži, ono najmanje daleko od njega (Josipovića) samoga, po nekakvu svom moralnom habitusu i poštenju...
Socijalni pokret
U Samoboru se sve odvijalo po planu, bez velikih spektakala, ali i bez podbačaja ili praznog hoda: rutinska šetnjica gradskim trgom, posjet tržnici, razgledanje gradskog muzeja... Mene je najviše zanimalo kako će proteći Josipovićevo gostovanje na Radio- Samoboru, tj. što će ga pitati i kako će on na postavljena pitanja odgovarati... Intervju je trajao pola sata, ali, nažalost, bez (najavljenog) uključivanja slušateljâ u program i neposrednog odgovaranja gosta emisije na njihova pitanja. Za to, naime, nije bilo vremena, tako da smo cijelo vrijeme slušali isključivo dijalog njih dvojice - Josipovića i radijskog voditelja (usput rečeno, dosta naklonjenog SDP-ovu kandidatu, iako neki za njega tvrde da je HDZ-ovac). Najvažnije je, međutim, ovo: Josipović je na Radiju dočekan (a onda predstavljen i ispraćen) kao spasitelj. Kao čovjek koji je kadar riješiti, tj. ukloniti, i one najveće nepravde koje, u ovo naše današnje vrijeme, tište i opterećuju hrvatsko društvo i, napose, malog, bespomoćnog hrvatskog čovjeka. I kao Onaj Jedini - od svih postojećih kandidata - koji je uopće zainteresiran da se sa svim tim nepravdama i nepravilnostima hrabro uhvati ukoštac. Voditelj ga je predstavio kao ”najpametnijeg, najrazboritijeg i najintelektualnijeg” od svih kandidata; doduše, pitao ga je nije li svjestan da u njegovu izbornom programu ima i elemenata idealizma i utopizma... Josipović tu predodžbu o sebi kao spasitelju nije ničim pokušao otkloniti, naprotiv. I tu mi se tada, na Radio-Samoboru, odjedanput, gotovo u hipu, objasnila sva kompleksnost, u neku ruku i nezahvalnost, situacije u kojoj se on, zapravo, nalazi: slušajući njegov radijski intervju, ta, u eter odašiljana, pitanja voditelja (željnog pravde) i njegove odgovore (kojima je dodatno hranio i motivirao tu inicijalnu želju za pravdom, a protiv svih nepravdi), samo što u zraku nisam mogao napipati da se tu, pred našim ušima (i očima), stvaraju najelementarnije pretpostavke za stvaranje jednoga pokreta, dapače masovnog Pokreta s velikim ”P”, Pokreta socijalnoga karaktera, za radikalno mijenjanje hrvatskoga društva, u svim njegovim slojevima i po svim šavovima, odozdo nagore, i da sada upravo o njemu, Josipoviću, najviše ovisi hoće li se u taj pokret ići ili ne, i hoće li on osobno doista zasjesti na njegovo čelo - ili će sve ostati samo na pukoj konstataciji nasušne potrebe za takvim nečim, odnosno na riječima (makar i ohrabrujućim), na najavama i – na kampanji. Hladna glava Sjeme Pokreta je tu, on čak ima i svoje ime, i to ne od jučer (”Nova pravednost”); sada je samo pitanje hoće li taj Pokret u našem političkom (i društvenom) životu stvarno uhvatiti maha, i ako bude tako, hoće li Josipović biti taj koji će čvrsto, objema rukama, zgrabiti i nositi barjak... U ovom konkretnom slučaju, ne toliko barjak Slobode koliko barjak Pravde, ili antinepravde, nazovimo to kako hoćemo; recimo, barjak Pokreta za moralni preporod hrvatskog društva (ma što god to, u konkretnim okolnostima, značilo)... Kad smo, napuštajući radijsku postaju, ponovno sjeli u kola, i kad sam, upravo u tom (maloprije opisanom) kontekstu, spomenuo riječ ”pokret”, Josipović se sav ozario. Možda prvi put te subote u Samoboru, a podne je već odavna bilo prošlo... Oduševila se i njegova glasnogovornica Danica; štoviše, iste one sekunde kad sam izustio riječ “pokret”, njih su dvoje, preda mnom, u autu, jedno drugomu pružili ruke. U smislu: konačno je ovaj naš gost, iz ”Globusa”, shvatio o čemu je ovdje riječ, i što to mi hoćemo! Mene je, naravno, ipak, od Josipovića, zanimala koja informacija više - o tom nastajućem i narastajućem pokretu, ako smo se već složili da on definitivno zaslužuje da ga nazivamo ”pokretom”. - Da, točno ste primijetili, elementi za pokret postoje, ali ja tu imam i jedan dodatak.Važan dodatak. Pokreti koji bi bili stihijski zapravo su opasni. Na čelo raznih pokreta znaju doći ljudi, rekao bih, karizmatske prirode, koji umjesto da kontroliraju pokret koji predvode dopuštaju da on kontrolira, i vuče, njih. Ja sam osoba hladne glave. Želim biti, kao predsjednik države, na čelu borbe protiv korupcije, ali u svakom trenutku hoću znati i gdje su granice onoga što se smije činiti. Te su granice, po mom čvrstom uvjerenju - načela pravne države. Takva načela koja ne dopuštaju hajke, ne dopuštaju odmazde, ne dopuštaju mržnju. Riječ je, dakle, o pokretu koji će biti zasnovan baš na tim načelima, načelima pravne države, koji će natjerati institucije da rade, koji će promijeniti institucije i koji će racionalno pristupiti cijelome tom procesu...
Ili plati ili vrati
Na moje pitanje bi li to, onda, trebao biti pokret lišen elemenata jakobinizma, Josipović mi je odgovorio potvrdno.
- Upravo tako. Pokret koji bi bio jakobinski bio bi pokret stihije, a ja ne želim nikakav pokret stihije. Naš pokret protiv korupcije ne smije biti jakobinski pokret koji bi sjekao glave, pa, rekao bih - ponajviše pravima, a ne krivima. Naprotiv, to mora biti racionalan pokret, pokret demokratskog društva, usudio bih se čak reći - ako to išta u politici znači - pokret postmodernističke naravi. On ne ulazi u kategoriju klasičnog poimanja pokreta kao grupe koja slijepo hoda za nekim ciljem, nego grupe koja misli i djeluje koordinirano, koja ima vrlo jasan cilj pred očima i onda osmišljeno vuče poteze koji vode do toga cilja. Dok su jakobinski pokreti, u prošlosti, sjekli glave ne vodeći računa je li ta i ta glava koja je pala prava ili kriva, glavna obilježja našega, postmodernog pokreta - onakvoga kakvim ga ja vidim - bit će usmjerenost i racionalnost. Uostalom, danas je moguć i pokret preko interneta, ne moraju ljudi hodati ulicom da bi bili sudionici pokreta. Druge su danas okolnosti, ovo je 21. stoljeće... Pokret više nije sinonim za hajku, stihiju, razbijanje, ulicu... I, naravno, nema sječe glava u doslovnom smislu. Riječ je o odgovornosti utemeljenoj na načelima pravne države. Pokret ”Nova pravednost”, kakvim ga vidi njegov utemeljitelj i lider Josipović, imat će dva aspekta: preventivni i represivni. - Preventivni je - tvrdi Josipović - manje spektakularan za medije, ali je, držim, mnogo ozbiljniji i mnogo važniji za Hrvatsku. To je napuštanje te koruptivne svijesti, te kulture korupcije, koja je zavladala Hrvatskom. Ne bi bila dobra politika koja bi se iscrpljivala samo u tome da se love ljudi koji sudjeluju u davanju mita. To nije bit našega antikorupcijskog programa. Mnogo će toga nestati samo po sebi kad se stvori odgovarajuća svijest u društvu, a to se ne rješava radikalnim metodama, usijane glave...
Zanimalo me, međutim, što spada u onaj drugi, represivni aspekt Josipovićeva antikorupcijskog programa.
- Kad postanem predsjednik, najprije ću se sastati s premijerom, u ovom slučaju s premijerkom Jadrankom Kosor. Naravno, i s resornim ministrima. Tražit ću da Vlada, ali i represivni aparat, u onoj mjeri u kojoj je ona nadležna, ojača institucije i popuni ih stručnim i nekorumpiranim ljudima. Svakako ću inzistirati na nekim personalnim promjenama. A onda ću, budući da predsjednik Republike ima nadležnosti nad sigurnosnim službama, sazvati čelnike tih službi i zatražiti od njih da krenu na posao, bez kalkuliranja, odlučno i odmah!
Zadržat ćete postojeće šefove tajnih službi - ili ćete postaviti nove?
- To sada ne mogu tvrditi, to bi od mene bilo bahato. Analizirat ću svačiji posao i ocijeniti je li taj i taj čovjek za taj i taj posao sposoban ili nije.
Što ćete konkretno tražiti od šefova obavještajnih službi?
- Da se maksimalno angažiraju u traženju prljavog novca, u detektiranju raznih prevara, kriminalnih udruga, zločinačkih organizacija... To sve spada u posao tih službi i ja se time kanim i te kako koristiti, i tražiti od njih, kao predsjednik, da efikasno obave taj posao.
Tihi vođa
Koliko daleko namjeravate ići u preispitivanju privatizacije iz 90-ih?
- Spreman sam ići do ispunjenja načela: ili plati ili vrati. To je ključno. Ljudi to simplificiraju pa sve svode na to koga ćeš strpati u zatvor. Međutim, nije to ključno pitanje. Radni izlet u Samobor završili smo kako i dolikuje: u popularnom restoranu ”Pri staroj vuri”. Uz domaći ajvar, mlade krvavice, buncek i domaće, neindustrijski proizvedeno vino. Bila je to nova prilika da testiram predsjedničkog kandidata dr. Ivu Josipovića. Predstavio mi se na način na koji sam to, otprilike, i očekivao. Za stolom nas je bilo petnaestak (uglavnom probrano SDP-ovo društvo, iz samoborskoga kraja i okolice), svakako ne više od dvadeset. Josipović je sjedio u sredini, leđima okrenut zidu restoranske zgrade (bili smo vani, na terasi), ja sam sjedio nasuprot njemu, a tik do mene bila je Josipovićeva glasnogovornica. Na rubu stola, odnosno sa strane, bio je naš domaćin koji nam se predstavio kao ”drug Franjo”; on je, uz ostalo, proizveo vina koja smo degustirali na tom ručku. U ovakvim situacijama, kad sjedimo za stolom i jedemo, pogotovu ako je društvo poveće, ja sam obično među najtišima i najneprimjetnijima. Nisam od onih koji bi glasnije pričali, nametali se, a ponajmanje zabavljali sve ostale. Ali ovaj se put dogodilo drugačije: barem u jednome dijelu ručka (koji se protegnuo, možda, i na dobra dva sata), bio sam jedan od najpričljivijih, pa i najglasnijih (posebno kad je riječ o spontanim dijalozima i nadmudrivanjima s ”drugom Franjom”) - a bio sam takav jednostavno zato što je dr. Josipović bio - najtiši. Tako sam se na licu mjesta uvjerio da Josipović ili ne želi ili ne zna iskoristiti i ovakve, neformalne, situacije da se nametne kao neupitni lider, kao čovjek s karizmom, koji uvijek i u svakoj prilici mora biti glavni i pokraj kojega nitko ne može i ne smije biti ”glavniji” (glasniji, zabavniji, duhovitiji, fakinastiji itd.). Mogu samo zamisliti kako bi se u ovoj istoj situaciji, na ovakvu ručku, ponijeli bivši i sadašnji predsjednik Hrvatske - Franjo Tuđman i Stipe Mesić. U prvome slučaju nitko se ne bi usudio zucnuti a da to Tuđman na neki način ne odobri pogledom ili mimikom, a u drugom slučaju sve bi prštalo od viceva. Usudio sam se to prigovoriti dr. Josipoviću, na što mi je on, međutim, odgovorio da nije bilo potrebe posebno se nametati za stolom za kojim sjede njegovi stranački drugovi, s kojima je svakodnevno u radnom kontaktu; htio je reći: da je tu bio netko drugi, sigurno bi se drugačije i ponašao.
Antitalent za viceve
Mislim da mi je iskrenija bila njegova glasnogovornica Danica, koja mi je, na istu takvu moju primjedbu, rekla da će na tome Josipović morati ubuduće malo poraditi. Upitao sam (poslije) dr. Josipovića zašto sa stolom nije ispričao koji vic. Rekao je da je ispričao čak dva. Možda i jest, ali ja, koji sam sjedio nasuprot njemu, od ta dva nisam čuo nijedan (moguće je da sam bio zauzet šaputanjem s Josipovićevom glasnogovornicom o temi zašto njezin šef nije duhovitiji i ne priča viceve). Za kraj, na povratku u Zagreb, Josipović mi je, autu, ipak ispričao ne jedan nego dva vica. I opet je bio originalan. Onaj drugi, glavni, nije bio klasični vic, nego priča koja je potrajala dobrih pet minuta. Mogao bih je dosta točno rekonstruirati, ali, nažalost, nemam za to prostora: zauzela bi dobru trećinu ovoga teksta.
TRI JAKE I TRI SLABE TOČKE
Prednosti i mane dr. Josipovića
PLUSOVI
1. Realno je kandidat br. 1. - u ovome trenutku – jednostavno zato što je prvoplasirani na svim relevantnim anketama, dapače s pristojnom prednošću u odnosu na najopasnije protukandidate.
2. Građani, sve dublje razočarani i rezignirani stanjem u hrvatskom društvu, u njemu, čini se, prepoznavaju potencijalnu ”metlu”, i to je ono na čemu on može privući vrlo velik broj glasova. Jer, društvo je, čini se, sazrelo za takvu metlu, što bi, u naročitim okolnostima, moglo značiti i formiranje jednoga ozbiljnijeg pokreta.
3. Njegov izbor za predsjednika bio bi, objektivno, najracionalniji. Josipović se želi obračunati s negativnostima u našem društvu (korupcija, organizirani kriminal), ali na način koji ne bi bio manihejski i koji ne bi raspaljivao negativne strasti. Zadovoljava, dakle, i ulaz i izlaz iz te priče. Ušao bi u borbu, ali ne s motivacijom da puni zatvore nego da trajno riješi problem o kojem je riječ.
MINUSI
1.Vrlo nepovoljna situacija u vrhu SDPa, tj. eskalirajući sukob između glavnog šefa Milanovića i šefa zagrebačke organizacije Bandića. Stranci prijeti raskol (barem u vrhu), što se, hoćeš-nećeš, direktno prelama preko leđa Ive Josipovića, čovjeka koji je službeni SDP-ov kandidat za predsjednika.
2. Faktor Bandić, uzet sam po sebi. Odnosno njegova sve izvjesnija kandidatura. Još sam na početku ljeta napisao: ako Bandić odluči ući u predsjedničku utrku, on će najvjerojatnije i pobijediti. Ne bih se usudio sada demantirati ove svoje riječi, što ne znači da sam u njih sto posto siguran. Populist Bandić može svojim pristupom i metodama privući značajan broj Josipovićevih glasova, ali i glasova onog dijela hrvatskog društva kojima Josipovićev slogan ”Nova pravednost” ne znači ništa, ili mu se čak i protive, jer se mogu osjećati potencijalnim žrtvama Josipovićeva eventualnog pokreta.
3. Josipović nije fakin (dok, recimo, sadašnji predsjednik Mesić i sam Bandić jesu). Ne uklapa se u predodžbu o modernim političarima, koji znaju drsko manipulirati medijima, pa čak i pikanterijama iz svog privatnog života. Nije, u tom smislu, političar ”novoga doba” (što ne mora biti loše, ali se u ovoj situaciji može pokazati kao mana).