Pet godina otkako je u Hrvatskoj, u skladu s visokoškolskim standardima EU, uveden novi model fakultetskog obrazovanja, Bolonjski proces, na vidjelo izlaze njegovi krupni nedostaci, koje najviše osjećaju tzv. prvostupnici

Kad je nedavno prestižni Newsweek, rangirajući na ljestici o 1 do 100 zemlje najugodnije za život, Hrvatsku smjestio na neočekivano visoko 28. mjesto, bilo je to veliko iznenađenje za mnoge. Iza Hrvatske se našlo čak 8 zemalja EU. Još veće iznenađenje bila je činjenica da se prema ocjenama zdravstvenog i obrazovnog sustava, o čijim manama svakodnevno pišu hrvatske novine, Hrvatska našla ispred Poljske, Slovačke i Mađarske, a tek malo iza Slovenije i Češke.

Ocjenama Newsweeka zadovoljan je bio bivši ministar znanosti Dragan Primorac jer je i u ovoj rang ljestvici, po pitanju obrazovanja, pronašao pohvalu za veliki reformski projekt koji je promovirao u svom ministarskom mandatu – uvođenje Bolonje na hrvatska sveučilišta.

Prošlo je pet godina otkako je taj projekt započeo, dovoljno da se ocijene njegovi efekti, no podijeljena mišljenja akademske zajednice jednako su živa kao i tada.

Kao reforma, ona više nema alternativu, niti je moguć povratak na stari način studiranja zbog činjenice da je, od 1999. kada je pokrenut Bolonjski proces i 29 država potpisalo pristupanje reformi, taj broj povećan na 47.

Kritičari Bolonje ujedinjeni su u razmišljanjima da je reformom sveučilište postalo “tvornicom diploma” – od kojih one prvostupanjske često nemaju nikakvu praktičnu primjenu...Osim toga, boreći se za skupljanje ECTS bodova i ocjene, studenti su prisiljeni na neprekidan rad. Studiranje kao nekad, kada je ono podrazumijevalo i kampanjsko učenje, ali zato izvrstan društveni život i “selektivan” pristup predavanjima, potpuno će izumrijeti Bolonjom koja uvodi – red, rad i disciplinu.

“Ponekad smo se osjećali kao u reklami za Pokemone – moraš skupiti sve – i bodove i ocjene”, kaže jedan od studenata s kojim su Globusovi novinari razgovarali istražujući temu Bolonje.

Bolonja je donijela veću prolaznost na fakultetima, kako pokazuju uvijek rado korištene statistike, jer su studenti u neprestanoj utrci za ECTS bodovima.

Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu prije 11 godina tek je svaki četvrti student uspio u roku završiti godinu. Pet godina nakon uvođenja Bolonje, Medicina ima prolaznost od 84,7%. Na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, na kojemu je prolaznost 2003. bila manja od 33%, sada je gotovo udvostručena, 63%. Fakultet elektrotehnike i računarstva, po svom ugledu i reputaciji jedan od najboljih hrvatskih fakulteta, imao je i prije Bolonje visoku prolaznost (64%), a sada je dosegla gotovo 76%.

Unatoč dobrim ocjenama Newsweeka, rascjep između Bolonjskog procesa i “Bolonje na hrvatski način” studenti su osjetili i na svojoj koži. Profesori se žale na prepune učionice u kojima je utrka za ECTS bodovima prevagnula pred ocjenama. Na nekim je fakultetima nemoguće pronaći slobodno mjesto za sjedenje, a profesoru je teško ostvariti kontakt sa studentima...

Zagrebački FER pravi je izuzetak, ondje su uspjeli ne samo provesti Bolonju nego se dokazati i na europskoj razini. Za razliku od njih, fakulteti društvenog smjera najradije bi da Bolonje nema... No, uspješan “recept” teško je preuzeti, s Bolonjskim se procesom svatko bori na svoj način.

U studiji objavljenoj prije godinu dana, u časopisu Politička misao, profesori Zoran Kurelić s Fakulteta političkih znanosti i Siniša Rodin s Pravnog fakulteta detektirali su probleme koji, vezano uz Bolonjski proces, muče akademsku zajednicu. Njihove su teze vezane uz problematičnost statusa “provostupnika” i njegovog zapošljavanja na tržištu kao i činjenicu da studenti masovno upisuju diplomske studije i postaju magistri struke, odnosno završavaju petogodišnji studij jer im to povećava šanse za posao. Nužno je, stoga, da poslodavci promijene mišljenje i na provostupnike počnu gledati kao na kvalificirane zaposlenike, a ne kao na “nedovršene studente”. Na Pravnom fakultetu, kako navodi profesor Rodin, od upisanog broja studenata, 35% ih diplomira, a duljina studiranja 50% je veća od nominalne.

S tri ispita do kraja, predsjednik Studentskog zbora, Ivan Bota, student politologije na Fakultetu političkih znanosti, cijeli je studentski život “proživio” s Bolonjom.

“Na nekim fakultetima profesori i dekani mislili su da je dovoljno to što je Bolonja uvedena. Stariji se profesori teško mijenjaju i prilagođavaju...Inače Bolonja inzistira na vrlo pozitivnom pristupu profesora prema studentima, ako toga nema, onda su studenti osuđeni na ispitnu literaturu i bubanje bez pomoći profesora. No, ni mi studenti ne možemo objediniti svoje zahtjeve jer je na svakom hrvatskom Sveučilištu situacija drukčija”, priznaje Bota.

Zlatko Galešić završava diplomski studij Strojarstva, a Ivanu Augustinu s PMF-a ostao je još samo diplomski rad. Zlatko je bolonjac od početka jer je zagrebačko Strojarstvo prvo provelo reforme...

Kakvi su bili rezultati? Obojica kažu da je Bolonja dobro zamišljena, no prve generacije bile su “pokusni kunići”, što se, kaže nam jedan od sugovornika, očitovalo u tome da su imali 5 kolokvija u tjedan dana, a ako bi pali, automatski bi gubili godinu:

“Neki su odmah na prvoj godini u studenome padali godinu. To je bilostrašno. Kasnije su te svari ispravljene, trebalo nas je rasteretiti. S druge strane, nastavit ću školovanje u Italiji jer sam dobio postdiplomsku stipendiju i tu mi je Bolonja pomogla”, govori Ivan Augustin. “No, u samom početku bila je rigorozna, čak okrutna”, dodaje.

Zlatko Galešić dodaje da je problem u implementaciji dobro zamišljenog sustava u praksi, naročito ako se Ministarstvo, Sveučilišta i fakulteti međusobno ne prate. “Od 33 fakulteta Sveučilišta u Zagrebu svaki misli na svoj način”, kažu studenti.

Drugi bolonjski problem je ideja da se lako i jednostavno komibiniraju predmeti s različitih fakulteta ili da se studira na drugim Sveučilištima, u Hrvatskoj i izvan nje.

Ni mobilnost studenata, horizontalna ili vertikalna, ne odvija se onako kako je u teoriji zamišljeno. Mada, suradnja postoji; u okviru Srednjoeuropskog programa sveučilišne razmjene (CEEPUS) samo prošle godine 268 hrvatskih studenata i profesora posredstvom CEEPUS-a boravilo je u zemljama članicama programa, a hrvatska su visoka učilišta ugostila 240 stranih stipendista. Ministarstvo znanosti provodi i 25 bilateralnih programa visokoškolske mobilnosti – 189 studenata i nastavnika iz Hrvatske u prošloj je akademskoj godini iskoristilo tu mogućnost, a Hrvatska je zauzvrat ugostila 151 stranca. Prošle godine Hrvatska je pristupila i programu Erasmus, jednom od četiri potprograma Programa za cjeloživotno učenje. Za iduću akademsku godinu dodijeljeno je ukupno 7 milijuna kuna za 17 visokih učilišta. Na lanjskom i ovogodišnjem natječaju 774 studenta dobila su i petomjesečnu stipendiju u inozemstvu... Također, dogodine bi trebalo biti osigurano 2000 mobilnosti u cijeloj obrazovnoj vertikali, a unutar ERASMUS-a bit će dodijeljeno tisuću studentskih stipendija.

“Mi koji smo od početka u Bolonjski proces uključeni bolje od javnosti ocjenjuje taj proces, jer javnost zanima krajnji rezultat koji nije onakav kakav se očekivao. Ja s Bolonjom živim svaki dan... Pomaci se svakodnevno događaju, studenti rade u manjim skupinama, veća je kvaliteta nastave, znanje studenata kontuinirano se provjerava... Mislim da je sada studiranje puno aktivnije i uspješnost je veća”, smatra rektor Splitskog sveučilišta Ivan Pavić.

Baš kad je o uspješnosti studenata riječ, svi rado spominju splitsku Medicinu koja je po uspjehu studenata najbolji fakultet u državi. Osim toga, ne manje važna je i činjenica, napominje rektor, da sada i studenti mogu evaluirati rad nastavnika. No, i on spominje provostupnike kao bolnu točku na tržištu rada.

“Stječe se dojam kao da takvi studenti nikome nisu potrebno, i na našem sveučilištu 90% studenata nastavlja pohađati diplomski studij. To je pravilo, a ne iznimka, a trebalo bi biti drukčije...”

Naime, pojašnjava rektor Pavić, svaki će poslodavac radije primiti magistra struke za neki posao jer smatra da je on dulje učio, a platit će ga 30% manje – jer je to cijena koju bi dobio prvostupnik...Zato rektor očekuje da će se početkom akademske godine otvoriti pitanje koliko ima smisla održavati dvostupanjske studije s prvostupnicima koji su, ispostavit će se, “crne ovce”...

Provostupnici nisu gimnazijalci s kojima sada više nitko ne zna što bi; oni su studirali tri ili čak četiri godine i nakon toga su prisiljeni ili ići dalje, što iziskuje više materijalnog ulaganja, ili čekati da im se na tržištu netko smiluje pa ih zaposli.

Godine studiranja. Ministarstvo znanosti i obrazovanja pohvalit će se da je po starom sustavu samo oko 45% studenata koji su upisali fakultete došlo do diplome.

“Prosjek studija prije uvođenja bolonjskih studija bio je sedam i pol godina i studenti koji nisu dovršili studij nisu dobivali nikakvu kvalifikaciju. Prema podacima Sveučililšta u Zagrebu, prije Bolonje na nekim studijima dva od tri brucoša uspjela bi proći prvu godinu. Bolonjski proces je tu situaciju radikalno promijenio; 2008. prvu godinu na tom istom studiju uspješno je prošlo više od 85% svih studenata”, tvrde u Ministarstvu.

Osim toga, o problemima o kojima mediji izvještavaju, a to su žalbe studenata na studijske programe koji nisu kvalitetni ili koji potpuno ignoriraju tržišta rada, Ministarstvo je već više puta raspravljalo. Ti su problemi, tvrde, direktna posljedica nejednake provedbe sustava studiranja u različitim dijelovima sustava visokog obrazovanja, a posebno na fakultetima koji su dio jednog sveučilišta. Ukratko, svi fakulteti ne tumače bolonjska pravila na isti način...

Rektor Riječkog sveučilišta Pero Lučin, jedan od najkompetentnijih hrvatskih pregovarača za poglavlja obrazovanja i usklađivanje s EU, kaže da je Bolonjski proces reformska, politička odluka koja nema alternativu. Usporedit će je sa značajem uvođenja eura. I priznavajući da postoje određene manjkavosti u njezinoj primjeri, dodat će da se radi o projektu koji mora savršeno funkcionirati za generacije koje tek dolaze. Uza sve početne pogreške, ova reforma mora odgovarati izazovima za generaciju koja će hrvatske fakultete upisati 2020. godine...

No, i studenti i profesori još uvijek se traže u bespućima Bolonje. Nije jasno ni roditeljima koji se gube u bolonjskom sustavu, naročito u trogodišnjem preddiplomskom studiju. To se svodi na uobičajeno pitanje roditelja “prvostupnik”: “A što je sad moj mali/mala po struci?”

Nažalost, nakon tri godine studiranja, roditelj ima pravo na to pitanje jer njegov mali/mala ako su, na primjer, tri godine studirali matematiku, ne mogu taj predmet predavati ni u osnovnoj školi. Jednako tako, a zapravo još apsurdnije, provostupnik engleskog jezika ne može engleski predavati ni uzrastu dječjeg vrtića!

Čak 90% studenata na Zagrebačkom sveučilištu, koji su završili preddiplomski studij, tri godine, nastavljaju studirati dalje (još dvije).

Postotak je i u ostalim sveučilišnim centrima jednako visok pa se već uvriježila i poštapalica da “bakalare (prvostupnike) nitko neće”...

I sam svečilišni profesor, predsjednik Ivo Josipović, govoreći u nekoliko navrata o reformi visokog obrazovanja, priznaje da je Bolonja i dalje vrlo problematična. Gotovo najmanje uspjela je zaživjeti u najvećem sveučilišnom centru Hrvatske, Zagrebu.

“Naši prvostupnici nastavljaju studirati dalje umjesto da idu raditi. Treba dobro razmotriti zašto je tako”, komentirao je predsjednik države bolonjsku reformu.

Pitanje je pak kako se i sami profesori privikavaju na reforme. Vrijedno je prepričati i anegdotu s jednog zagrebačkog fakulteta: studenti su se bunili dekanu da im jedan profesor ne dopušta uvid u pismeni rad i da samo znaju ocjenu rada, ali ne mogu vidjeti i što su pogriješili u njemu. Dekan, “čovjek od Bolonje”, razgovorao je s dotičnim profesorom da ga upozori na studentske prigovore. Na idućem roku, nakon što su studenti završili s pisanjem ispita, profesor im je rekao: “Dobro, sada ste gotovi, a sad vam dajem još pet minuta da imate uvid u svoj pismeni rad, tako da mi se poslije ne žalite dekanu da vam to ne dopuštam...”

ANA ŠAŠEK, predsjednica Studentskog zbora Sveučilišta u Zadru

Sa studija izlazimo potpuno iscrpljeni i psihotični

Prvu godinu fakulteta upisala sam kao druga generacija bolonjaca i na početku studija bila sam izrazito slabo informirana i upoznata s modelom studiranja. Malo je informacija dolazilo od studentata, a problemi koji su nastajali rješavali su se kod pročelnika odjela ili prorektora, koji ni sami nisu bili previše upoznati sa bolonjskim modelom, a kamoli načinom na koji on funkcionira”, govori Ana Šašek, zadarska studentica i predsjednica Studentskog zbora u Zadru. Navodi da su problemi različiti u različitim sveučilišnim centrima u Hrvatskoj pa da je, samim time, nesuklađenost jedan od problema, a kao posljedica toga, javalja se i problem s načelom mobilnosti i pokretljivosti studenata na koje poziva Bolonja.

“Nakon završene preddiplomske razine studija sa stečenom titulom prvostupnika, ne postoji tržište rada na kojem se prepoznaju vaše kvalitete i kompetencije nošene tom titulom. Primorani ste upisati diplomski studij koji se i u našem modelu visokog obrazovanja pokušava uvesti kao onaj koji se mora platiti. Kada pak i to završite, izbačeni ste na tržište rada iscrpljeni i psihotični, gdje vam život tek tada daje na znanja da, uz svu vašu volju, trud i ulaganju u obrazovanje, mjestu na hrvatskom tržištu rada za vas nema, jedino ako imate kakvu debelu vezu u nekoj dobrostojećoj tvrtci, iako ne znam da li postoje takve u ovo doba krize kroz koje prolazimo...”, kaže Ana, studentica povijesti i filozofije.

Unatoč pokušajima, količina gradiva za savladavanje ostala je ista, ljestvica za upis u višu godinu rigorozno se podignula do svih 60 ECTS bodova, mjesta za pogreške, dodaje, više nema, a greške se plaćaju iz roditeljskog budžeta.

“Prilagodba Bolonji još uvijek traje i još će neko vrijeme potrajati. Osviještnost o problemima i želja za njihovim rješavanjem na višoj je razini i primjećuje se volja za suradnjom profesora i studenata u rješavanju problema. Takav stav je veliki korak naprijed. Bolonja ne predviđa “vječne studente”, ona vas stalno tjera dalje, da redovito pohađate predavanja, pišete seminare, učite i polažete ispite. Pogreške nisu dopuštene. Na mojem Sveučilištu morate položiti sve predmete, dakle skupiti svih 60 ECTS bodova za upis više godine. Broje vam se izlasci na ispite gdje nakon četvrtog izlaska pred komisijom gubite pravo studiranja. Ovakva pravila jesu rigorozna, uz sadašnje stanje u sustavu visokog obrazovanja. Bez revizije samih studijskih programa studiranje uz ovakve uvjete malo je teži posao, osobito kod dvopredmetnih studenata. “Stari” sustav obrazovanja dopuštao je ležernije studiranje gdje nisu postojala stroga pravila koja su se striktno primjenjivala. Nekome bolje leži takav način studiranja, neki od nas ipak vole model Bolonje koji ima sličnosti sa srednješkolkim modelom obrazovanja, gdje znate koje su vam obaveze i prava te u kojem ih roku morate ispoštovati”, naglašava zadarska studentska predstavnica.

VIDE POPOVIĆ, predsjednik Studentskog zbora Sveučilišta u Splitu

studenti se moraju prilagođavati i lošim profesorima

Apsolvent Medicinskog fakulteta u Splitu Vide Popović pred završetkom je studija i pripada posljednjoj generaciji koja studira prema “starom” programu. Ujedno je predsjednik Studentskog zbora u Splitu. Njegov je fakultet provodio većinu načela Bolonje puno ranije nego što je ona formalno uvedena u hrvatski visokoobrazovni sustav.

“Činjenica je da se u tom sustavu studenti moraju puno više prilagođavati jer ovise o profesorima i njihovom načinu rada u nastavi. Problem se događa onda kad profesor zbog svoje lijenosti ili krivog shvaćanja ne učini nikakvu promjenu ili ne uvede ništa novo u nastavu, a što bi studente potaknulo da se prilagode na nešto što će im u konačnici donijeti puno bolji uspjeh u studiranju. Svaka improvizacija po tom pitanju ima loše rezultate”, objašnjava Popović...

Marko Rakar, bloger, analitičar obrazovnih sustava

S Bolonjom se nije povećala kvaliteta

Marko Rakar, bloger, komunikacijski savjetnik i “analitičar društvenih zbivanja”, o Bolonjskom procesu kaže: “Hrvatska Bolonja nije puno prave Bolonje vidjela. Preuzeli smo formu, ali imamo malo sadržaja.” Smatra da, unatoč uvođenju Bolonje, ona nije dovela do kvalitetnijeg studiranja u Hrvatskoj. “Zapitajmo se kako to da Hrvatska, koja ima dugačku kulturu školovanja, nema nijedno sveučilište na ljestvici 500 najboljih sveučilišta u svijetu. FER je možda izuzetak, ali očito je da se ne radi kako treba”, ističe Rakar.