Kao gimnazijalac u Grudama Milan Bandić bio je samozatajan i povučen, prosječan učenik s kojim nikad nije bilo nikakvih problema, ali ni u jednom predmetu nije pokazivao poseban talent, osim u omiljenim mu sportskim aktivnostima - nogometu i atletici. Iako je bio među najsiromašnijima u razredu te je svaki dan iz svoga sela Pogana Vlaka do Gruda pješačio sedam kilometara, uvijek je bio čist i uredan. Tvrde to Globusu njegovi srednjoškolski profesori Marija Vlašić, koja mu je predavala francuski i latinski, Viktor Marić, koji ga je učio matematiku i fiziku, Stjepan Glavaš, nastavnik hrvatskoga, psihologije, logike i filozofije, te Eduard Prlić, nastavnik tjelesnoga te obrane i zaštite.
Osim Marića, koji je danas načelnik Općine Grude, ostali Bandićevi profesori u mirovini su, ali do danas pamte, kako kažu, bistroga Milana, koji je gimnaziju završio 1975. i kojim se svi redom veoma ponose još od dana kada je postao gradonačelnik Zagreba, pa stoga navijaju da bude i novi hrvatski predsjednik. U utrci za Pantovčak na njihove glasove, kažu nam, sigurno može računati, a uvjereni su da takav stav dijeli i većina birača u cijeloj Hercegovini.
Pokazuju nam fotografiju I.a razreda upisanog 1971. u gimnaziju, koja je tada postojala tek šest godina, s razrednikom, danas pokojnim, Borislavom Marićem. Lice mršava mladića bujne kose na toj slici odaje zagrebačkog gradonačelnika, koji je četiri godine poslije za maturalnu zabavu održanu u menzi stanice za otkup duhana odjenuo tamno odijelo i bijelu košulju s tada modernim velikim ovratnikom.
Nakon mature je, poput mnogih Gruđana, otišao u Zagreb, gdje je studirao općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, no uvijek se redovito navraćao u rodni kraj. Prije nekoliko mjeseci, otkriva njegov profesor Marić, sada općinski načelnik, Grudama je darovao crpku za vodu i bistu pjesnika Antuna Branka Šimića, po kojem škola nosi i ime i koja će za nekoliko dana biti otkrivena u predvorju. Također je obećao da će ove godine ipred škole postaviti odljev spomenika pjesniku, istovjetan onomu što će svoje mjesto naći i u Zagrebu. Bandićev profesor hrvatskoga Stjepan Glavaš kaže nam da je o A. B. Šimiću Bandić pisao i u svom maturalnom radu.
“Bandić je bio natprosječno inteligentan. Brzo je mislio i govorio, što je i danas karakteristično za njega, zbog čega ga oni koji sporije razmišljaju teško mogu pratiti. Bio je živahna duha, vrijedan dečko koji je uz školu radio na polju duhana. Nije bio među najzainteresiranijima za čitanje jer za to vjerojatno nije imao vremena, no iz hrvatskoga je imao četvorku. Nikad ni od koga nisam o njemu čuo ništa loše”, otkriva prof. Glavaš (71), kojega je njegov bivši učenik nedavno primio u svom uredu zagrebačkog Poglavarstva i podupro inicijativu za postavljanje spomenika pjesniku.
Prof. Glavaš slaže se da Bandić nije osobito uspješno prihvatio zagrebački govor.
“U Zagrebu je duže nego u rodnome kraju, pa se i kroz govor želi približiti metropoli”, kaže Glavaš.
“Ne bi trebalo ljude procjenjivati po izgovoru, nego po djelima”, odgovara mu prof. Vlašić iz francuskoga.
“Ti kao da si iz Bandićeva stožera”, dobacuje joj prof. Marić iz matematike.
“Bandić ima hercegovačku čvrstoću koju je uspio oplemeniti zagrebačkom finoćom. Prihvatio je gradske manire, a jezik mu je slabija točka. U cjelini je vrlo pozitivna osoba”, zaključuje Glavaš, koji se, dodaje, uvijek trudio svoje đake zainteresirati za književnost, a vodio je i novinarsku i dramsku sekciju, no Bandić u njima nikada nije sudjelovao.
Od jedne gospođe koja je s Bandićem išla u razred čuli smo da on nije bio osobito zanimljiv djevojkama, koje su radije gledale starije momke. U školi nije imao curu, kao ni drugi učenici u razredu. Njih je, tvrde i profesori, više privlačio nogomet nego ljepši spol. Nitko u razredu, osim jedne Stane, nisu imali ljubavnih iskustava, a ona je bila i jedina koja je pušila. Početkom 70-ih u Grudama je bilo nezamislivo srednjoškolce vidjeti u gostionici, a samo bi rijetko nakon škole otišli na kremšnite, koje su zvali drčavac, no Bandić ih sebi nikada nije mogao priuštiti. Njegov razred nije išao ni na školsku ekskurziju. Kako je obvezno bilo nošenje kuta, nitko se nije osobito modno isticao. Rijetko su kolektivno bježali sa satova, i to samo sa zemljopisa jer nisu voljeli profesora.
Profesora Marića (60) iz matematike i fizike učenici iz Bandićeve generacije zvali su Brko, a voljeli su ga i zato što bi s njima često zaigrao nogomet. Bio je od njih stariji samo pet godina.
“Nikad nisam bez veze dijelio jedinice. Bandić je iz matematike bio osrednji, imao je 3 ili 4. Ni za mene ni za njega u to vrijeme nitko ne bi rekao da ćemo se jednoga dana baviti politikom. No, za razliku od mene koji sam u gimnaziji imao problema s vladanjem on je bio uzoran”, govori prof. Marić, koji je 90-ih bio ravnatelj škole, a prije četiri godine postao je HDZ-ov općinski načelnik nakon smrti bivšeg načelnika Mate Šimunovića, koji je s Bandićem išao u razred.
Marija Vlašić (73), Bandićeva profesorica francuskoga i latinskoga, sjeća ga se kao čestitog i šarmantog, kakva je bila većina u razredu u kojem su prevladavale djevojke. Kod nje je i dvojku trebalo i te kako zaslužiti. Poslije je predavala i talijanski i ruski te radila u srednjoj školi u Mostaru i kao savjetnica u Zavodu za školstvo. Zadnjih je godina u mirovini, a kaže da nipošto ne miruje, nego i dalje predaje latinski u mostarskoj Medicinskoj školi i radi kao sudski tumač za francuski. Od francuske je Vlade 2002. dobila viteško odlikovanje za doprinos kulturi.
“Tko je kod mene dobio peticu, taj je bez problema mogao proći prijamni ispit iz francuskoga na bilo kojem fakultetu. Bandić je bio osrednji, no to znači da je znao govoriti francuski. Ne znam kako ga danas govori jer se jezik, ako se ne koristi, brzo zaboravlja, no uvjerena sam da bi progovorio nakon 20 sati ponavljanja uz moju poduku. Ako želi progovoriti francuski, neka mi se slobodno javi”, poručuje prof. Vlašić svom bivšem učeniku. Smatra da predsjednicima strani jezici trebaju za osnovnu komunikaciju jer za ozbiljne razgovore imaju prevoditelje.
"Previše se hvali" Profesorica, koja predaje već punih 50 godina, otkriva i kako je u obrtničkoj školi u Širokom Brijegu francuski podučavala i Ljubu Ćesića Rojsa, koji, poput ostalih iz njegova razreda, nije imao nimalo interesa za strani jezik. Kad je Bandić išao u školu, u gimnaziji u Grudama nije se učio engleski.
“U to je vrijeme svakoj obitelji bila velika čast da dijete pohađa gimnaziju. Đaci su dolazili iz patrijahalnih obitelji i zato smo održavali predavanja za roditelje, kojima smo govorili o odgojnim temama, važnosti učenja, ocjenjivanju, psihofizičkim promjenama kod djece u pubertetu. Većina je gimnazijalaca, pa tako i Milan, bila izrazito prohrvatski nastrojena. On se najčešće družio s grupicom od još četiri dečka, prosječnih učenika. Jako sam ponosna na njega jer je pošten čovjek čvrsta karaktera, iako malo previše samoga sebe hvali. Neka ne stavlja sebe toliko u prvi plan i neka pusti druge da ga hvale”, ističe Marija Vlašić dodajući kako nije u redu da Bandića prozivaju što se rastao od supruge da otkupi dva stana jer su, tvrdi ona, mnogi to učinili. Njezin se učenik u Zagrebu morao za sve sam izboriti jer nije mogao računati ni na čiju pomoć.
“Dok gospodarstvo propada, Hrvatskoj treba predsjednik koji zna raditi, a ne svirati klavir”, zaključuje profesorica, koja je svoje gimnazijalce obavezno učila da recitiraju “Barbaru” Jacquesa Preverta i pjevaju Marseljezu i “Non rien de rien” od Edit Piaf. Djevojkama je branila da lakiraju nokte, a dječacima da nose dugu kosu.
“Milan Bandić bio je vrlo pristojan mladić, a od svih sportova najviše se isticao u atletici, od trčanja do skoka u vis i dalj”, kaže njegov nastavnik tjelesnoga i obrane i zaštite Eduard Prlić (71).
“Drago mi je ako sam kroz svoj predmet utjecao na njegovu odluku da u Zagrebu upiše studij općenarodne obrane. Ponosan sam na njega, kao i na mnoge svoje druge učenike koji su napravili uspješne karijere, primjerice Ljubu Jurčića i trenera Krunu Jurčića. Mjesto gradonačelnika Zagreba za nas je veliko kao i da je predsjednik. Imponira mi što govori o radu jer potječe iz vrlo vrijedne obitelji. Od oca i majke naslijedio je upornost. U našem je kraju nekoć bila sramota ne raditi na polju”, tvrdi nastavnik tjelesnoga i uvjerava nas kako u Grudama i obližnjim Sovićima, gdje i on živi, Bandića podupire najmanje 90 posto birača jer vjeruju da će kao predsjednik pridonijeti i napretku svoga rodnoga kraja. Prlić je u školi radio pune 43 godine do umirovljenja 2002. Kad je predavao Bandiću, bila mu je 31 godina, a ni većina drugih kolega nije bila mnogo starija.
“Drago mi je kada vidim da je Bandić i danas fizički vrlo aktivan jer to znači da se brine o svome zdravlju, ali ni u čemu, pa ni u trčanju, ne treba pretjerivati. Uvijek je bio zgodan, što se i danas vidi”, govori nam Prlić. Po njegovim riječima, gimnazijalci su sami, kamen po kamen, uređivali školsko igralište, a o dvorani nisu mogli ni sanjati.
Ravnatelj škole Mladen Leko, koji Bandića zna od djetinjstava, otkriva kako su na području Gruda u to vrijeme gotovo svi živjeli od sadnje duhana, pa su se i njih dvojica svakoga jutra budili u četiri kako bi prije zore obrali duhan i onda se pješice zaputili u školu. Leko je odrastao u selu Dragićina, nedaleko od Bandićeve Pogane Vlake, a roditelji su mu, kao i Bandićevi, završili 4 razreda osnovne škole.
“Milan je poput Ivice Kičmanovića. Bio je skoromno i radišno težačko dijete. Školovanje nam je bilo jedini put da se izvučemo iz siromaštva i maknemo od motike. U Zagreb je otišao s jednom torbicom i sve stvorio poštenim radom”, kaže nam Leko, citirajući Tolstojevu rečinicu da su “svi veliki ljudi kao i rijeke došli iz provincije”.