Nenad Stazić, najaktivniji i najprovokativniji zastupnik SDP-a u Saboru, kojega je Luka Bebić proglasio “elementarnom nepogodom”, govori o sebi na samo kao političaru nego i kao dramskom piscu i novinaru

Poznati hrvatski kazališni pisac Nenad Stazić (rođ. 1957.), koji je dosad napisao sedam drama, a upravo piše i osmu (uglavnom je riječ o satirama), podjednako uspješno, i zapravo sve uspješnije, gura i na svom drugom životnom i profesionalnom kolosijeku izvanredno aktivnog i za polemiku uvijek naoštrenog SDP-ova saborskog zastupnika, ujedno i predsjednika saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije.

Ovoga je trenutka najveća politička zvijezda u parlamentu, osobito pošto ga je, prije nekoliko dana, predsjednik Sabora Luka Bebić javno etiketirao “prirodnom nepogodom’’, a premijerka Jadranka Kosor izjavila, također u Saboru, da se “ne boji nikoga, pa ni njega osobno’’.

U intervju Globusu Stazić prvi put priča svoju biografsku priču, od svojih početaka na Hrvatskom radiju preko učlanjenja u SDP do izrastanja u “elementarnu nepogodu’’ u Hrvatskom saboru.

Koja je poveznica između vas kao kazališnog pisca i SDP-ova zastupnika u parlamentu koji je, eto, ovoga trenutka u žarištu medijske pozornosti?

- Mislim da su to dvije razdvojene djelatnosti, kao što su, npr., kod Josipovića glazba i pravo. Iako, kad se čovjek sjeti Hessea i “Igre staklenih perli’’, shvati da je sve na svijetu povezano i da uvijek ima nešto zajedničko između Bachove fuge i, ne znam, neke umjetničke slike.

Što je kod vas starije?

- Pisanje je počelo prije politike, mislim da sam 1991. ili 1992. objavio svoju prvu dramu. A u Sabor sam prvi put ušao na izborima 2000.

Rođeni ste u Pakracu 1957.?

- Puno stvari u mom životu dogodilo se posve slučajno. Tako je bilo i s tim rođenjem. Majka, koja je iz Daruvara, otišla je posjetiti svoje kad je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Iznenada su je uhvatili trudovi i prebacili su je u prvu bolnicu, onu pakračku. Tu sam, zajedno s bratom blizancem, ugledao svijet. Istog dana su nas prebacili u inkubator u Zagrebu, kojeg pakračka bolnica tada nije imala, pa se, eto, zapravo smatram Zagrepčaninom.

U Zagrebu ste, znači, od prvog dana života? Tu ste se školovali, našli prvi posao?

- Da, nakon gimnazije upisao sam filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. U to studentsko doba, 1979. godine moj dobar prijatelj Nebojša Borojević nagovorio me da se zajedno prijavimo na audiciju za spikere za koju je saznao iz oglasa u dnevnim novinama. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam otišao radi njega. Na moje ogromno iznenađenje, primili su samo nas dvojicu. Eto, tako sam se posve slučajno zaposlio već na drugoj godini fakulteta.

Jeste li uspjeli završiti fakultet?

- Jesam. Ali, priznajem, nije bilo lako. Nakon što sam diplomirao, prešao sam u novinare, a kasnije u političare, tako da u svojoj struci profesora filozofije i književnosti zapravo nikada nisam radio.

I suprugu ste našli u novinarskoj profesiji?

- Da, moja supruga Silva također je nekada bila novinarka. Danas je vrlo uspješan communication manager u velikoj i uglednoj farmaceutskoj tvrtki. Imamo kćer Doru, najljepšu, najbolju, najdražesniju djevojku, koja pohađa prvi razred gimnazije i u koju sam posve ludo zaljubljen. Na žalost, ne provodimo zajedno onoliko vremena koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je danak ovim našim vremenima u kojima nema vremena ni za što. Ljeta su zato samo naša.

Zašto ste se učlanili u SDP?

- E, to vam je vrlo zgodna priča. Radio sam kao novinar na Hrvatskom radiju. Najprije sam bio spiker. Onda sam, kad sam diplomirao, prešao u novinare. Najprije u obrazovni program, a zatim, 1989., kad su se počele osnivati političke stranke, u redakciju unutarnje politike. Dali su mi da pratim rad stranaka.

To je bilo uzbudljivo vrijeme.

- Da. To područje u redakciji nije pratio nitko jer dotad i nije bilo stranaka. Išao sam dakle okolo, na pres-konferencije stranaka koje su se tada osnivale. Tako sam pratio i rad SDP-a, tj. Račanove stranke. Račana sam i upoznao na tim pres-konferencijama. On bi obično govorio pola sata ili 45 minuta, a ja bih nakon toga napravio izvještaj od minutu ili dvije, u kojem bih sažeo sve što je rekao. Tome se on uvijek iznova čudio: “Pa dobro, ja govorim pola sata, a vi to uspijete sabiti u dvije minute a da ne ispustite ništa!’’

Nije lako Račana sabiti u dvije minute.

- Pa nije bilo ni teško jer je on imao jedan osebujan stil. Govorio je sporo...

Imao je puno stanki u govoru...

- I govorio je vrlo koncentrirano. Nije se gubio u temi, nego mu je govor uvijek imao smisao, razlog zašto nešto govori. Takav govor onda nije teško ni skratiti ni sabiti.

Vama su se ti Račanovi govori svidjeli?

- Jedina stranka koja je potpuno odražavala moja razmišljanja i, zapravo, bila najbolji predstavnik onoga što sam i ja mislio, bio je SDP.

Vama nije smetala ona mlaka Račanova politika 90-ih? Josipoviću je, primjerice, zasmetala, pa je Račana htio ujediniti s Tripalom, da hrvatska ljevica bude borbenija.

- Ne. Ja mislim da je Ivica Račan bio izrazito razuman, neobično nadaren političar. Možda jedan od najvećih političara u Hrvatskoj 20. stoljeća. Mislim da će to tek vrijeme pokazati. Na tisuću primjera u to sam se uvjerio. Mi smo svi u SDP-u vidjeli do brijega, samo je on vidio iza brijega. Dat ću vam i jedan primjer.

Izvolite.

- Na konvenciji prije zadnjih stranačkih izbora SDP je imao 17-18 posto podrške hrvatskoga biračkog tijela. Ali Račan u pripremama za te izbore donosi onaj znak “33 posto’’, što je bilo njegovo predviđanje da će stranka ostvariti upravo taj postotak na predstojećim parlamentarnim izborima. Mi smo svi pomislili: “Pa što je tom čovjeku, kako sad 33 posto?’’ – s obzirom na podršku koju je SDP u tom trenutku imao. Kad tamo, na izborima 2007. SDP je doista ostvario rezultat od 32,5 posto. Kako je on to vidio?