Posljednjih smo tjedana svjedoci nekih sasvim novih događanja na hrvatskoj javnoj, društvenoj i političkoj sceni, ponajprije na onome njezinu kraku koji obično nazivamo »hrvatskom desnicom«. Iako - već tu nastaje jedan malo veći problem u ozbiljnijem pristupu tom fenomenu. Neki (ako već ne mnogi) od protagonista toga gibanja ne žele da ih se naziva desničarima. Jer, kako kažu, taj pojam podrazumijeva neke »malo previše« negativne konotacije (ustaštvo, politički ekstremizam itd.) s kojima oni ne bi htjeli imati ništa zajedničko.
Ali da taj fenomen postoji, da on traje i da je, dapače, u kontinuiranoj ekspanziji - to se ne može zanijekati. Ali nitko se s tim fenomenom još ne želi uhvatiti ukoštac.
Primjerice, promocije knjiga pojedinih hrvatskih »desničara« (s navodnicima ili bez njih) - bilo da je riječ o novinarima, kolumnistima, književnicima ili političarima - postaju prvorazredni društveni događaji na kojima se znade okupiti i nekoliko stotina ljudi. To se ranije nije događalo, barem ne u ovolikom broju. Ili ako se i jest događalo - to je još bilo tamo negdje oko 1989. i 1990., u onim prevratničkim vremenima uoči prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA