Ma pustite vi te kraljeve. Nisam ja nikakav kralj kruha, kako me nazivaju. Ne volim pričati o luksuzu. Novca će uvijek biti. Ali prijatelja? E to vam je već pitanje – govori mi 45-godišnji Mato Škojo pa hitrim pokretom namjesti ionako savršeno zavezanu kravatu. Predsjednik Uprave Škojo Grupe sav je u plavim tonovima: ima tamnoplavo odijelo i plavu kravatu koji se stapaju s uredom na prvom katu poslovne zgrade u osječkoj Divaltovoj ulici. Na podu ureda koji se proteže na 50-ak četvornih metara tamnoplavi je tepison ukrašen sitnim, žutim detaljima što je kombinacija boja koju danas svijetom pronosi Škojin najuspješniji brend.
Riječ je o pekarama Mlinar, najvećoj industrijskoj proizvodnji kruha ne samo u Hrvatskoj nego u ovom djelu Europe i koja je vlasniku priskrbila stalnu poziciju na ljestvici 50 najbogatijih Hrvata.
Škojo najmanje voli pričati o svome bogatstvu, a najviše o poslu.
“Svi smo mi u Mlinaru angažirani od jutra do sutra, i to je pozitivna, uspješna priča. Meni je manje bitno što o meni pišu mediji, a puno me više zanima što o našem bureku misli Atila koji ga je upravo kupio u Budimpešti jer to znači da on sada jede proizvod koji je u našim pogonima zamjesio pekar Ivica”, slikovit je Škojo.
Vlasnik Mlinara referira se na svoj veliki izvozni iskorak, rijedak među hrvatskim maloprodajnim lancima.
Mlinar je od 2013. godine do danas u Budimpešti otvorio sedam poslovnica.
To je jedan od najhrabrijih poteza kompanije koja u ovom trenutku zapošljava 1700 radnika, a prošlu je godinu završila s prihodima od 430 milijuna kuna odnosno s 28 milijuna kuna dobiti.
Od toga, 16 milijuna kuna dobiti odnosilo se upravo na Mlinar, pekarsku tvrtku koja je pokorila regiju i u koju je Škojo, od 2009. godine otkako je kompaniju kupio, uložio približno 60 milijuna eura.
Tvornica bureka. Za Mlinar se malo tko više usudi reći da je pekara: radi se o industriji ozbiljnih razmjera koja bi se u sljedećih nekoliko godina sa 170 trebala proširiti na 300 poslovnica, a u ovoj godini, prema Škojinim očekivanjima, imat će znatno veće prihode nego lani.
U tome bi im trebala pomoći i posljednja investicija: tvornica bureka koja će proraditi negdje početkom lipnja u Osijeku i u kojoj će se, kad dostigne pune kapacitete, moći proizvoditi i do 700 tisuća bureka na dan.
Dok sjedimo u Škojinu uredu, kroz veliku staklenu stijenu zaklonjenu žaluzinama naziru se radovi na objektu koji će u počecima zapošljavati 60, a na vrhuncu i do 170 radnika.
To u pravilu znači da će Škojo Grupa ove godine broj zaposlenika već povećati na njih najmanje 1800, što je daleki put od 2009. kad je Mlinar u Zagrebu imao samo devet poslovnica.
Škojo je te godine Mlinar kupio od vlasnika Agrokora, Ivice Todorića.
Nije to bila njihove prva poslovna transakcija – sedam godina ranije, 2002. godine, Todorić je od Škoje kupio njegovu tvrtku Alastor.
“Jesu li vam u poslu pomogli vaši dobri odnosi s Todorićem?”, pitam vlasnika Mlinara.
“Gledajte, on je kupio moju, ja njegovu tvrtku, i svaki je od nas za to pošteno platio. Mi poslovno surađujemo, a kad ljudi rade neki posao, onda se obično povežu i privatno. Naši su odnosi korektni”, objašnjava mi Osječanin čiji je poslovni put danas manje-više poznat.
1994. godine osnovao je tvrtku Alastor, a do 2002., kad ju je prodao Todoriću, u Hrvatskoj je imao 15 supermarketa.
U vrijeme prodaje Alastora prihodi su iznosili 900 milijuna kuna, a Škojo je kupio hotel Osijek i okrenuo se hotelijerstvu.
I danas je nepoznato koliko mu je Todorić platio za Alastor, ali Škojo otad ne prestaje biti u središtu pozornosti.
Što mu, tvrdi mi, neopisivno smeta.
Golgeter. Kaže, od svjetla pozornice puno su mu važnija druženja četvrtkom.
Radi se o redovnom okupljanju s prijateljima s kojima Škojo, ako ga ne opterete poslovne obveze, jednom tjedno igra nogomet, a kasnije se nešto pojede i popije.
“To su vam prijateljstva duga 22 godine, i meni je iznimno važno svakog četvrtka odigrati nogomet i popiti pivo s prijateljima. Ima tu direktora, policajaca, radnika na traci, učitelja... Eto, meni su oni toliko bitni da sam jučer, čim sam izašao iz aviona, nazvao da pitam kako je protekla utakmica u nedjelju. Nažalost, izgubili su s jednim razlike”, objašnjava mi vlasnik Mlinara.
U ekipi igra golgetera.
Uvijek je, kaže, bio napadač u nogometu.
“Nekako kao u poslu?”, dobacujem, a on zamišljeno odgovara da je lako moguće kako je to dvoje povezano.
Govori mi kako je uvijek brzo učio, ali i odabirao dobre kadrove koji su mu pomagali da mu tvrtka izraste u respektabilnu grupu.
“Pa ja da sam superman, ne bih mogao sam voditi tvrtku od 1700 zaposlenih. Tu je jedan ozbiljan tim ljudi koji prati sve ono što zacrtamo. Ja danas slobodno mogu otići mjesec dana na bolovanje, i ova bi kompanija poslovala bez ikakvih problema”, tvrdi mi predsjednik Uprave Škojo Grupe.
Mene zanima kakav je prema zaposlenicima.
Dobivaju li božićnicu i regres?
Škojo priznaje da mu je usprkos velikoj nezaposlenosti i dalje teško naći dobar kadar.
Ali kad ga nađe, tvrdi, ti ljudi u Mlinaru dobiju izdašnu plaću u odnosu na konkurenciju u pekarskoj industriji.
Prema podacima s Poslovne Hrvatske, prosječna plaća u kompaniji iznosi 4794 kune, a dobar pekar, sa srednjom stručnom spremom, u Škojo Grupi zarađivat će oko šest tisuća kuna.
Vlasnik Mlinara napominje da radnicima plaća nije kasnila ni jedan dan, i to punih 20 godina, a svake im godine isplaćuje božićnicu i uskrsnicu.
Preklani je to bilo 2700, a lani zbog nešto lošije situacije dvije tisuće kuna.
“Teško je danas govoriti o plaći jer je svaka plaća u Hrvatskoj mala. Bio bih sretan kad bismo ih mogli podići za 20 posto, ali poslovali bismo s gubitkom već da ih podignemo i za pet posto”, govori predsjednik Uprave čiji se proizvodi danas prodaju u Velikoj Britaniji, Češkoj, Rusiji, Sloveniji, Švedskoj i Mađarskoj.
Danas već imaju tri pogona – u Zagrebu, Osijeku i Poreču, a u njima se godišnje proizvede 27 tisuća tona kruha, te slanih i slatkih proizvoda.
Prošlog petka, kad smo obišli zagrebački pogon Mlinara, u Budimpešti je poslovalo sedam Mlinarevih poslovnica.
Karijera “preko ceste”. Direktor Marin Picukarić u Mlinar stigao 2011. Šali se da je u karijernom putu morao samo “prijeći cestu”.
Prije toga bio je prvo član, a onda predsjednik Uprave Ina Maziva Zagreb pa je do novog Mlinarova pogona na zagrebačkoj Radničkoj ulici doslovno došetao preko nekoliko prometnih traka.
“To nisu baš bliski sektori, nafta i kruh...”, govorim dok obilazimo zagrebački pogon koji je jedan od najvećih pekarskih pogona u ovom dijelu Europe.
“Ne, trebalo je upoznati sasvim novi segment poslovanja koji je specifičan po mnogočemu, a najviše po činjenici da radite s proizvodom koji traje otprilike jedan dan. Rad s hranom vrlo je osjetljiv, podložan strogom nadzoru i rigoroznim pravilima, i mi smo u Mlinaru vrlo ponosni što imamo zaista najbolji pekarski sustav”, hvali se Picukarić.
U petak prijepodne slika tvornice bila je potpuno drukčija od onoga kako to izgleda noću kad se na Radničkoj cesti priprema većina Mlinarova kruha.
Noću pogon zuji poput pčelinjaka, danju više nalikuje apoteci u kojoj je teško zamijetiti čovjeka, kamoli stereotipnog pekara iz mašte, brašnom uprljanih obraza i s rukama zavučenima u ljepljivo tijesto.
Takve se prizore danas teško vidi u industrijskoj pekarskoj proizvodnji.
Baš suprotno – dok fotografi možda žude baš za takvom slikom, u Mlinaru su ponosni što im je pogon sterilna, robotizirana mašinerija koja slatka peciva i razne vrste slanih proizvoda štanca fascinantnom brzinom: 14 tisuća kroasana, 15 tisuća štrudli i 18 tisuća kajzerica na sat.
U jednom danu Mlinar ispeče 16 tona bureka.
Ako prosječan Mlinarov burek s mesom teži 250 grama, to znači da ga tvrtka dnevno proizvede 64 tisuća komada.
Taman burek i pol dnevno za, naprimjer, svakog stanovnika Dubrovnika.
Kad bi te proizvode mijesili isključivo ljudi, samo za izradu bureka tvrtka bi trebala imati zaposlenih 160 burek-majstora.
U takvoj masovnoj proizvodnji nije ni čudo da je poslovna logika Mlinara sasvim suprotna od uobičajene predodžbe nastanka prehrambenih proizvoda.
Cilj je da svi proizvodi budu poput jednojajčanih blizanaca – da nijedan nema gram brašna više od drugoga ili zrnce soli manje.
Da u svakom bude ista količina kvasca.
Da ga stroj zareže uvijek na istom mjestu.
I da mu se kupci baš zbog tih osobina uvijek vraćaju.
Dobro je zato znati da u izradi proizvoda u Mlinarovim pogonima danas ima vrlo malo ljudskog faktora.
U zagrebačkom je pogonu dvjestotinjak, u osječkom oko stotinu radnika.
Većina od 1700 zaposlenika radi u maloprodaji, a dobar dio njih otpada i na logističke poslove.
Većinu poslova u pogonu obavljaju strojevi. U redu, prototip peciva, naprimjer kukuruzne kiflice, osmislili su konkretni ljudi, no jednom kad je odlučeno da će proizvod postati Mlinarov redovni artikl, u pravilu ga dalje štancaju aparati.
Recimo, svaki aparat ima unesene vrijednosti sirovina od kojih će proizvod biti pripremljen, pa tako stroj sam povlači brašno, kvasac, dosoljava, mijesi, reže, peče.
Ljudski faktor osjetit će se kod sitnijih proizvoda, recimo kiflica, koje će nakon oblikovanja pekar ručno saviti.
Ali pitanje je koliko će dugo biti potrebno da se i ovaj zahvat nadomjesti strojem.
I baš je to, tvrdi Picukarić, prednost Mlinara.
“Tehnološki smo superiorni i nema tog proizvoda ili inovacije koja se pojavila u nekom dijelu svijeta koju mi nećemo primijetiti i u kratkom vremenu prilagoditi za lokalnu proizvodnju. To je naša velika prednost na kojoj temeljimo razvojne planove”, tumači mi Picukarić poslovnu logiku.
To je vrlo vjerojatno i razlog zašto Mlinar, kao dioničko društvo u većinskom vlasništvu Škoje, već godinama malim dioničarima ne isplaćuje dividendu.
“Dobit u Mlinaru godinama nije isplaćivana, a kako stvari stoje, neće biti isplaćivana ni u budućnosti”, kaže Picukarić.
Razlog je u činjenici što je grupa samo u 2012. u novi zagrebački pogon (gdje su se preselili iz Križevaca) uložila 40 milijuna eura.
Sve što kroz tvrtku zaradi vlasnik ulaže u nove investicije i servisiranje prijašnjih kreditnih obveza.
“Što će vam dividenda? Neka Mlinar samo raste”, ponosan je vlasnik koji će u novu tvornicu bureka u Osijeku uložiti osam milijuna eura.
Nova Škojina “igračka” bit će prva tvornica na ovom području u kojoj će se proizvoditi isključivo burek, a Škojo mi kaže da će 60 posto proizvoda završiti u izvozu.
Burek je apsolutni hit na stranim tržištima, posebno u Sloveniji u kojoj ga toliko vole da je o uživanju u bureku slovenski antoropolog Jernej Mlekuž nedavno napisao znanstveni rad.
Mlinar je s izvozom prvo i krenuo u Sloveniji koja je bila testno tržište.
Kompanija tamo danas ima 14 poslovnica u koje, zbog blizine tržišta, svježi kruh pristiže svakog dana, dok su se mađarske trgovine morale bazirati na drukčijem konceptu.
U Budimpešti je Mlinar otvorio takozvane premium poslovnice bliske brendu Mlinar caffe koji u Hrvatskoj posluje u zagrebačkom kvartu Siget te u Centru Green Gold.
PDV 25 posto. Škoju i Picukarića pitam o mađarskim poslovnim rezultatima, ali detalje još ne mogu objaviti.
“Naše operacije u Budimpešti još se uhodavaju. Mi smo u fazi kad mađarskom osoblju moramo prenositi najbolja iskustva s matičnog prostora, ali i prihvaćati navike njihovih proizvođača”, kaže mi Picukarić.
Strana tržišta Mlinaru još donose znatno manje od domaćih, no u sljedećim godinama, a posebno s novom tvornicom bureka, i ti bi se omjeri trebali mijenjati.
Baš zbog tih dobrih izvoznih iskustava i Škoji i Picukariću krivo je što prehrambena industrija u novoj industrijskoj strategiji nije proglašena strateškom.
“Ako se danas ne smatra da bi ovaj sektor trebao biti strateški, onda neka tako bude. Ali kruh se onda ne bi trebao nazivati socijalnom kategorijom. Zašto bi proizvodnja kruha bila išta drukčija od proizvodnje fotoaparata ili automobilskih guma?”, pita Škojo koji napominje da PDV od 25 posto i nije baš uobičajena praksa u prehrambenoj industriji u zemljama Europske Unije.
Od sendviča koji stoji 15 kuna, tumači dalje Škojo, kupac mora znati da je samo 12 kuna završilo u Mlinarevoj kasi jer su tri kune direktno otišle u državni proračun.
Ipak, uz rigoroznu zakonsku praksu i visoke izdatke, Škojo Grupa posluje bolje nego ikad, a tvrtka usred gospodarske krize bilježi konstantan rast i izdašna ulaganja.
Trenutačno je tvrtka u pregovorima kojima pokušavaju za izvoz smrznutih proizvoda otvoriti brazilsko tržište, a marljivo se traže partneri za tržište Europske Unije.
Ipak, Škojo ne želi trčati pred rudo.
“Znam da biste bili najsretniji kad bih vam kazao da sutra otvaramo Mlinarevu poslovnicu na Champ-Elyseesu, taman između Cartierova i Chanelova dućana. Ali moj stil nije špekuliranje”, šali se vlasnik Mlinara koji po formalnom obrazovanju nema nikave veze s pekarstvom.
Škojo je po Šuvarovu modelu stekao srednju stručnu spremu suradnika u sredstvima javnog informiranja (znači, on je novinar), ali nikad nije radio u struci.
Nedugo nakon srednje škole upisao je Ekonomski fakultet te završio dvije godine studija, ali dolaskom rata navukao je uniformu, a potom se bacio u biznis.
“Ne fali mi nešto previše studij iako bih danas možda volio da sam ga završio i da imam neki papir koji to dokazuje. Neovisno o tome, Mlinar je dobra priča i nije lako u ovakvom teškom okruženju hraniti 1700 zaposlenika”, kaže predsjednik Uprave.
Za kraj mi odaje još jedino to da od Mlinarevih proizvoda najviše voli burek s mesom i krumpirušu.
Dobra je vijest da će mu ga tu u dvorištu uskoro proizvoditi dnevno i do 700 tisuća komada.