Dr. Miroslav Radman, molekularni genetičar svjetskoga glasa, polemički uzvraća na sve veću hajku protiv genetskog inženjerstva i genetski modificiranih organizama

Piše: Dr. Miroslav Radman, molekularni genetičar

Histeričnost je privilegija dokonosti. Dokonost se pojavljuje kad su osnovni životni problemi riješeni, ili kad se ima krivi dojam da su riješeni, ili pak kada je potreba za zabavom nezadovoljena, pa je svaka prilika za uzbuđivanje dobro došla. Jedan od brojnih primjera histeričnog (ne)razmišljanja jest debata oko GMO (genetski modificiranih organizama). Da smo gladni, te debate ne bi bilo.

Tamo gdje ima gladi - nema GMO debate. Afričke zemlje mole za donacije GMO hrane. Zamislite samo kakva bi nam bila kvaliteta života da je prva prometna nesreća dovela do zabrane razvoja željezničkog i automobilskog prometa, ili da je prva elektrokucija (ili samo zamišljena vizija globalnog kratkog spoja s milijunima požara) spriječila razvoj elektroindustrije? A bilo je i tada individualnih histeričnih reakcija na vlak, automobil i struju.

Za sada se ni jedna jedina GMO-nesreća nije dogodila, ali medijska pojačala amplificiraju individualne histerije, koje postaju zarazne za neupućenu javnost - glasače - prema kojima se ravnaju političari, i za čas nastaje legislatura cenzure protiv izmišljenih opasnosti. To je solidan način usporavanja razvoja za što bi jednog dana, kada razvijene zemlje postanu nerazvijene, netko trebao biti odgovoran.

Ali tada će biti kasno, jer će na primjer Kina biti nosilac razvoja a ne više SAD i EU. I zašto ne? Sa 800 milijuna siromašnog, pa i gladnog, stanovništva Kina sebi ne može dopustiti dokonost i histeričnost jer bi to bilo krajnje neodgovorno. Mi možemo, pogotovo ako nam ne smeta za sada mali postotak gladne braće i sestara. Kinesko političko liderstvo, za razliku od indijskog i europskog, ima vizije razvoja na duge pruge. Za to vrijeme mi se drogiramo konzumiranjem skupog efemernog smeća.

U detalje Možda ste već pomislili: Radmane, ovo je jeftino “filozofiranje”, a vrag je u detaljima. Pa, ako želite, ići ćemo malo i u detalje. Ja svakako neću propovijedati strategiju neopreza i nepotrebnog izlaganja opasnostima, ali zdravog avanturizma – da (time se već rješava problem dosade). Dapače, volio bih vidjeti na svučilištima ozbiljni studij futurologije – vježbanja kreativne i rigorozne simulacije potencijalnih varijacija društveno-ekonomskih odnosa u bliskoj i dalekoj budućnosti.

Ne radi neke iluzije da smo dovoljno pametni da predviđamo budućnost, već radi vježbanja razmišljanja vezanih za rješavanje problema koji će se pojaviti u neizvjesnoj budućnosti, a o kojima nemamo blage veze. To bi bilo više kao neko vježbanje vizionarstva.

U karateu dugogodišnje vježbanje “kata” nije radi iluzije da ćete predvidjeti napad trojice protivnika, njihovu dob, zdravlje, borbene vještine itd., već da u realnoj situaciji ne morate razmišljati o brojnim pokretima koje ćete eventualno munjevito upotrijebiti da se obranite od nepoz­natih agresora. Treba nam dakle sposobnost kombinatorike brzih već promišljenih i uvježbanih reakcija, to jest sposobnost adaptacije.

To bi bila korist od profesionalnog futurizma: ništa nas ne bi trebalo iznenaditi, ni paralizirati iznenađenjem! Očito, ne pričam još o GMO nego o kulturi, jer kultura je kvaliteta društvene atmosfere u kojoj živimo i radimo. Debata o GMO je detaljčić kulture. A kultura mora biti korisna za preživljenje budući da je jedina svrha života - život. Kulturu koja uništava život treba staviti u formalin i smjestiti u neki muzej kao memento.

Sretni slučaj Dobro, prelazim na GMO kada je već u naslovu. Sto je GMO? GMO su sva živa bića na kugli zemaljskoj, od bakterija do čovjeka, jer da nije bilo genetske modifikacije, ne bi bilo života. Život je evoluirao tijekom otprilike 4 milijarde godina zahvaljujući slučajnim, ni od koga planiranim genetskim promjenama - modifikacijama.

Poznata su samo dva tipa genetskih modifikacija: “točkaste” promjene (mutacije) i slaganje genetskih “mozaika”. Ovo drugo zovemo rekombinacija – što je neka vrst “montaže” gena (slično izvode režiseri s filmom kada izbacuju i preslažu, po svom ukusu, različite dijelove već snimljenog materijala). Evolucija je ništa drugo nego jedna velika orgija prirodnih genetskih modifikacija. Aha, prirodnih! Što znači prirodnih? To znači kojekakvih genetskih modifikacija koje su neplanirane i slučajne - događaju se sasvim nasumce.

U tom globalnom genetskom “gemištu” nastane sve i svašta, a najveći dio otpada kao “škart” – ne preživi dugo jer rijetke “sretne” kombinacije modificiranih gena, u danom trenutku, pod danim uvjetima, imaju više uspjeha u razm­na­žanju nego ostatak “svega i svačega”. Tako radi evolucija. I tako smo se nakon 4 milijar­de godina nasumičnih pokušaja pojavili i mi, ljudi, da bi debatirali o procesu koji nas je stvorio – genetska modifikacija!

U tipičnoj homosapienskoj aroganciji (hranjenom ignorancijom) odlučili smo nazvati GMO-om samo one genetske modifikacije koje mi kakvim-takvim znanjem stečenim svojim istraživačkim radom znamo i možemo proizvesti: na primjer bakteriju koja nam sintetizira neki lijek jeftino i u velikim količinama.

Dakle, kad se upotrijebi (uvijek ograničeno, ali dovoljno) znanje za stvaranje u laboratoriju nove potencijalno korisne genetske modifikacije, to se zastrašujuće naziva GMO, a kada se bez ičijeg i bez ikakvog znanja stvaraju nasumične kojekakve monstruozne genetske modifikacije u prirodi, onda mi imamo puno respekta za njih, čak kada se radi o uzročnicima kuge i kolere, virusa Ebola (jedini koji može pobiti 100% inficiranih ljudi), H1N1, itd.

Autocenzura Sami istraživači pokazali su strah od “prsta božjega” kad su 1975. organizirali konferenciju u Asilomaru u Kaliforniji da bi si, pri rađanju discipline “genetskog inženjerstva”, sami nametnuli cenzuru koja se, na sreću, pokazala sasvim nepotrebnom. To je možda bilo mudro vježbanje futurizma, a možda su si znastvenici na taj način zapravo htjeli dati na važnosti (u stilu: “što je do sada radio samo Bog, sada možemo i mi”).

Dakle, Bog čini dobro, a čovjek - kojeg je stvorio Bog - čini zlo. Hm. Iz istog razloga, otkad se prakticira genetsko inženjerstvo, čim se pojavi neki gadni novi virus ili bakterija – mora da je to produkt nekog pokvarenjaka ili luđaka iz laboratorija. Ne kažem ja u struci nema takvih, dapače. Ali čudi me samo što je prije genetskog inženjerstva bilo puno više pošasti po čovjeka, životinje i biljke nego što ih ima od sredine 1970-tih godina kad je počelo genetsko inže­njerstvo. Uostalom i bakterije imaju svoje prirodne pošasti koje se zovu bakteriofagi (bakteriožderi) – bakterijski virusi.

Vjerojatno mislite da vodim vodu na neki svoj mlin? Jer, kad se kaže GMO, onda se misli na genetski modificirane biljke (GMB?). Ma moj je mlin isti kao i vaš: želim samo da moja djeca, kao i sva djeca, žive barem toliko dobro kao što smo mi, a po mogućnosti puno bolje: da se međusobno ne kolju jer će imati dovoljno hrane, vode i životnog prostora u širem smislu, da im klanje ne pada na pamet.

Pitanje je zašto već sada u prirodi ne postoje baš te nama korisne GMB? Zato što svaka vrsta preživljava i evoluira za svoju dobrobit a ne za dobrobit čovjeka. Nismo ni mi drugačiji: koliku pošast u biosferi (prirodnoj i umjetnoj) izaziva ljudska prehrana? Da se bilo koja vrsta nađe u poziciji čovjeka, učinila bi slično što i mi sve dok se ne bi toliko razmnožila da joj članovi svoje vrste postanu najveći kompetitori i “neprijatelji”.