Globusova reporterka provela je mjesec dana sa skupljačima boca, u dnevnoj i noćnoj smjeni, i zaključila da ta prezrena djelatnost nije samo način da se zaradi za život nego ozbiljna profesija s radnim i etičkim kodeksom, u kojoj vlada sve veća, nemilosrdna konkurencija...

U svijetu postoji svakakvoga smrada.

Recimo, onaj tjelesni, ljudski, poput vonja oznojenog tijela ili zadaha po češnjaku što te iznenada otrijezni u noćnom, natrpanom autobusu.

Najgore od tih mirisa utopio je u sebi jedan zeleni kontejner, u kojem sam skoro skončala kad me zaskočio sadržajem potrošenih higijenskih uložaka, narezanih kora jabuka, tetrapakom ukiseljenog mlijeka i jednom trulom polovicom glavice crvenoga luka.

Osjećam da bih se mogla onesvijestiti, ali čovjek pored mene glavom je već zaronio u sadržaj odbačene vrećice, preokrenuo je naopako, i sada rukom prebire po gnjusnim ostacima koji smradom nadmašuju svaki vonj ljudske izlučevine.

O, smrdljivci svih zemalja, ujednite se i dođite ovamo!

Ima danas cijela jedna rijeka ljudi koji novac pronalaze tamo gdje bi po prirodi stvari trebali biti njihovi otpaci.

To što je nekada bila nužda, danas se razvilo do pedantno organiziranog sistema, sustava koji oponaša biznis, samo što tu nema izdašnih beneficija, dodataka, staža ni bolovanja.

Ne bi stoga predalekoj budućnosti trebao pripadati privilegij da se zanimanje sakupljača boca upisuje i u radne knjižice, da se zanat izučava na pučkim učilištima, ulice i kontejneri daju u koncesije, a preopterećena uprava Zagrebačkog holdinga proširi za još jedno gradsko poduzeće.

Ono bi, nema sumnje, blagajnu punilo brže nego što se pune gradski kontejneri.

U tom divljem sustavu samozapošljavanja teško je danas procijeniti koliko točno Hrvata prihode pronalazi na dnu smrdljivih kanti za smeće.

No, već mjesec dana lutanja Zagrebom potpuno nam je razorilo sve iluzije kako prebiranje po smeću logično pripada najjadnijima.

Jer, glavu u kantu, doznat ću vrlo brzo, danas guraju skoro svi. I tu više gotovo i nema nikakvoga srama.

Pa hajmo onda, kako bi se to reklo, na poso. Hajmo – “u boce”…

Prvo što me na ulici iznenadilo općeprihvaćeni je “pravilnik” sakupljača: skup nekoliko točaka s kojima se u startu dobro upoznati da ti ne bi karijera profesionalnog sakupljača završila i prije nego što dobiješ svoj prvi povrat novca.

Prvo je pravilo odabir stalne rute.

“Ne lunjaj kao muha bez glave i ne skreći s dobro utabanog puta. Ako negdje pronalaziš 70 boca po večeri, čemu riskirati da se kući vratiš praznih ruku?” uvjerio me “specijalac” Dragan, kojega sam jednog subotnjeg jutra pronašla kako prekapa po limenom kontejneru što mi ga je gradska čistoća tako nemarno nabila pod prozor stana.

Dragan je bio san svake novinarke u potrazi za sakupljačima boca.

Ni premlad ni prestar, potpuno predan poslu, o čemu je svjedočila sva sila specijalne opreme koju je, iz noći u noć, teglio na svome biciklu.

Ubuduće smo se nalazili pod okriljem noći, pored prvog kontejnera jarunske Prikrilove ulice, gdje bi me već pri pozdravu zaslijepilo svjetlo s njegove sive rudarske kapice.