Nada Klaić, koju sam obožavao, rekla mi je: “Dalmacija je Bizant na Balkanu, a ne Srbija, kako to govore ovi naši neuki idioti. Dalmatinski grad-republika, to je naprosto grčki polis…”
Sve mi se otvorilo pred očima: pa naravno, pjaca, to je agora, odnosno forum, zatim rodovska politika od koje ne možeš pobjeći jer se generacijama zna tko je klerikalac, tko unitarist, a tko Vlaj koji se naselio u Getu, bez obzira na to što se predak ondje došunjao prije dvjesta-trista godina… Pa navijačke skupine, Torcida, koja diže grad na noge, što evocira stranke u konstantinopolskom Cirku, Plave i Zelene, što su jednom započele građanski rat, koji je Belizar ugušio u krvi. Interesantno, jedino je pučki RNK “Split”, kao radnički klub malog svijeta, Vlaja i proletera, bio lišen tog nasilničkog čoporativizma – danas anakrona, bila je to zaista moderna pojava u ono doba.
Konformisti i oriđinali Latinizam je došao i prošao, Venecija pa Italija, a ostala je osnovica: Dioklecijan, Palača, Bizant, Grad, simbolička utvrda u koju ne prodiru vanjski utjecaji… Idejni sukobi, polemike koje se pretvaraju u tračeve, u Splitu se začas pronesu kroz bircuze, preko Rive na Pjacu, a tek možda za dva-tri dana osvanu u novinama. Prava ulična javnost u Splitu, zapravo, nema veze s onim što se u njima publicira, svaki novinar privatno misli drukčije od onoga što piše uvodničar njegova lista, koji se često ni sam ne slaže sa službenom istinom koju promulgira. Tome je uzrok silna represija ulične javnosti, zajednice, koja pojedincu ne dopušta da se izdvoji s vlastitim stavom, jer te inače redikulizira, pretvara u metu svakovrsnih napada. Nikad me nigdje nisu javno napadali zbog antituđmanističkih članaka koje sam objavljivao po novinama – osim u Splitu, gdje mi je na Peristilu neki majmun dobacio: “Dokle ćeš ti nama udbašiti…” No i ja sam Splićanin pa sam odmah na nj sasuo salvu: “Govna udbaška, ti i Tuđman i cijeli HDZ, šta ste nego partijaši i udbaši!”
Silne priče po birtijama, u povjerljivom krugu, gdje nitko ne kaže bilo što zaista kontroverzno, jer bi se to odmah proširilo, pa dovelo u vezu s njegovim precima ili interesima, kao i korsko torokanje u prosto-proširenoj klapi, samo učvršćuju konformizam – o svemu se može razgovarati, ali nisu dopuštena heterogena mišljenja. Kao što je dobro primijetio Inoslav Bešker, koji je doktorirao na morlakizmu, “vlajštini”, splitskom “drugome”, Splićani nisu revolucionari, nego zajebanti, u osnovi konformisti. Originalni su jedino oriđinali, i zato im se tu toliko dive.
Beskućnici bez pameti – jedino oni imaju pravo na posebno mišljenje, što se unedogled prepričava, kao jedinstven primjer osebujne vlastitosti strane duhu ove male bizantinske metropole, što nije nikad prestala biti “gemeinschaft”, zajednica, pa postala društvo, “gesellschaft”. Idejnost stoga mora biti monolitna, iskazuje se s mediteranskim strastvenim zanosom, ali je regimentalizirana, jednoumna.
Kolijevka Jugoslavije U Splitu je nastala Jugoslavija, kao antitalijanaška reakcija – predsjednik Jugoslavenskog odbora bio je dr. Trumbić, koji je imao odvjetničku kancelariju na prvom katu najljepše gradske palače, zgrade “Preporoda” na Rivi, a samo ime države izmislio je njegov zet dr. Smodlaka, drugi najistaknutiji Hrvat u članstvu Odbora (porijeklom iz Labina Trogirskoga), ne računamo li modernog Vlaja, kipara Meštrovića, te splitskog Židova dr. Henrika Hinka Hinkovića (to malo neobično ime nosio je i moj djed, pa sam i ja s njime kršten). Grad je iznjedrio Jugoslaviju i mnoge Jugoslavene, od predratnih banova iz najuglednijih dalmatinskih obitelji do režimskih “jerezeca”, članova centralne Radikalne stranke dr. Stojadinovića te onoga komičnog splitskog unitarista o kojemu uvijek priča Pero Zlatar... Došao je prije rata u beogradski hotel “Moskva” pa rekao sobarici: “Mala, inkolaj mi kolete i šumprešaj ovu košuju!” a kad mu je ona, snebivajući se, odgovorila: “Ja vas ništa ne razumem!”, zavapio je: “Asti Gospe, ovdi niko ne zna srski!” Bila su, mislim, i trojica četnika u Splitu – recimo Stipe Delić, koji je po gradu hodao s bradom…
Kad su došli Talijani, Split je već bio u stanju pobune protiv jugoslavenske diktature i Mussolinijevu vojsku sačekao je špalirima i zastavicama. Naravno, uskoro su svi drukali za Narodnooslobodilački pokret. Na Sv. Frani vijala se crvena zastava, predsjednika fašističke omladinske organizacije Giovinezza ustrijelili su skojevci iz zasjede. Svršetak rata Split je već dočekao kao “mala Moskva”. Ljubavni odnos s boljševizmom potrajao je desetljećima – tada je Split procvao, pretvorio se u pravi, moderan grad s urbanom infrastrukturom, no zaljubljen u Get, Varoš i Matejušku, svoju gnjilu jezgru, koja se doima kao površinski rudnički kop s otkrivenim arheološkim atrakcijama.
Radničke mase koje su se iz unutrašnjosti slile u grad pod Kozjakom preuzela je Katolička crkva. Posve prirodan proces – otuđen svijet tvorničkog rada u koji su upali ti ljudi što su stigli iz minijaturnih gradića i pasivnih sela Vlašadije ostavljao je u njihovim dušama veliku prazninu, kako je uočio još briljantni Wojtyla, biskup Krakova, strateg nove evangelizacije Istoka, koji se desetljećima borio za to da u Novoj Huti, gigantskoj poljskoj katovičkoj čeličani, uralskom simbolu novog industrijalizma, otvori crkvu – kad su mu dopustili, s režimom je bilo gotovo. Nije se mogao brže modernizirati, a nije bio dovoljno staromodan i – raspao se jer, kao što je govorila moja majka, pa je u mladosti imala silnih političkih problema u pravovjernom Splitu: “Da taj socijalizam nešto vrijedi, Amerikanci bi ga prvi imali!”
Smojina sljedba Split je bio najjače uporište HDZ-a, gdje su nacionalisti provodili političku represiju uz masovnu podršku naroda. Što se imalo oplakati za Titom, otplakano je odmah na Poljudu, čim je javljeno da je umro, pa su se igrači bacali na koljena i naricali u očaju - da su izvršili harakiri, tribine bi odjekivale ovacijama. Poslije su ovdje trijumfalno primili Tuđmana kad je stigao Vlakom slobode preko Knina, a zatim, na mitingu na Rivi, rikali od zadovoljstva kad je Stipe Mesić iznio svoju antihercegovačku političku platformu za predsjedničke izbore. Isto tako masovno, na Rivi su demonstrirali zbog “nepoštivanja vrijednosti Domovinskog rata”, kukajući za kvazigeneralskim banditima, lupežima i bezveznjacima izručenim u Haag.
S modernizacijom grada počelo je njegovo rastakanje na različite slojeve i sfere javne svijesti – više se nije moglo postići idealno ujednačavanje mišljenja i stavova, iako je i dalje postojala represija uma i umovanja. Frajer koji bi u pola bijela dana prošao po gradu s knjigom bio je gotov – a ako je imao naočale, postao bi Očalinko, štreber, pičkica. Vrhunska je poza kad sjediš u sjeni, suncu iza ugla, naslonjen leđima na zid, a ispred tebe se dimi cigareta u pepeljari, pa svima dobacuješ promuklim glasom, uz obaveznu invokaciju: “E…” To je vrhunac lokalnog kulizma – potpuna neparticipacija u bilo kakvim nastojanjima te puna uključenost u kolektivni geštalt ritualiziranim kritizerstvom svega živoga. Miljenko Smoje bio je nevjerojatno plodan autor koji se prehranjivao novinarskim honorarima, ali uspomena na nj u Splitu je institucionalizirana čuvenom “Smojinom marendom”. U musavom restoranu “Adrijana” na Rivi (nekoć moderni Mliječni restoran) on je zaista izjutra žderao tripice ili gulaš, odvratnu menzašku koštu, liječeći sinoćnji mamurluk. Pokazatelj tjelesne i moralne indispozicije, to se sad obredno obilježava kao sama bit smojinskog postojanja na ovome svijetu, iako je on sve svoje trijumfe postigao za radnim stolom, u osamljeničkoj muci i sladostrasti pisanja, dok su svi ti jebivjetri koji su mu se prišljamčili, uključujući i jadnu gospođu, koja se nosila sa svim njegovim slabostima, stvorili lažni kult, koji najviše podsjeća na idiotske židovske Isusove sljedbenike iz genijalnog filma pythonovaca “Life of Brian”: “I zato, kažem vam, ljudi, ne morate nikoga slijediti, razmišljajte svojom glavom!” “Hosana! Govori nam još, Učitelju!”
Sudar tradicijskog, malovaroškog bizantinizma i modernog društva, nije u Splitu doveo da razvoja globalnih ideologija i nezavisnih institucija – one su u toj sredini adaptirane u jednu posebnu svijest i praksu: sektaštvo.
Umjesto monopolskog jednoumlja uspostavlja se pluralizam jednoumlja i na političkom planu imaš zadrte desničare i zadrte komunjare, pa dok prvi ulaze u HDZ, gdje se mogu odati rasističkim ispadima, najčešće se tu svrstavajući uz Pašalićev antediluvijalni Hrvatski blok, ljevičari formiraju sljedbu koja se promovira kao SDP, iako je zapravo boljševička kabala iz koje su izbacili sve socijaldemokrate ili bilo kakve društveno eksponirane, sposobne ljude pa formirali komitet u konobi, kojem predsjeda nećak čuvenog splitskog poratnog antropofaga Marina Jurjevića Baje. On se okitio stričevim nome de guerre, iako je rat davno završio - ne želi prestati sa zastrašivanjem građana, koje je pravi Baja ranije izvodio na strijeljanje…
Zato je na prethodnim lokalnim izborima pobijedio Kerum – predugo je SDP u Splitu bio Baja, pa Ranko Ostojić, normalni, moderni socijaldemokratski političar, nije dokraja uspio razbiti šifru – tako je bivši šef policije, splitski Batman, tijesno izgubio protiv splitskoga Jokera.
Sektaški Feral Sektaštvo zahvaća sve društvene sfere. U novinstvu, idealno se profiliralo u “Feral Tribuneu”, genijalnom dalmatinskom satiričkom listu, što je u jednom času bio izgubio svaki smisao za humor, jer su se njegovi urednici htjeli ozbiljno društveno etablirati bez ikakvih ustupaka građanskom mainstreamu. Satira je splitski forte – grad je dovoljno urban, a opet prožet kritizerskim, ogovaračkim duhom, pa se humorizam s invektivom lako uzdiže u literarnu troposferu. Poslije Marka Uvodića - Smoje i “Berekin”, poslije “Berekina” – “Feral”, u kojem je Viktor Ivančić fenomenalno predestilirao “Uvod u Peru K” Pere Kvesića i Majerov “Dnevnik malog Perice” (po kojemu je snimljen “Tko pjeva, zlo ne misli”) u “Dnevnik Robija K”, kombinaciju književnog feljtona i političkog uvodnika. Feralovci su bili beskompromisni antituđmanisti, ali su pritom imali vlastitu “kontrakulturnu” agendu, koja je uključivala isključiv – sektaški – stav prema svim kulturnim i građanskim pojavama što ne ulaze u njihov kanon provincijalnog rokerskog puritanizma. Otpustili bi kritičara ako je napisao negativnu kritiku Rolling Stonesa: u neke se svetinje ne smije dirati! Duhovito, ako ti nisi onaj koji je dobio kopito. Nisu izlazili “u grad”, nego su se držali Bačvica, gdje im je bila redakcija, pa su se raspitivali je li moguće da je u Splitu zbilja otvoren McDonald’s kad je već tri godine radio u glavnoj ulici. Sektašku klimu u modernim vremenima opisuje Tom Wolfe u knjizi “From Bauhaus to Our House”, uspoređujući je s otrovnom atmosferom monaških doktrinarnih rasprava, kad se pitanje o pravoj prirodi Sv. Trojstva (Filioque) začas pretvori u vruću polemiku, s kojom možeš izgorjeti na lomači…
Sektaštvo kojim su bili prožeti feralovci onemogućilo im je da poticajno utječu na sredinu: čitajući “Feral” nitko nije prešao demarkacionu liniju koja u Splitu dijeli komunjare jugonostalgičare od desničara, klerikalaca i nacionalista. Zato je “Feral” puno više postigao na nacionalnoj i balkanskoj sceni nego u Dalmaciji, gdje su se konsolidirale same krajnosti. Pritom je list propao – tu nitko ne bi dao oglas osim, možda, Huga Chaveza. Pa su ga pokušali prodati EPH, a kako nije uspjelo, jer je u paketu trebalo uzeti i gospođu Heni Erceg, koja s ovim briljantnim satiričkim listom ima isto toliko veze koliko Mica Trofrtaljka s kvartetom “Melos”, Sanader ih je namjestio u “Novom listu”, da ne ugrozi popularnost u Getu, u vlastitoj izbornoj jedinici.
Vlaji – najveća šansa Sektaštvo je splitski proizvod konzervativnog duha, u koji se pridošlice uključuju kako bi se građanski legitimirali – ali Vlaji, u biti, nisu sektaši, nego moderan društveni sloj, pragmatično orijentiran na uspjeh. Socijalno su mobilni i poduzetni. Sve najbolje energije donijeli su u grad ti Vlaji i malobrojniji boduli, pa je 20. stoljeće bilo njihovo, ali su to teško mogli osvijestiti u uskogrudoj sredini. Ona ne može podnijeti ni uspješne pojedince, poput najvećeg nogometnog trenera današnjice, rođenog Splićanina Tomislava Ivića. U Splitu, koji je tobože grad nogometa, a zapravo čoporsko leglo najgore publike na svijetu (osim one “Dinamove”), koja klubu onemogućuje da igra normalne utakmice bilo gdje u inozemstvu, ne daju Iviću ni blizu “Hajduku”, iako ga je talijanski “Il Gazetto dello Sport” proglasio najvećim trenerom u povijesti, pošto je osam puta osvojio prvenstvo u šest glavnih europskih liga! Trenirao je momčadi u 14 zemalja te četiri reprezentacije. Kako je prošao u Splitu? Devedesetih je investirao svoj novac u gradnju novinske tiskare, gdje je dnevni list trebao izdavati Joško Kulušić, čuveni glavni urednik “Slobodne Dalmacije”. Tiskaru su digli u zrak pripadnici SIS-a. Kulušić nije pak ni s čim uspio, jer su ga feralovci, koje je lansirao preko “Nedjeljne Dalmacije”, izbjegavali kao da je kužan, a sve su se šoroševske američke pare kanalizirale isključivo u njihove fondove. Nije vic samo u parama nego u sektaškon autizmu…
Individualci i poduzetni duhovi u Splitu su osuđeni na propast, a neukorijenjeni Vlaji najveća su šansa za taj propali grad u propaloj istočnohrvatskoj provinciji – svaka politička propaganda koja obećava Novo morala bi prvo njih zahvatiti umjesto što nudi pasatistički resentiman “boljih”, “pitomih”, nasuprot “gorima”, “divljima”. Najvažnija idejna bitka vodit će se na Kmanu te u razgrađenim divljim “predgrađima Ibisa”, kako je jednu dojmljivu artističku sliku Vranjica u svom kratkom filmu davno imenovao Lordan Zafranović, talentirani bodul sa Šolte. Njegov je talent, doduše, pojeo Zagreb, a ne Split...