Kad je krajem 80-ih godinanekoliko mjeseci boravio u Sjedinjenim Državama, Emil Kušan zvani Mika iz Zaboka potpuno se zbunio vidjevši svoju prijateljicu Zagrepčanku Vesnu, koja je već neko vrijeme živjela u Los Angelesu, kako sa zlatnikom što ga je ponijela sa sobom iz Hrvatske ulazi u mali dućan i za nekoliko minuta izlazi s dvije tisuće dolara. Hitno joj je trebao novac da registrira automobil. Objasnila mu je da je svoj dukat ostavila u zalagaonici i da će čim prikupi nešto novca, najkasnije za mjesec dana, otići po njega i otkupiti ga. Doduše, po nešto višoj cijeni – za 2200 dolara.
Više puta ga je unovčila i uzimala natrag, a ima ga još i danas, barem tako tvrdi Mika. On se povremeno čuje s Vesnom, koja i dalje živi u Los Angelesu, gdje radi kao službenica.
Taj je put Mika, danas 60-godišnjak, odlučio da će jednog dana u svom Zaboku otvoriti zalagaonicu, a želju je ostvario tek nedavno, u svibnju ove godine, nakon što je shvatio da mu se više ne da raditi kao DJ u diskoklubovima. Bio je prvi ili među prvima u Hrvatskoj koji su krenuli u taj posao koji je, premda sasvim legalan, na lošem glasu. Danas u Hrvatskoj posluje manje od 10 zalagaonica, a za godinu dana, predviđa naš sugovornik iz Zaboka, bit će ih barem pet puta više jer besparica sili ljude da prodaju i najvrednije predmete koje imaju kod kuće. U svijetu one nisu nikakva novost, posluju već stoljećima, one su mjesta radnje u klasicima svjetske književnosti kao i u popularnim tv-serijama i dokumentarcima. No ipak ih većina hrvatskih građana najčešće povezuje s mutnim poslovima, kamatarenjem, lihvarenjem i sličnim nečasnim djelatnostima u koje se upuštaju ljudi sumnjivoga morala što se žele obogatiti preko noći na račun očajnika, osiromašenih toliko da u potrazi za nekoliko kuna riskiraju da ostanu bez ičega.
S druge strane, i banke kad daju kredit uzimaju hipoteku koja je u biti isto što i zalog. Za zalagaonice je specifično što založene stvari čuvaju na kratki rok i uz veoma visoku naknadu koja je zapravo isto ono što bi banke pa i kamatari nazvali kamatom.
Emil Kušan nipošto se ne doima kao beskrupulozni mešetar koji bi se okoristio tuđom nevoljom. On je trgovac i, prije svega, zaljubljenik u lijepe stare stvari, umjetnine i antikvitete koje godinama sakuplja, a tek odnedavno i otkupljuje i prodaje u svojoj zalagaonici “Zabok”. Ni Enes Dorić i Toni Kukuruzović, koji idući tjedan otvaraju zalagaonicu “Zagreb” u naselju Prečko, ne furaju se na opasne tipove. Svjesni da ulaze u posao o kojem u Hrvatskoj nemaju od koga išta naučiti, pažljivo proučavaju inozemna iskustva i nadaju se da će, kad im posao krene, zarađivati toliko da sebi mogu isplaćivati prosječnu mjesečnu plaću. I veoma im je stalo da se u javnosti razbije predrasuda da su vlasnici zalagaonica lihvari koji će nasamariti ubogog penzionera. Po njihovu shvaćanju, zalagaonice bi trebale postati mjesta iz kojih će s osmijehom na licu izlaziti i oni koji u njima unovčuju svoje predmete i oni koji u njima nešto kupe, a na kraju dana i zalagaoničari kao posrednici između jednih i drugih.
Djevojka s mobitelom Bez trunke oduševljenja, s kiselim smiješkom, iz zalagaonice u središtu Zagreba izašla je djevojka koja ne izgleda kao netko tko puno troši na odjeću. Imala je mobitel koji je prije dva mjeseca u dućanu platila 1200 kuna. Založila ga je za 250 kuna od čega su joj u zalagaonici odbili 18 posto ili 45 kuna troškova da bi bio kod njih mjesec dana pa joj je na ruke isplaćeno 205 kuna. Vratit će joj ga ako ga u tom vremenu otkupi za 250 kuna. Ako ne, njezin će mobitela vjerojatno završiti u izlogu u kojom se prodaje još nekoliko rabljenih mobilnih telefona, prijenosnih računala, jedna kamera…
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA