Kraj Čačićeve bajke - Globus.hr

Kako je ministar koji se predstavljao kao rješenje postao problem

Kraj Čačićeve bajke

Ministar u Milanovićevoj Vladi izjavljuje za Globus: Linić nam je sačuvao kreditni rejting, ali ako Čačić do kraja lipnja ne pokrene investicije koje najavljuje od veljače, ništa od rasta BDP-a. Uključit će se alarm i morat ćemo promijeniti ekonomske planove

Kako je prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva, najenergičniji član Milanovićeva kabineta, u nepunih pet mjeseci otkako Kukuriku-koalicija vodi državu ozbiljno narušio predodžbu o sebi kao velikom gospodarskom viziona­ru i poduzetnom operativcu: javnost ga je počela doživljavati kao čovjeka koji ne rješava probleme, nego ih sve više stvara, dok ugledni ekonomisti i poduzetnici, a ne samo politički protivnici i suparnici, iskazuju sve veću sumnju u njegove spasonosne investicijske projekte. Da bude gore za njega, splasnulo je i oduševljenje političkih partnera iz SDP-a, među kojima se neki u čudu pitaju: Može li se ijedna Čačićeva ideja ostvariti ove godine?

Baš ovih dana, u drugoj polovici svibnja, trebali smo svjedočiti stotinama javnih natječaja za nove razvojne projekte i investicije. Stotine hrvatskih tvrtki trebale su ovih dana pripremati papir i brusiti pera za potpisivanje ugovora o izvođenju radova, gradnji, opremanju, nabavci. Ili su barem trebale čekati odgovore naručitelja na svoje ponude. A deseci tisuća radnika trebali su pakirati radnu odjeću, znajući da uskoro počinju raditi na novim poslovima.

Tako je trebalo biti prema viziji koju je negdje pred kraj veljače iznio prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. U toj njegovoj viziji, 1. lipnja bio je zadnji rok do kojega se moralo pripremiti i pokazati stotine projekata spremnih za natječaje. Dakle, spremnih za traženje izvođača i skoru realizaciju investicija.

Tada, krajem veljače, tko ne bi vjerovao Čačiću? Pa baš je on 2000. objavio sada već povijesni plan 3x3x3: za tri godine, za tri milijarde, za tri sata vožnje doći će se autocestom od  Zagreba do Splita. I tako je bilo.

Nakon što je sagradio najvažniju cestu u državi, Čačić je postao primjer uspješnog projekt-menadžera u politici. Taj svoj imidž poslije je samo dograđivao novim i novim idejama, a jedini je problem bio što je godinama sjedio u oporbi. Pa svoje ideje nije mogao ostvariti. Desetak godina nakon gradnje autoceste Čačić je dobio novu priliku. U Vladi Zorana Milanovića dobio je ulogu glavnog gospodarskog ministra, svakako daleko snažniju i moćniju poziciju od one koju je imao u Račanovoj Vladi.

I od prvog dana mandata Milanovićeve Vlade, u Čačića se gleda kao u spasitelja hrvatskog gospodarstva koje pleše na rubu recesijske provalije. On se, uostalom, tako i postavio. Nije se libio javno reći da bez njega i njegovih projekata ova Vlada ne može uspjeti.

Nitko u Vladi, barem javno, nije mu ni osporavao tu ulogu. Sve donedavno, kada je SDP-ov ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras – baš u intervjuu Globusu – nimalo uvijeno poručio Čačiću: nitko u Vladi nije Superman. A onda ga u jednoj televizijskoj emisiji usporedio s nogometašem Josipom Šimunićem što je trebalo značiti: Čačić je važan igrač, ali ponekad napravi veliku štetu!

Ostavimo sad po strani Marasove motive. Možda se mladi, agilni ministar na taj način samo želio dokazati svojim stranačkim drugovima koji će ga za dva tjedna birati u Predsjedništvo SDP-a. Pravo je, zapravo, pitanje: kada će Čačić početi zabijati golove? Jer on u Vladin tim, da se poslužimo nogometnim rječnikom, nije došao na mjesto braniča ili stopera, nego je došao biti napadač.

U političkim kuloarima svašta se može čuti. Da Čačić svojim ponašanjem počinje štetiti i Vladi i premijeru, a ne samo svojoj stranci, HNS-u. Da Čačić nije fokusiran na važne poslove. Da je premijer zadužio dvojicu svojih potpredsjednika – Branka Grčića i Nevena Mimicu – da uhvate Čačićev ritam kako bi ga malo neutralizirali.

Čačić i dalje uživa povjerenje šefa Vlade, to je činjenica koju su nam potvrdili i najbliži premijerovi suradnici. Ali, istina je, kako smo doznali, da potpredsjednik Grčić svoju koordinaciju ubacuje u petu brzinu. A njegova je koordinacija zadužena za pripremu projekata koji će se financirati iz fondova Europske Unije. Gotovo na dnevnoj bazi Grčić sastanči s ministrima i dogovora kako ubrzati pripremu pojedinih projekata kako bi sutra mogli konkurirati za novac EU-fondova.

No, rečenica koju smo ovih dana čuli od jednog ministra daleko je ubojitija kritika od svih ostalih, stalnih nagvaždanja o Čačićevom bahatom karakteru: “Ukoliko drugi kvartal ne donese bolje ekonomske pokazatelje, onda ćemo morati upaliti crvene lampice i početi razmišljati o redefiniciji naših ekonomskih planova. Ministar financija Slavko Linić napravio je veliki posao: uveo je reda u državne financije, poboljšao je naplatu poreza, sačuvao je kreditni rejting zemlje. Ali sada je ključno pokrenuti investicije, i to se mora dogoditi u naredna dva mjeseca. Samo investicije koje počnu do kraja lipnja dat će pozitivne efekte na gospodarstvo i BDP u ovoj godini.“

Dakle, u Vladi još vjeruju da će investicijski zamah početi u planiranom roku. Ali, počeli su razmišljati i o mogućnosti da se to ne dogodi, kada će trebati redefinirati svoj plan. Ima li još uopće vremena za investicijski zamah u ovoj godini? I je li Čačićev investicijski plan uopće primjeren situaciji u kojoj se Hrvatska nalazi?  

Čačićev posao svakako je drugačiji od Linićeva. Ministar financija, čim je došao na novi posao, mogao je krenuti u promjene zakonskih pravila koja su značila uvođenje reda u državu. Poslodavce je natjerao da uplaćuju doprinose za svoje radnike. Porezne dužnike natjerao je da plate državi svoje dugove. Osigurao je punjenje proračuna.

U Vladi priznaju kako Čačić ne može donijeti zakon kojim će preko noći pokrenuti investicije. Ali ipak se pitaju: što radi Čačićev Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicije? Što je napravio Ante Ramljak, koji je doveden u Ministarstvo gospodarstva kao vrsni operativac? Po Čačićevoj zamisli, spomenuti Centar treba biti ključni konzalting-servis svim investitorima u energetskom sektoru. Očito da ni svi Vladini dužnosnici još ne vide puno koristi od Centra za čije se osnivanje prvi potpredsjednik Vlade grčevito zalagao.

Naši sugovornci – ekonomisti i poduzetnici – slažu se da je pokretanje investicija ključan moment za preživljavanje hrvatskog gospodarstva. Pogotovo uz politiku Milanovićeve Vlade koja se odlučila za koncept produžene konsolidacije: polagano rezati troškove i istovremeno podizati gospodarsku aktivnost.

Da bi taj koncept uspio, u ovoj godini investicije moraju biti veće barem osam milijardi kuna nego što su bile lani. U Banskim dvorima priznaju da bez toga nema pozitivnih stopa rasta u Hrvatskoj. Plan je bio da veći dio tih investicija ostvari država kroz javna poduzeća, prije svega u energetici i prometu. Ali, računalo se i na značajnije investicije privatnog sektora.  

Projekt “Zagreb na Savi” najambiciozniji je od svih koje je prvi potpredsjednik Vlade objavio u proteklih pet mjeseci. Gradnja brane i hidrocentrala na rijeci Savi, novi kanal Sava-Sava, “viseće” ceste uz Savu, nova zgrada Vlade na obali rijeke... Izvedba projekta trajala bi desetak godina, a kao vrijednost te investicije spominje se 1,2 milijarde eura. Prema Čačićevim riječima, kad bi Vlada odmah krenula u taj posao, fizička realizacija svih dijelova projekta počela bi tek 2014., znači za dvije godine.

Struka nije bila oduševljena Čačićevim megaprojektom, odmah su se čule sumnje u njegovu ostvarivost. Mnogi su tajming projekta povezali s idućim izborima, odnosno sumnjaju da će prve lopate “Zagreba na Savi” biti tek dio iduće Čačićeve predizbrne kampanje.

Ekonomist Ljubo Jurčić ne libi se prozvati Radimira Čačića. Po njemu, Čačićev investicijski ciklus zapravo je kombinacija starih, iz ladica izvučenih, projekata i građevinarstva. Nema tu, kaže, vizije i ekonomskog plana.

“Za projekt ‘Zagreb na Savi’ čuo sam još prije 20 godina, bila je to ideja Valentićeve Vlade. Slično je i s LNG-om, to je projekt iz 60-ih godina prošlog stoljeća. O takvim projektima stalno se samo priča, a nikada nisu realizirani samo zato što nisu imali ekonomskog opravdanja. A nemaju ga ni danas. Čačićev projekt energetske učinkovitosti, tj. zgradarstvo, ima smisla, ali to ne može pokrenuti gospodarstvo. Svi projekti koje predlaže pokazuju da se Čačić u stvari posve koncentrirao na građevinarstvo kao da je direktor građevinskog poduzeća, a ne ministar gospodarstva. Čačićev je investicijski plan od početka krivo postavljen jer njegovi projekti nisu proizvodne investicije, nego potrošne investicije.

Investicije koje planira Čačić samo će privremeno zaposliti nekoliko tisuća ljudi, ali kad oni završe svoj posao i odu s gradilišta, ti projekti neće osigurati novu zaposlenost i proizvodnju. Hrvatskoj trebaju investicije iza kojih će ostati radna mjesta i zaposleni ljudi”, govori Jurčić.

Hrvatska ima iskustva s neproduktivnim investicijama o kojima govori Jurčić. Koliko god bile važne i potrebne Hrvatskoj – a nesporno to jesu – autoceste su najbolji primjer. Dok su se gradile, povećavale su zaposlenost i dizale su BDP. Danas pak Hrvatska otplaćuje te investicije i tako će biti još 20-ak godina.

“Otplaćujući neproduktivne investicije iz razdoblja od 2000. do 2008. smanjujemo sebi financijski kapacitet za nova ulaganja. I ako ćemo sada opet ići u takve investicije, neproduktivne, ako ćemo ulagati u beton, zakucat ćemo Hrvatsku za dno”, upozorava Jurčić.

U isti koš sa “Zagrebom na Savi” naši sugovornici stavljaju i Čačićev projekt pučinskih vjetroelektrana. Gradnju vjetroelektrana u Jadranskom moru Čačić je zapravo predstavio kao spas za domaće škverove. Jer, platforme na kojima bi stajale vjetroelektrane i dijelove za njih gradila bi, po Čačićevoj viziji, hrvatska brodogradilišta.

Čačić nije dao rok u kojemu bi projekt vjetroelektrana bio ostvariv. No, stručnjaci za to područje energetske djelatnosti kažu da projekt pučinskih vjetroelektrana nije moguće realizirati za manje od deset godina. Jer, tehnologija o kojoj Čačić govori daleko je od komercijalne upotrebe. Japanci tek sada planiraju gradnju prototipa plutajuće vjetroelektrane. Najdalje u tom poslu otišla je tvrtka Stateoil, koja je u fazi testiranja protitipnih rješenja.

Jasno da je Čačićev plan izazvao oduševljenje u uskom krugu energetskih stručnjaka koji se bave obnovljivim izvorima. Ali i oni tvrde kako do 2020. Hrvatska neće moći osigurati 1200 megavata električne energije iz pučinskih vjetroelektrana, a što je njena obveza prema prihvaćenim direktivama EU. Pohvalno je i to što Čačić želi uključiti domaću brodogradnju u posao koji će u budućnosti sigurno biti zanimljiv investitorima. No, ni škverovi nemaju vremena čekati početak proizvodnje pučinskih platformi za vjetroelektrane.

“To su vjetroprojekti”, kaže ekonomski analitičar Željko Lovrinčević. Njegova je zamjerka Vladi da se opet previše okrenula državnim investicijama, a nije ništa učinila da potakne i ohrabri investicije privatnog kapitala.

“Čačić je usmjerio investicijsku politiku Vlade prema javnim projektima, i to najviše u sektoru energetike koja je u njegovoj nadležnosti. Orijentiran je na velike projekte, na investicije velikih javnih poduzeća, što pokazuje da na investicije gleda samo kroz državna ulaganja. Međutim, ministar gospodarstva se trebao posvetiti najprije hrvatskim privatnim poduzetnicima koji imaju projekte i kapital, ali se zbog recesije još boje ulagati. Privatni poduzetnici mogu brže zavrtjeti investicije i gospodarski rast nego država. Projekti u energetici ili prometu veliki su i traže puno vremena za pripremu, a još više za provedbu. Procedure kod takvih projekata ne mogu se naprosto preskočiti. A dok se takvi projekti ne ostvare, nešto drugo mora držati gospodarstvo u zraku. A to su privatne investicije u prehrambenoj industriji, hotelijerstvu, telekomunikacijama”, kaže Lovrinčević.

Nije to daleko od mišljenja guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog, koji je već nakon Čačićeve najave investicijskog ciklusa upozorio da investicije u infrastrukturu zbog svojih tehnoloških i ekonomskih osobina teško mogu biti lokomotiva rasta. A sada je guverner otišao korak dalje rekavši da “pada sve što nije smjelo pasti”. Iako u srpnju očekuje reizbor na guvernersku dužnost – po dogovoru postignutim s premijerom Milanovićem još početkom godine – Rohatinski je upozorio Vladu na pad industrijske proizvodnje za 5,3 posto, građevinske aktovnosti za 1,7 posto, robnog izvoza u zemlje EU za dva posto, zaposlenosti za gotovo jedan posto...

U Vladi će se opravdavati da se guvernerove crne prognoze o padu BDP-a za jedan posto u ovoj godini temelje na prvom kvartalu. No, već se mogu čuti loše prognoze i za drugi kvartal. Analitičari kažu da će potrošnja u drugom tromjesečju biti još lošija nego u prvom, te da bi ukupni raspoloživi dohadak kućanstava u 2012. mogao pasti za tri ili četiri posto. Krivca za to može se naći u dodatnom poreznom opterećenju potrošnje kroz povećanje stope PDV-a. Rast poreznog opterećenja gurnuo je potrošnju preko ruba recesije. Rast BDP-a više se ne može temeljiti na domaćoj potrošnji koja se, prema procjenama analitičara, neće oporaviti još dvije godine.
Poduzetnici su pljeskom dočekali novu Vladu. Računali su prije svega na Čačića. Nisu digli ruke od njega, ali očigledno bi korigirali njegove planove.

“Treba zaboraviti megaprojekte. Hrvatskoj ne trebaju projekti koji će uloženo vratiti za 100 godina, nego oni koji će se isplatiti za pet do sedam godina. Takvi su projekti u malom i srednjem poduzetništvu, ali problem je što se takvo poduzetništvo ne može poticati i jačati povećanjem poreza. Uvjeren sam da je Vlada imala dobre namjere, ali su napravili krivi potez povećavajući poreze. Ako je oslabio dio društva koji stvara poreze, onda se mora smanjiti i onaj dio koji poreze troši, a to je administracija”, uvjeren je privatni poduzetnik Branko Roglić, vlasnik tvrtke Orbico.

Poduzetnicima se sviđa Čačićeva opredijeljenost da popu kaže pop. Da hladnokrvno otpiše višak zaposlenih. Da pošalje u stečaj poduzeće bez perspektive. A pronaći će neki, poput Borislava Škegre, i opravdanje što su investicije u Hrvatskoj još uvijek misaona imenica.

“Prekomjerno granatiranje Čačića nema smisla. Ako će se napadati zbog svega što počne, onda ćemo uništiti svaku mogućnost razvoja. Vlada ima i druge ministre. Tko njima smeta da nešto naprave za investicije? Nije pitanje trebaju li nam veliki projekti ili mali i srednji. Trebaju nam i jedni i drugi. Ali problem je što kod nas postoji strašan otpor svakoj investiciji i svakom poslu”, kaže Škegro.

Upravo to nepovjerenje prema investicijama, o kojemu govori Škegro, trebao je otkloniti Čačić. “Možda bi bilo bolje da se krenulo s manjim projektima, jer sama priprema velikih traje dugo”, govori jedan ministar i sam svjestan da bi ova godina mogla biti izgubljena za investicije.

Je li već počelo redefiniranje planova i očekivanja? U Vladinim se krugovima tako sve više govori da će 2012. biti godina pripreme projekata, dok će investicije dobiti ubrzanje tek 2013. To znači da razvojni ciklus neće biti pokrenut do kraja ove, nego najranije u proljeće iduće godine.