Hrvatski represivni sustav u teškom je predizbornom rasulu. Prvi čovjek, ministar Tomislav Karamarko, vodi uspješnu izbornu kampanju u 3. izbornoj jedinci i misli da će pobijediti Čačića. Ravnatelju policije Oliveru Grbiću istekao je mandat u lipnju, i strepi od istrage USKOK-a oko Core-Medije, gdje je izravno uključena njegova intimna prijateljica Dijana Čuljak, pa vodi rat s DORH-om. Stvarni operativni šef (depolitizirane) policije Milijan Brkić drugi je na listi HDZ-a za dijasporu i u petak je dao ostavku. Šef SOA-e, Karmarkov kadar, Josip Buljević digao je ruke od svega i nervozno čeka parlamentarne izbore.
Nije tu kraj. Šef Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala Robert Bogdanić (PNUSKOK), tog prevažnog tijela policije za borbu protiv korupcije, dao je prije dva tjedna ostavku. Jedino Bajić i Cvitan rade.
To ovako izgleda: Karamarko je potpuno zaokupljen politikom. Na dvije razine. Prvo mjesto u trećoj izbornoj jedinici na stranačkoj listi važan je zadatak za najnovijeg člana HDZ-a. Prvi korak. Drugi je korak još značajniji. Preuzimanje stranačke infrastrukture u pokušaju da postane predsjednik HDZ-a. Ako stranka s Jadrankom Kosor doživi debakl, a takva je mogućnost izvjesna, teško da će sadašnja premijerka preživjeti sljedeći Opći sabor. Kosor i Karmarko imaju čudan odnos: ona je samu sebe uvjerila da je on dobar za stranku, ali mu apsolutno ništa ne vjeruje. Karamarko voli imati potpunu kontrolu, a načeta Kosor tomu je prepreka. MUP je sada, po prirodi stvari, u drugom planu. Osim tihe operacije cementiranja HDZ-ovih policijskih načelnika i šefova u zapovjednoj hijerahiji policije koja se odvija u razdoblju tehničke Vlade, što je nezapamćena politička podvala šefova MUP-a.
A tamo, nakon odlaska Milijana Brkića, glavnu riječ vodi njegov šef kabineta Dubravko Novak, diplomirani veterinar iz Bjelovara, i glasnogovornik Krunoslav Borovec, čiji neformalni utjecaj uvelike nadmašuje njegovu službenu poziciju. Ravnatelj Grbić ionako je Kosoričin čovjek kojeg su postavili Ivo Sanader i Robert Ježić. Još dok su bili u dobre. Složene Grbićeve operacije, koje se uglavnom svode na dugotrajno iscrpljivanje policijskih istražitelja u postupcima koji ravnatelju služe kao svojevrsni medijski reket i osveta, dogovaraju se izravno s Banskim dvorima. Ministar to dobro zna, ali nema primjedbi. To je suština političkog kompromisa koji je sklopio s Jadrankom Kosor, a koji plaćaju drugi. Činjenica koju mnogi znaju jest da policija više uopće nema nikakvu ulogu u važnim antikorupcijskim istragama. DORH i USKOK, zahvaljujući odredbama novog Zakona o kaznenom postupku, većinu istražnih postupaka provode samostalno. Policija im, de facto, ne treba. Osim u jednome: provođenju mjera tajnog nadzora telefona što je postala dominantna istražna djelatnost policije.
Teško se uopće sjetiti koji je to važan antikorupcijski politički slučaj Grbić i dostavio na postupanje USKOK-u. Čak i kad je u pitanju servisiranje USKOK-ovih istraga, ravnatelj policije Oliver Grbić je, pristojno rečeno, suzdržan. Primjerice, senzacionalan bijeg Ive Sanadera iz Hrvatske na dan kad mu je ukinut saborski imunitet ima izravne veze s Grbićevim postupanjima zabilježenima u nizu uzbudljivih službenih zapisa. Ukratko, Oliver Grbić, nakon skandala s Dijanom Čuljak i Vladimirom Šelebajem, provalom mjera nad Glavaševim suradnicima, još je ravnatelj policije isključivo zbog veze s dijelom HDZ-a koji je izravno pod kontrolom Jadranke Kosor. Grbićeva je uloga, zapravo, jednostavna. Pokušati kompromitirati sve one za koje Kosor drži da joj stvaraju političke probleme. U gospodarstvu, medijima, sasvim je svejedno.
Milijan Brkić, bivši zamjenik ravnatelja, najpoznatiji je po tome što je 2001. odbio zapovijed Vlade RH za uhićenje Mirka Norca. Za razliku od Karamarka koji je bio najzaslužniji za uhićenje Gotovine. U normalnim zemljama (mislimo ovdje na Brkića, a ne Karmarka) taj bi ga postupak do kraja života diskvalificirao iz službe. Iz mirovine ga je, prvo u SOA-u, vratio Tomislav Karamrako. Kasnije ga je prebacio u MUP. Brkić je, tvrde oni koji ga poznaju, ambiciozna osoba, odan i lojalan svome šefu. Poznat je bio po bliskim vezama s Milanom Bandićem i njegovim ljudima. Navodno mu je Bandić, kako tvrde dobro upućeni izvori, omogućio kupnju lokala u gradskim prostorima koji su vođeni na ime Brkićeve supruge. Nedavno ih je sve prodao. Te njegove odlične veze s Bandićem dovele su do špekulacija da je u predsjedničkoj kampanji zagrebački gradonačelnik imao neformalnu podršku obavještajnih službi. Taj je, nazovimo ga trač, nakon Josipovićeve pobjede, doveo do neugodnog razgovora u Uredu predsjednika Republike gdje je Milijan Brkić, prilično emotivno, morao objasniti kako zaista nije imao nikakve veze s distribucijom pamfleta obavještajnog podzemlja o privatnim životima nekolicine predsjedničkih kandidata, uključujući i sadašnjeg šefa države. Karamarko je uvjek računao da će maknuti Grbića i postaviti Brkića na mjesto ravnatelja policije. Za to je trebala poslužiti i istraga oko nestanka Antonije Bilić, nesretne cure iz Drniša, čije tijelo do danas nije pronađeno. U početku su stvari izgledale dobro. No, unatoč angažiranju golemog broja policajaca i nevjerojatnim naporima istražitelja slučaj nije rješen. Niti je Brkić promoviran. Bijeg u politiku možda će otkriti nove talente Milijana Brkića.
Mladi i perspektivni Josip Buljević, šef Sigurnosno-obavještaje agencije (SOA), najveće hrvatske tajne službe, trenutačno je zadubljen u pisanje opsežnog doktorata. Mora biti da je to nešto užasno komplicirano o teorijama globalne sigurnosti, svjetskom ratu protiv terorizma i bitnoj ulozi 1200 službenika SOA-e koji godišnje potroše oko 400 milijuna iz državnog proračuna. Čovjek bi pomislio da se ništa zaista važno u ovoj državi ne može dogoditi, a da prije toga ne završi na stolu ravnatelja Buljevića. U onoj novoj, modernističkoj staklenoj palači na Vukovarskoj, što je na leasing, u rekordnom roku, podigao Buljevićev prethodnik i mentor HDZ-ov ministar Tomislav Karamarko. Prvo je Karamarko progurao svoj zakon o sigurnosnim službama, ukinuo vanjsku obavještajnu agenciju i stvorio konglomerat koji nalikuje na figuru jednoga bivšeg ministra: velika glava i mali, kratki, udovi.
A znaju li dečki iz staklene palače što se zaista zbiva u ovoj državi? Buljević, to je samo zadnji primjer, nije imao pojma da je Bajić službeno pokrenuo istragu protiv HDZ-a zbog notornih crnih fondova. Premijerka Jadranka Kosor to je užasnuta doznala iz prvog izdanja Jutranjeg lista. Prevažna informacija predsjednici Vlade, koja je dijelom presudila izbore, morala je biti na njezinu stolu. Upućeni u odnose tvrde da je baš to Buljeviću, kako god se uzme, do kraja zakompliciralo odnose s predsjednicom Vlade.
Ni Karmarko nije bolje prošao: Kosor je od početka smatrala da ministar unutarnjih poslova kontrolira što radi njegov nasljednik u SOA-i. Znala je da ga je baš Karamarko izabrao u trenutku kad je ustrašeni Sanader odlučio da nekompententni i korumpirani šef MUP-a Berislav Rončević ne može rješiti ubojstvo Ive Pukanića i Ivane Hodak.
Josipu Buljeviću ostalo je još godinu dana do kraja mandata. Od početka USKOK-ovih antikorupcijskih istraga on doslovno ne zna što bi radio. Bajić ga ne treba, a da ga i treba, ne bi mu previše vjerovao. Većina ljudi kojima je Buljević nadređen i koji na vrhu operativno pozicioniraju rad agencije došli su na ta mjesta voljom HDZ-a, partijskim kadroviranjem, gdje, tvrde poznavatelji stanja, svatko nekog poznaje i nije mu u interesu da se išta događa. Pa i kći jednog od glavnih optuženika za crne fondove HDZ-a dugo je bila glavna tajnica ravanatelja.
SOA se, dakle, drži po strani, jako rezervirano. Istina, ravnatelj se pokušava približiti Uredu predsjednika. Ali predsjednik je oprezan tip i dobro zna kojeg je kandidata služba blagonaklono servisirala dok je trajala predsjednička kampanja.