Tuča koja je proteklih tjedana nekoliko puta poharala drniški kraj nekim je čudom zaobišla nepregledne vinograde u Petrovu polju splitskog Dalmacijavina u kojima će krajem rujna započeti berba. Ako im nebo ne poremeti planove, urod bi, procjenjuju enolozi, mogao biti jako dobar iako je godina bila veoma kišna.
Lozi je draže sunce, baš kao i većini ljudi koji ljetne dane provode na plažama ili u hladovini s pogledom na more ispijajući neko osvježavajuće piće. Recimo Pipi. U Dalmaciji ga se ovoga ljeta popilo više nego godinama unazad. Vole ga i turisti, koji kao papige ponavljaju njegovo ime lako izgovorljivo na svim jezicima, a posebno Dalmatinci koji ga, tako ispada, doživljavaju kao dio svoje tradicije, nešto tipično za njihov kraj. Podsjeća ih na neka davna vremena kad je dalmatinska metropola bila domaćin Mediteranskih igara, kad je Poljud bio nov, a milijunima pred malim ekranima dah zaustavljala njihova zanosna sugrađanka Ana Sasso. I ovo su je ljeto negdje uslikali na plaži pa su posvuda osvanuli napisi kako izgleda isto kao prije više od tri desetljeća kad je reklamirala Pipi.
Tajni recept. No ni Ana Sasso ni Pipi nisu baš posve isti. Malo se promijenio oblik bočica koje i danas silaze s iste tvorničke trake koja je 1979., kad je dovezena u pogon u splitskoj Sjevernoj luci, predstavljala čudo moderne tehnologije, a danas je muzejski primjerak. U jednoj smjeni od osam sati drndavi stroj napuni 40.000 bočica od dva i pol decilitra. Ako se nešto pokvari, odmah uskaču mehaničari koji ga znaju u dušu jer se s njim druže tri i pol desetljeća, a radnice na traci budno prate pune li se bočice točno propisanom količinom sirupa, vode i ugljičnog dioksida, u skladu s tajnom recepturom. U susjednoj prostoriji od ekstrakta naranče radnici pripremaju sirup koji će biti pomiješan s vodom kojom Splićane već stoljećima opskrbljuje rijeka Jadro.
U suvremenim pogonima za sve se to brinu kompjuteri. Ovaj splitski pogon zato izgleda kao da je sat na zidu prestao kucati prije 30 godina. Ali ima dušu, to mu se ne može poreći jer ne smješka se samo djevojčica na etiketi nego i radnici iza kojih su teške i neizvjesne godine u kojima je Pipi zamalo zauvijek otišao u povijest. A sada ga, eto, opet svi piju.
Digao se iz pepela zajedno s cijelim Dalmacijavinom, a radnici svi redom tvrde kako nakon dugo vremena sretni dolaze na posao i kako je za entuzijazam koji je među njima zavladao zaslužan samo jedan jedini čovjek – stečajni upravitelj Perica Mitrović. Taj 54-godišnji Osječanin na privremenom radu u Splitu na to skromno odgovara: “Bez emocija ne bismo uspjeli.”
Prije Dalmacijavina vodio je 30-ak stečaja, od kojih i onaj u Đakovštini koji je, kaže, bio veoma kompliciran, ali je uspješno završen. U Dalmacijavinu kao i u Đakovštini većinski je vlasnik država, u oba društva su slični problemi, primjerice mnogo je radnika, pa je to zasigurno bio razlog da je Trgovački sud u u Splitu upravo Mitroviću povjerio vođenje Dalmacijavina.
“Hrvatska je mala i nije loše da stečajni upravitelj dođe s jednog područja na drugo jer nije opterećen lokalnim problemima. U Dalmacijavinu je država većinski vlasnik, a ujedno i najveći vjerovnik, što je nelogično, ali je to i dobar primjer da sve što je državno treba što prije dobiti privatnog vlasnika. Tvrtka je godinama poslovala s gubitkom i dug se popeo na 1,1 milijardu kuna, od čega je potraživanje države oko 800 milijuna”, govori Mitrović koji je u svibnju 2012. preuzeo tvrtku s oko 450 zaposlenih. Danas ih radi oko 250, a po potrebi uzimaju sezonce, ponajviše kad je u Drnišu berba grožđa. Dio radnika je otišao u mirovinu, a dio na burzu. Trenutačno je, smatra stečajni upravitelj, broj zaposlenih optimalan, a plaće su ostale iste kakve su prije stečaja bile zajamčene kolektivnim ugovorom.
Problem je, dodaje Mitrović, što prije stečaja radnici nisu mjesecima primali plaće i kroz stečajni postupak im je do sada isplaćen dio duga, a ostatak bi trebao biti nakon prodaje imovine tvrtke odnosno kada dođe novi vlasnik.
“Čim sam došao, odlučio sam da odmah treba obraditi 250 hektara vinograda, napraviti vino i prodati ga. Također sam uvidio da se proizvodnjom sve tri vrste proizvoda – bezalkoholnih pića, vina i žestokih pića – može uspjeti na tržištu. Dvije godine se nije proizvodilo ništa. Pokrenuli smo proizvodnju. To je veoma rijedak slučaj. U svijetu je malo primjera da tvrtka u stečaju koja ne proizvodi ponovno pokrene proizvodnju svojih brendova. Tu nam je najviše pomagao Pipi jer između Dalmacije i Pipija vlada emotivni odnos iako imamo jaku konkurenciju svjetskih brandova gaziranih bezalkoholnih pića”, ističe Mitrović dodajući kako su čak i ljudi koji prije nisu pili Pipi počeli kupovati to piće. Od pojavljivanja na tržištu u srpnju 2012. potražnja je počela rasti iznad svih očekivanja.
“Shvatili smo da moramo imati i svoju maloprodaju kako bismo na dnevnoj bazi dolazili do novca koji nam treba za nastavak proizvodnje. Nemamo mogućnost dobivanja kredita i sva obrtna sredstva koja nam trebaju stvaramo sami. U zadnje dvije godine proizvodnja Pipija se udvostručila, a prije nekoliko mjeseci smo pustili na tržište i novi proizvod, limunadu Pipi Hajduk”, otkriva Mitrović dodajući kako je za 10. rujna zakazana deseta javna dražba na kojoj će se tražiti novi vlasnik tvrtke po početnoj cijeni od 115 milijuna kuna. Do sada je održano devet usmenih javnih dražbi uz stalno snižavanje početne cijene, ali nije bilo zainteresiranih kupaca koji bi preuzeli svu imovinu i brendove Dalmacijavina.
Uvjeti za dobit. “Postoje proizvodnja, brendovi i nekretnine. Od toga će se isplatiti bivši dugovi. Ne mogu shvatiti zašto nitko ne želi ulagati u proizvodnju jer tvrdim da je ovog trenutka Dalmacijavino potencijalnom investitoru izvrsna kupovina. Dok god se Dalmacijavino ne proda, ne vidim kako može u Hrvatskoj rasti BDP jer se upravo kroz ovakve proizvodne tvrtke stvara nova vrijednost”, govori Mitrović koji smatra da će novi vlasnik, ako želi da tvrtka stvara dobit, morati dodatno smanjiti troškove za 30 posto i udvostručiti proizvodnju i prodaju, što nije problem.
Značajno veća prodaja sadašnjih 50-ak proizvoda Dalmacijavina postigla bi se kad bi se našli na policama velikih trgovačkih centara. No, problem je što si tvrtka u stečaju ne može dopustiti da nekoliko mjeseci čeka da joj trgovac plati.
“Mnogi su mislili da nećemo uspjeti pokrenuti proizvodnju. Reklamiramo naše proizvode na društvenim mrežama i radiostanicama. Organizirali smo izbor djevojčice najsličinije onoj s Pipijeve etikete, dijelimo nagrade ljudima koji našu bočicu uslikaju na neobičnom mjestu... Pjesma ‘Pipi na guc’ u izvedbi grupe Studio Frendo prošle je godine osvojila treću nagradu na Splitskom festivalu i bila ljetni hit. S Anom Sasso zasad nismo obnovili suradnju jer nam je televizijska reklama preskupa”, ističe Mitrović i priznaje da se jako vezao u Dalmacijavino.
Na rukovodeća mjesta postavio je isključivo ljude koje je zatekao u tvrtki, koji uglavnom u njoj rade godinama i doživljavaju je kao drugi dom. Većinu najodgovornijih mjesta povjerio je ženama. Tri inženjerke kemijske tehnologije – rukovoditeljica proizvodnje bezalkoholnih pića Anamarija Kalinić Radović, direktorica proizvodnje Lada Terzić i rukovoditeljica proizvodnje vina Katica Babić – u isto su vrijeme prije 21 godinu došle u Dalmacijavino kao mlade pripravnice.
“Te 1993. bio je rat, naši najveći vinogradi u Drnišu su bili okupirani, sudbina je bila neizvjesna, ali se proizvodilo. Punili smo i licencne proizvode, imali smo ugovore s Coca Colom i Schweppesom, izvozili smo u Sloveniju i BiH... U Dalmacijavinu je radilo sigurno 1200 ljudi, plaće su bile niske, ali su redovito stizale. Radilo se u dvije ili tri smjene i to po rigoroznim standardima koje je nametala Coca Cola. Impresionirala me je živost koja je ovdje vladala”, prisjeća se Lada Terzić.
“Bila mi je velika sreća dobiti posao u Dalamcijavinu. Bila sam prognanica iz Drniša”, dodaje Katica Babić.
Obnova proizvodnje “Unatoč ratnom okruženju nismo gubili nadu, snalazili smo se na sve načine samo da proizvodi izlaze. Na kraju smo završili u stečaju, ostali bez plaća, bez proizvodnje, i onda se pojavilo svjetlo na kraju tunela, a to je bio naš Perica, čovjek koji je došao iz sasvim drugog kraja. Njegovim dolaskom smo se vratili u život”, ističe Anamarija Kalinić Radović koja već godinama vodi proizvodnju Pipija.
“I ja se danas pitam kako smo uspijevali tako dugo raditi bez plaće. Cijelo to vrijeme sam intuitivno osjećala da u ovoj firmi ima potencijala i da će preživjeti”, otkriva Lada Terzić dodajući kako je dolaskom stečajnog upravitelja ubrzo svima postalo jasno da se proizvodnja neće do kraja ugasiti nego naprotiv pokrenuti.
“Okupio je ljude iz firme i napravili smo plan kako pokrenuti proizvodnju. Osobit je problem bio u proizvodnji jakih alkoholnih pića jer smo 2010. izgubili riješenje o trošarinskom broju koje izdaje Carinska uprava i bez koje ne smijemo proizvoditi jaka alkoholna pića. Mitrović je uspio isposlovati privremeni trošarinski broj i opet je krenula proizvodnja pelinkovca, votke, džina, komovice, travarice... Imamo 19 različitih jakih alkoholnih pića”, ističe Katica Babić dodajući kako osim u Drnišu imaju i vinarije u Jelsi i Starome Gradu u kojima prerađuju grožđe – bogdanušu i plavac – koje otkupljuju od kooperanata. Imaju i kooperante među pelješkim vinarima od kojih otkupljuju plavac i u Splitu ga dorađuju, pune i pakiraju kao crna vina Pelješac i Kaštelet. U Drnišu su lani obrali i preradili 120 vagona grožđa, a ove godine bi ga trebalo biti još više. Kvaliteta je, tvrdi Katica Babić, vrlo solidna, imaju vjerne kupce, a vina i žestoka pića izvoze u Sloveniju i Njemačku.
U najboljim godinama godišnje se proizvodilo 20 milijuna litara pića, a sada oko milijun. Većina se proda u Dalmaciji. U zadnje dvije godine, u stečaju su kreirali i nove proizvode – Amaro, Medicu i Orahovac.
“Danas je hit piti Pipi. Ljudi su se veselili da su naši proizvodi opet na tržištu i kupovanjem su nam dali podršku. A onda je zbog toga i među nama koji ovdje radimo zavladao polet. Uskoro smo vratili i ostala bezalkoholna pića – Tonic, Bitter i Orela, pa u dogovoru s Hajdukom i Pipi koji na etiketi nosi grb kluba. Lani smo na međunarodnom sajmu Agra u Sloveniji dobili zlatnu medalju za Pipi, a ove godine srebrnu za Pipi Limunada. To nam je veliki poticaj”, govori Anamarija Kalinić Radović dodajući kako je sve veća potražnja za Pipijem i drugim pićima u pet ambalaži, a kako nemaju svoju punionicu, za taj dio asortimana koriste usluge tvrtke Hercegovinavino iz Mostara.
“Očekujem da firma dobije vlasnika i da nastavi proizvodnju i osigura nova inozemna tržišta, a kako se turizam intenzivno razvija, strani kupci ljeti dolaze k nama. U gastroturizmu je trend da se piju i jedu lokalni proizvodi, a to su svakako naša vina, žestoka pića, ali i Pipi. Svojedobno smo bili najveći proizvođač alkoholnih i bezalkoholnih pića u Dalmaciji i ambicija je da to opet postanemo. Većina dalmatinskih vinara je u krizi i potrebna je jedna jaka vinarska kuća koja će objediniti proizvođače, pomoći im u enološkom i tehnološkom smislu kao i plasmanu na tržište. Zašto to kao nekada ne bilo Dalmacijavino”, zaključuje Lada Terzić.
Voditeljica prodaje ekonomistica Nila Peroš otkriva kako su u zadnje dvije godine na splitskom području otvorili 24 dućana u kojima prodaju svoje proizvode isključivo za gotovinu. U turističkoj sezoni neki su otvoreni do jedan sat u noći.
“Prihod od maloprodaje nam je 2012. iznosio četiri milijuna kuna, lani je bio 16 milijuna, a ovogodišnji bi trebao biti preko 20 milijuna kuna. U dućanima smo uglavnom zaposlili naše bivše radnike. Surađujemo i s dva distributera, Stridon Prometom iz Dugog Sela i Makrom iz Splita – koji nam plaćaju avansno, kada od nas preuzmu robu. Preko njih naši proizvodi završavaju u kafićima, dućanima pa i u nekim trgovačkim lancima. Kako raste potražnja, tako povećavamo proizvodnju. Sve što proizvedemo brzo prodamo, ne stvaramo velike zalihe. Zaradom financiramo proizvodnju, dobavljače i plaće koje uopće nisu loše“, govori Nila Peroš uvjerana kako će novi vlasnik prepoznati ogromne tržišne potencijale splitske tvornice pića.
“Imamo 25 kamiona i kombija kojima prevozimo proizvode do prodajnih mjesta. Vozni park je star oko 15 godina, ali dobro služi”, kaže voditelj transporta i skladišta Goran Bosančić (52) koji u Dalmacijavinu radi već 31 godinu. “Tu sam proveo cijeli radni vijek i volio bih tu dočekati i mirovinu”, ističe Bosančić koji se nada da će u tvrtku doći pošten i pametan investitor.
Godine štrajkova Lukica Bucat predsjednik je nezavisnog sindikata Dalmacijavina u kojem radi od 1982. godine. Trenutno je šef opće službe zadužen za zaštitu na radu i dostavu, a na čelu sindikata je sedam godina.
Čak i u vrijeme rata su, kaže, prilično dobro poslovali, a onda je krajem 90-ih sve krenulo nizbrdo. Pala je proizvodnja i stalno se govorilo da je spas u smanjenju broja zaposlenih. No i nakon nekoliko valova otpuštanja situacija je bivala sve gora i gora. Samo je kamata na dugove godišnje iznosila 60 milijuna kuna, više od cijelog prihoda.
“Izlazi da je problem bio u upravama koje su loše vodile tvrtku i u državi kao vlasniku. Tek 2002. se krenulo u privatizaciju koja je ubrzo zaustavljena. Od 2009. do 2012. smo imali 25 štrajkova i nekoliko prosvjeda na ulicama Splita”, podjeća šef sindikata koji daje punu podršku stečajnom upravitelju Perici Mitroviću.
“Čovjek je došao s idejom da nastavi proizvodnju. Dio otpuštenih je vraćen na posao kroz otvaranje maloprodaje. Sačuvali smo vrlo solidne plaće i velik broj radnih mjesta. Iako nema roka koliko stečaj može trajati, izvjesno je da Dalmacijavino treba dobiti privatnog vlasnika. Održano je devet ročišta za prodaju nekretnina i brendova, cijena je već smanjena za 50 posto u odnosu na prvotnu procjenu stečajnog upravitelja. Izlazi da i dalje nitko neće kupiti Dalmacijavino. Ali ovo i nije povoljan trenutak za prodaju bilo koje proizvodne tvrtke u Hrvatskoj”, govori Bucat. Ministrima zamjera što se nisu potrudili kvalitetnije prodati tvrtku.
“Cilj je da se uz pomoć države nađe pošteni investitor koji će proširiti tržište jer Dalmacijavino može proizvesti više nego što Hrvatska može popiti”, tvrdi šef sindikata.