Poznato je da su se na pragu dvadesetog stoljeća sve više širile glasine o “žutoj opasnosti”, to jest o potencijalnom porastu utjecaju Japana i Kine u podjeli svijeta. Europska i američka supremacija osjećala se ugrožena. Mnogo je manje poznato da je u tim zemljama, osobito u Kini, u isto doba postojao strah od “bijele opasnosti”. A to je značilo da su se u grotesknoj igri bojama Kinezi plašili Europljana. Britanski je uvoz opijuma gradska podzemlja pretvarao u rasadišta opojne klonulosti, a teritorijalna osvajanja europskih velesila činile su tu zemlju još nestabilnijom nego što je već bila.
Premda su se tada već i u Sjedinjenim Državama i u Japanu ocrtavale imperijalističke namjere, potaknute naglim porastom industrije, središta svjetske moći bila su i nadalje u Europi. Najvažniji je faktor u političkim odnosima bila okolnost da ni Amerika ni Japan tada ne bi postigli toliki ekonomsko-tehnički napredak da nije bilo uvoza znanja sa “starog kontinenta”. Bez europskih inovacija, strojogradnje i mnogih temeljnih izuma tehnološki je napredak bio nezamisliv. Čak se i danas još na drugim kontinentima kopiraju europske tekovine, s dopuštenjem ili bez njega. Iz svjetskopovijesne perspektive smatrao je filozof Oswald Spengler (Čovjek i tehnika, 1931) da je kultura Zapada učinila koban korak otvorivši Istoku vrata svojih tehnoloških radionica. Taj je čin, potaknut kratkovidnom politikom i prolaznim gospodarskim interesima, Spengler nazvao izdajom. Izraz je afektivan, no iskustvena građa dobro je poznata. Jezgrovito rečeno, danas toliko popularna krilatica know-how europskog je podrijetla. Drugim riječima, velike razvojne crte novije povijesti, od Grčke i Rima do danas, zamislive su bez većine drugih kontinenata, bez našega nisu.
Europska dinamika, koja je jedinstvena pojava, plastično se očituje vrtimo li globus. Tko je koga otkrio? Europljani Ameriku ili obratno? Tko je prvi svojom vojskom prodro duboko u Aziju? Bio je to Europljanin Aleksandar. Čiji su brodovi prvi put oplovili Afriku i Južnu Ameriku, otkrili Indiju, Indoneziju, Australiju i Polineziju.
I s tog je gledišta Europa kroz mnoga stoljeća bila jedini dinamički kontinent, za razliku od drugih, pretežno statičkih kultura. Europljani su doista neprestano imali pune ruke posla: Stalno su se sukobljavali između sebe, ratovali, opsjedali, otimali, ali i branili od najezde Turaka; pa ipak su u isti mah uspijevali odašiljati velike pomorske snage u potragu za zemljama i bogatstvima. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću na svim su se kontinentima vijorile europske zastave. Jesu li starosjedioce time usrećili ili nisu, to je drugo pitanje. Ono je danas ponovno predmet mnogih rasprava, u kojima se spoznavaju i elementi nerješivosti.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA