Kad od Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije zatražite da vam dozvolu za uvoz Amazon Kindlea dostave e-mailom, gospođa s druge strane žice doživjet će slom živaca. “ Mailom? Pa što je vama, to bi netko ovdje onda morao skenirati. Ma kakvi. Poslat ćemo vam je faksom”, odbrusila mi je prije nekoliko mjeseci nakon što sam punih šest dana čekala da napokon dobijem uređaj.
U međuvremenu, još mi poštom stižu podnesci iz Ministarstva kulture u kojima traže da se izjasnim hoću li napokon platiti nekakvu pristojbu od 70 kuna kako bi redakcija dobila dozvolu za snimanje zaštićenih špilja.
Ljeto je odavno prošlo, od špilja smo odustali, ali Ministarstvo kulture i dalje, s vremena na vrijeme, pošalje podnesak i za njega uredno plati poštarinu.
E sad, sve to ne bi bilo čudno kad ne bismo znali da je u informatizaciju naše zemlje dosad utrošeno četiri i pol milijarde kuna.
Dio novca otišao je na nabavku opreme, polovica na konzultacije stručnjaka, ostatak na softvere i raznovrsne e-projekte.
Pa ipak, većina državnih službenika još se slijepo drži “sigurnijeg”, papirnatog oblika komunikacije.
Taj nas staromodni luksuz na godišnjoj razini košta čak 182 milijuna kuna.
Zašto?
Toliko, naime, ministarstva i ostala tijela državne uprave utroše u godini dana samo na otpremu pošte.
Šteta, jer računala posjeduju već niz godina, a ni internet nije prevelika novost.
Ponekad im kao štedljiv građanin poželiš umanjiti trošak pa ih uljudno zamoliš da ti odgovor pošalju e-mailom.
E, ne može.
Kažu, zakon predviđa odgovor poštom.
U Hrvatskoj, nažalost, ne postoji nikakva propisana odluka prema kojoj bi korisnik mogao odabrati želi li podnesak primiti na e-mail ili u konkretan poštanski sandučić.
Naravno, to je suludo.
Jer ako je država sve školarce mogla natjerati da se na fakultete prijavlju isključivo putem računala, kako to da ne može državnog službenika prisiliti da svoja rješenja odašilje tom “kompliciranom” tehnologijom?
Doduše, stvar postane malo jasnija kada čovjek zaviri u sistematizaciju radnih mjesta u tijelima državne uprave.
Svašta je ovdje moguće pronaći, no barem na prvu se čini kako bi uredi za prijepis trebali pripadati nekoj davnoj prošlosti!
Ili možda ne?
Ipak ne.
Imaju ih mnoga ministarstva, a formirani su uglavnom pri urudžbenim odjelima u kojima jedan do dva zaposlenika, čitaj daktilografa, primaju podneske napisane rukom pa ih za državnu plaću potom prepisuju na računala.
Recimo, moglo bi se građanima propisati da podneske u državnu upravu donose isključivo ispisane računalom, pa neka i plate prijepis ako nisu sposobni koristiti Word.
Ipak se nekome učinilo boljim da taj prijepis podmiruju porezni obveznici.
Sve te birokratske sitnice trenutačno su i najveće prepreke u informatizaciji državne uprave, a ove 4,5 milijarde kuna očito nisu bile dovoljne da ih se ukloni.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA