Ničim izazvana, hrvatska javna televizija započela je ovih dana emitirati ciklus "anitfašističkog filma", što je eufemizam za obični jugoslavenski partizanski film. Tajming početka emitiranja ciklusa je zanimljiv: na 20. godišnjicu rušenja Berlinskog zida, ali i u mjesecu studenom, kada se u bivšoj Jugoslaviji slavio Dan Republike, u sjećanje na postavljanje temelja Titove Nove Jugoslavije 29. studenog 1943. na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu.
- Mislim da se javnosti ovime šalju proturječne poruke, pa sve postaje i pomalo smiješno. Jedan dan obilježavamo pad Berlinskog zida, kao simbol sloma komunizma i dolaska demokracije, a drugi dan u "Sutjesci" vidimo Tita (Richarda Burtona) kako svojim borcima poručuje "Komunisti, jedan korak naprijed!", dok se u pozadini vijore crvene proleterske zastave - kaže povjesničar Nikica Barić.
Partizanski filmovi ipak su autentični doprinos ovih krajeva svjetskoj kinematografiji. Na njima su se odgojile, ili barem uz njih rasle, generacije stanovnika propalog južnoslavenskog državnog eksperimenta u dva dijela.
Balkanski špageti-vestern
Ma kako (ne)kvalitetni, filmovi su bili sredstvo indoktrinacije, a priznati režimski stručnjaci preporučivali su ih stanovništvu, prvenstveno đacima (obavezni masovni odlasci na projekcije) kao "autentičniji prikaz historije od onoga što piše u udžbenicima". Posjeti djece i vojnika tim filmovima nisu bili samo u službi ubacivanja režimskih standarda u podatnu populaciju, nego i način da se ti filmovi finacijski iskupe.
Ovaj filmski žanr imao je priličan broj svojih nepisanih pravila. Najviše je sličio američkom vesternu, u većini slučajeva špageti-vestrenu (u Srbiji se nepotrebno pokušao nametnuti termin "gibanica-vestern" za partizanske filmove, ali se nije pretjerano udomaćio ni raširio, jer je sam termin "partizanski" bio dovoljno jak i prepoznatljiv), ili japanskom džidaigekiju, odnosno "samurajskom filmu" koji govori o razdoblju Edo, periodu japanske povijesti od 1603. do 1868. godine. Film Žike Mitrovića "Kapetan Leši" i "Most" Hajrudina Krvavca najboji su primjeri te usporedbe.
Partizanski film je tipičan za jugoslavensku kinematografiju. Jedan od dokaza toga je da je jedini jugoslavenski film koji je ušao u konkurenciju za Oscara (i izgubio ga, kažu bolje informirani, za dlaku) upravo partizanski spektakl Veljka Bulajića "Bitka na Neretvi" s mnoštvom razmaženih svjetskih glumaca. Postoji anegdota da je američki režiser John Milius inspiraciju za svoju hladnoratovsku filmsku fikciju "Crvena zora", o sovjetskoj okupaciji SAD-a, našao upravo pregledavajući mnoštvo partizanskih filmova, u prvom redu one nezaboravnog majstora Hajrudina Šibe Krvavca, bosanskog Sergija Leonea.
- Mislim da bi partizanske filmove više trebalo gledati kao plod vremena u kojima su nastali, kad je trebalo "učvrstiti tekovine Narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije", a manje kao "istinit" prikaz događaja, pa bi ti filmovi uglavnom dobro odgovarali sekciji "Film kao propaganda", koja je nedavno održana na Zagrebačkom filmskom festivalu - nastavlja Nikica Barić.
Bratstvo i jedinstvo
- Većina partizanskih filmova zapravo su političko-povijesni uraci, bilo da se radi o "evociranju uspomene" na neke ofenzive i istinite događaje, ili su pak izmišljene priče o partizanskim akcijama. Osnovna zadaća bila je propaganda NOB-a, socijalističke revolucije te, u konačnici, u službi kulta ličnosti Josipa Broza Tita - kaže povjesničar Hrvoje Klasić.
Svi partizanski filmovi morali su pokazati i dokazati isti obrazac - da je država stvorena u krvi i zajedničkoj borbi svih naroda i narodnosti. Tako se u svim filmovima pojavljuju likovi iz različitih jugoslavenskih naroda i krajeva, ali i socijalih, društvenih i obrazovnih slojeva te djeca, žene, starci i muškarci - nastavlja Klasić.
Filmovi su nepogrešivo morali slijediti taj obrazac, pa se uvijek pojavio kakav doktor, student, pjesnik, uz polupismenog seljaka i obespravljenog radnika, djeca koja su ostala bez roditelja (priklali ih ustaše ili četnici). Naglašavala se i lokalna i regionalna pripadnost, ako već nije bilo dosta da se radi o Hrvatu, Srbinu, Slovencu, Makedoncu, Crnogorcu...
To općenarodno jugoslavensko sudjelovanje u NOB-u naglašavalo se i kroz izbor glumaca. Gotovo da nema partizanskog filma s jednonacionalnim castingom. Najpoznatiji filmski "partizani" svakako su par Velimir Bata Živojinović (Srbin) i Boris Dvornik (Dalmatinac), koji su u svakom zajedničkom nastupu morali potvrditi glavnu potku režima, "bratstvo i jedinstvo stvoreno u ratu". Zato nije čudno da su upravo ta dvojica glumaca u "stvarnom životu" početkom 90-ih, kada je započeo krvavi raspad Jugoslavije, postali i najdraži neprijatelji, odabravši svaki svoju režimsku stranu priče. Bata se priklonio Miloševiću, a Dvornik Tuđmanu. Preko njihovog sukoba prelamala se i jugoslavenska novija povijest. No, u filmovima su njih dvojica pobili valjda više Nijemaca i domaćih izdajnika nego ih je stvarno poginulo u ratu na ovim područjima.
Ljuba Tadić pričao je kako su, nakon sirovih projekcija "Sutjeske", generali koji su pregledavali film bili nezadovoljni brojem poginulinh neprijtelja, pa su Bata i Boris pozvani na dodatno snimanje da povećaju prosjek smaknutih Nijemaca.
Celebrity partizani
Nije postojao samo taj tim superheroja - bili su tu i Makedonac Kole Angelovski, Albanac Bekim Fehmiu, Bošnjak Husein Čokić, Slovenac Bert Sotlar...
Kad je trebalo, u partizanski film su ušli i skupi strani glumci. Tako je u "Sutjesci", gdje se po prvi put pojavljuje i lik Josipa Broza Tita, tu ulogu dobio skupo plaćeni holivudski Britanac Richard Burton. Njegov honorar pojeo je toliko novca da je skoro uništio jugoslavensku filmsku produkciju sredinom 70-ih, a zato jer je film naprosto loš, nije uspio lukavi plan da se zaradi po svjetskim kinima.
Ipak, Richard Burton u ulozi Tita bio je vrlo važan politički moment. U tom trenutku Jugoslavija je bila u velikoj vanjskopolitičkoj ofenzivi i trebao joj je dodatni imidž, koji će na svjetskom tržištu potvrditi partizansku borbu kao dio pozitivne novije europske povijesti, ali i omekšati stav Zapada o Titovoj diktaturi, o čemu se intenzivnije pisalo upravo početkom 70-ih, nakon rušenja "hrvatskog proljeća" i "srbijanskih liberala".
Angažiranje svjetskog filmskog celebritya imalo je prvenstveno tu ulogu, ali je dokazivalo i "drukčijost" jugokomunizma u odnosu na zamlje Lagera: teško da bi Burton prihvatio ulogu u nekom bugarskom ili poljskom ratnom filmu.
Socijalistička i islamska revolucija
Postojale su sage, službene interpretacije povijesti, redom skupi megaspektakli ("Neretva", "Sutjeska", "Kozara", "Vrhovi Zelengore", "Užička Republika"), ali su slavu žanra pronijeli i filmovi iz pera Šibe Krvavca. Taj je čovjek u mutna vremena IB-a odabrao pogrešnu stranu i odgulio dvogodišnji "službeni put" na Golom otoku, da bi se kasnije pronašao u akcijskim filmovima partizanskog tipa. Slavu mu je donio kultni "Valter brani Sarajevo", najgledaniji jugoslavenski film svih vremena. Naime, otkupila ga je Kina i prikazala u milijardu seoskih kina!
Partizanski film bio je bogomdan za zemlje Trećeg svijeta. One su ih najčešće i otkupljivale, ili bi im Jugoslavija u ime nesvrstane solidarnosti besplatno uvaljivala svoju filmsku produkciju. U vrijeme Prvog zaljevskog rata Sadam Husein podizao je moral sunarodnjacima puštajući partizanske filmove na televiziji, a apsurdna situacija zbila se sa "Sutjeskom", koja je prikazana u Iranu nakon Islamske revolucije 1979. Tamošnji propagandisti uredili su film tako da su na svaku partizansku kapu uspjeli ucrtati polumjesec, i sinkronizirati ga tako da partizani umjesto "Hura!!!", prodorno viču "Alahu akbar!". I filmski sadržaj, unatoč dijametralno suprotnoj ideološkoj potki, uopće nije izgubio na svojoj fiksacijskoj i fikcijskoj aktualnosti.