Ovaj liječnik uvjeravao me da je neobičan, drukčiji, otkačen. Gutao je literaturu, zapisivao misli, sanjario. Uz kamin, u stolici za ljuljanje, u kamenoj kući na selu čitao je Hermana Hessea, slušao Leonarda Cohena. Tražio je, kaže mi, smisao u egzistencijalizmu, kršćanstvu. Proučavao je francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja (novi trend među hrvatskim političarima), citirao književnika Paula Coelha i ponavljao Churchillovu izreku: “Nikad, nikad, nikad ne odustaj”.
Maštao je, veli, o marinama, filmskom studiju, akvariju, gradu poput Monte Carla na jugu Hrvatske, optimističnoj zemlji.
“Razmišljam izvan kutije”, govori mi.
Želi da vjerujem da doista tako razmišlja.
“Ispucao sam ego u 40-ima”, uvjerava me.
Tada je postao ministar zdravstva, a 2009. godine prvi put je bio izabran za gradonačelnika Dubrovnika.
Ali Andro Vlahušić ustvari se ne razlikuje mnogo od svojih kolega na hrvatskoj političkoj sceni. Nije baš neobičan, a ni posebno otkačen.
Kao i svi, i on čezne za političkom moći, koju osvaja populariziranom verzijom samoga sebe: “sanjara koji kad nešto poželi, onda se cijeli svijet uroti da tu želju i ostvari”, citira mi opet Coelha.
Verzija PR-a To jest malo sofisticiranija marketinška ponuda od mnogih koje danas o sebi nude lokalni političari, ali i dalje je to samo verzija političkog PR-a.
Jer Vlahušić nije toliko poseban: diplomirao je medicinu, radio kao liječnik, devedesetih ga je rat odvukao u politiku kojom se “zarazio”; oženio se djevojkom iz susjednog sela, dobio dvoje djece, svake nedjelje odlazi na misu, čak je podigao i kredit za stan, u švicarskim francima.
Čini se da je imidž “čudaka s juga” smisleno ponudio okolini ne bi li mu povjerovali “da snove pretvara u stvarnost”, i to više puta: pobijedio je u tri izborne utrke za gradonačelnika.
Treći put, prošlog mjeseca, i to nakon što je Vrhovni sud presudio: “kriv je...” Dubrovčani su mu svejedno dali više glasova nego HDZ-ovom Mati Frankoviću, čije je obrazovanje bilo tema kampanje. Vlahušić s tim nema problema, oduvijek je briljirao u matematici, fizici, pokušao paralelno studirati medicinu i nuklearnu fiziku, ali izdržao je samo devet mjeseci. Brojke mu leže, sve prevodi u brojeve, literaturu oduvijek “guta”.
Ali njegov uteg u ovoj kampanji bila je pravomoćna kaznena presuda.
Pladnjevi pršuta. “Ovi izbori bili su dosad najgori”, govori mi Vlahušić dok sjedimo u vrtu iza njegove kuće, u krškom selu Imotica, nedaleko od granice s Bosnom i Hercegovinom. Lagano puše bura, Vlahušić strpljivo odgovara. Radnici hodaju po kući, izvode završne radove, jer pripremaju je za izdavanje u najam. “Mislio sam, ako ne uspijem na izborima, da ipak iskoristim ovu imovinu koju imam”, govori.
Braća mu pomažu, kaže, jer su naslijedili staru obiteljsku kuću, ovdje je podigao novu jednokatnicu s bazenom za vlastitu obitelj. Počeli su je graditi još 2004. godine, ali sad su se ubrzali radovi vjerojatno zato što ipak nisu bili sigurni u još jedan mandat.
Jedina je to nova kuća u ovom malom selu.
“Svi Vlahušići potječu iz Imotice”, govori mi, a njegova supruga Marina servira nam zdjelu punu bajadera.
Po cijeloj kući na sve strane stoje pladnjevi kolača, pršuta, sira. Vlahušić uzme komad pršuta, natoči coca-colu i nastavlja s pričom. Opušten je, razgovorljiv.
Pomalo zaigran, posebno dok u tablet-računalu traži svoje projekte.
Ponosan je na sve što radi. Čini se da se trudi. Smireno priča i o presudi, pa i novoj istrazi, lakše mu je sad kad je izbore dobio.
“Baš me briga za proračun, to je sad formalnost”, dobacuje i nastavlja:
“Ovi izbori bili su najosobniji dosad, cilj opozicije bio je samo: srušiti Andru Vlahušića. To je bilo jedino, ništa drugo nije bilo važno. Primjedbe koje su uspjeli izgovoriti glase otprilike da se trava ne šiša na vrijeme u selima Dubrovačkog primorja”, kaže.
Zbog presude u aferi Šipan i Uskokove nove istrage oko kluba Revelin, Vlahušić kao da se ne nervira osobito. Čak ni njegova supruga Marina ne pokazuje znakove zabrinutosti. Kaže, daleko joj je teže bilo u vrijeme rata kad je izašla iz opkoljenog grada s djetetom od tri mjeseca, a njega ostavila u Dubrovniku.
Politka je nervira, ne voli protokolarne događaje, ni fotografiranja. Radi kao ekonomistica na Sveučilištu, više cijeni privatnost i obiteljski život.
Dok je bio ministar, ostala je u Dubrovniku s djecom, a suprug je vikendom dolazio u Dubrovnik. Tadašnje zajedničke vikende pamti kao ljepši period života.
“Čak bismo te vikende bolje iskoristili jer bismo uvijek otišli negdje, pa je Andro bio potpuno nama posvećen”, kaže.
Jer, dodaje, teško ga je pratiti, nije lako s njim. Stalno nešto smišlja, juri, obilazi gradilišta, parkove.
“Koliko sam samo puta morala na neko gradilište da on vidi kako napreduje, a da ne ispadne da dolazi sam. Pa kad se nešto napravi, onda danima ondje prolazi i uživa. Kad bi ljudi znali koliko mu je stalo do toga, koliko je sretan kad nešto uspije, veseli se čak i projektima koji nisu njegovi”, priča mi Marina Vlahušić.
Odrastala je u Stonu, uz kamenice koje su direktno vadili iz mora i jeli, kad je upoznala mladog doktora Vlahušića.
“Da sam znala da će postati političar, razmislila bih”, u šali dodaje danas. Sad se već uigrala, kaže, samo promatra ljude.
“Prije izbora neki nas nisu ni pozdravljali, bilo je teško, a kad je pobijedio, opet svi zovu, čestitaju, tvrde da su baš za njega glasali”, prepričava dojmove iz posljednje izborne trke.
Ni nju previše ne zabrinjavaju istrage, presude, smatra da je sve to dio politike.
“Ne postoji nitko u Dubrovniku tko vjeruje da sam posredovao između odvjetnika Denisa Orlića i Pere Vićana, odnosno da sam rekao Orliću da isplati s računa Društva prijatelja dubrovačkih starina na račun Vićanove tvrtke milijun kuna. Pa Vićan i Orlić su dva prijatelja, žive i rade jedan preko puta drugog, i jedan drugom su posudili novac. Nisam u tome posredovao”, uvjerava me Vlahušić. Petnaest dana nakon što je potpisao dokument koji mu je, kaže, na potpis donio Vićan, a radilo se upravo o navedenoj isplati, na koju nije obraćao pažnju, nazvao je tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.
“Mladene...”, rekao mu je jer se, kaže, znaju godinama. “Napravio sam grešku....”.
“To je prekršaj, odi na odvjetništvo i reci im sve”, savjetovao mu je tada Bajić, prepričava nam Vlahušić, koji je drugo jutro s dokumentima otišao u odvjetništvo i sam sebe prijavio.
I tako je počela afera Šipan, a okončala se nedavno pravomoćnom presudom u kojoj je Vlahušić proglašen krivim te kažnjen sa šest mjeseci zatvora uz godinu dana kušnje.
Na presudu se nije žalio, jer prekršaj postoji, ali nema materijalne štete.
Vićan se branio šutnjom, Orlić je svjedočio da se sve dogovarao s Vlahušićem, ovaj, pak, demantira da se ikad s njim sastao.
“Pa mi smo zapravo neprijatelji, zašto bismo se sastajali, želim Društvu prijatelja dubrovačkih starina, kojim rukovodi već godinama, oduzeti upravljanje zidinama, i onda budem osuđen za novac koji nikad nije bio na gradskom računu jer je Orlić rekao da smo se sastajali, dogovarali. Tužit ću ga za lažno svjedočenje, a zidine ću vratiti Gradu i građanima, koji su i vlasnici, kad-tad, sad mi je to prioritet”, najavljuje daljnju borbu Vlahušić, tvrdeći da se u pozadini afere odvijala potpuno nepoznata priča koju je zabilježio na 200-tinjak stranica dokumenta. Pohranio ga je u sefovima banaka u Hrvatskoj i inozemstvu.
“Sve sam pohranio: dokumente, datume sastanka, susrete, sve, ali ta priča je toliko ružna da ću je ispričati tek za desetak godina, znaju je trenutačno samo ključni ljudi u zemlji”, misteriozno kaže Vlahušić. Vraća se na 1993. godinu kad je posjetio logor za Muslimane u Dretelju koji je držala Hrvatska i tri dana kasnije bio je raspušten.
“Ni tada nisam o tome pričao, bilo me sramota, previše ružno za Hrvatsku. Tako je i ovo preružna politička priča, ali što sad, narod mi vjeruje, pa nastavljam živjeti u svom selu, pričama, putevima”, kaže.
Proziva dubrovačko obavještajno podzemlje, koje mu je, kaže, već ranije poručilo: “Ne pripadaš nama, ne možemo te kontrolirati, a to je problem”.
Ključ afere je, tvrdi, samo u jednome: hoće li nacionalizirati i prebaciti u Grad naplatu svih ulaznica za baštinu, koja je u vlasništvu Grada, odnosno obilazak zidina i koncesiju za žičaru.
“Dok nisam postao gradonačelnik, Grad nije imao ništa od zidina, a to je javno dobro, na kojem udruga koju nitko ne kontrolira ubire milijune u gotovini. Osobno mislim da Dubrovnik treba živjeti od vlastite imovine, a ne poreza”, priča, te se prisjeća kako je ratovao dok nije ishodovao da na zidinama ne visi zastava Društva prijatelja dubrovačkih starina, nego uz hrvatsku zastavu i dubrovačka zastava Svetoga Vlaha.
“Morao sam promijeniti odluku Vijeća, upotrijebiti zaštitare...”, prepričava “ratove” s Orlićem, koji je, kaže, na jednom sastanku u Ministarstvu kulture izjavio da “oni” u Društvu ne vjeruju da legalne institucije mogu štititi interese baštine.
“Poludio sam tada, pitao sam ga: ‘Tko ste to vi-mi? Iluminati? Tko ste vi?” Epizoda je to iz Vlahušićeve lokalne borbe, ali tvrdi da tome ne pridaje toliku važnost.
“Neki bi da su u mojoj poziciji pokleknuli, ali nema šanse. Ja sam drukčiji, pa i na suđenje sam dolazio potpuno ležerno, bez grča, šalio sam se da se veselim presudi”, priča mi Vlahušić.
Vićanu je zamjerio što se branio šutnjom, nema s njim više nikakav odnos. “Nekad se pozdravimo, razgovaramo, nekad ne, ali neću protiv njega pokretati nikakav postupak, njega ću pobjeđivati na izborima”, dodaje.
I tek nekoliko dana nakon što je presuda u aferi Šipan postala pravomoćna, Uskok je pokrenuo novu-staru istragu u slučaju iznajmljivanja prostora za noćni klub Revelin.
“Jedini moj krimen je što želim iskoristiti imovinu grada. U tome sam uspješan, ali ne zato što sam nešto posebno, nego zato što imamo potrošače, tri milijuna turista godišnje. Da je Dubrovnik u Virovitici, bilo bi znatno teže”, priznaje. A onda mi prepričava aferu Revelin.
Želio je u Gradu noćni klub, pa su raspisali natječaj i tražili ponuđače. “U ovom slučaju sve su odradile gradske službe, tako da se još manje nerviram”, kaže i dodaje:
“Zabavljam se, sve me to zabavlja, nije ugodno, ali tražim u tome i nešto pozitivno, pa se lijepo bavim pisanjem i pobjeđivanjem na izborima. Jer kad je napravljena konstrukcija s Orlićem i zidinama, sad mi mogu napraviti konstrukcije i za 750 godina zatvora.”
Prisjećam se i afere s dodjelom građevinskih poslova tvrtki Vlahušićeva brata, za kojeg mi kaže da je prestao poslovati s Gradom otkako su mu se javili iz Povjerenstva za sukob interesa. U poduzetništvo se i sam planirao upustiti te je osnovao tvrtku Valea d.o.o., planirao se baviti konzaltingom, ali kako je 2009. pobijedio na izborima, tvrtku je prebacio na suprugu, no ni ona ne posluje.
Sad kreće u novi poduzetnički pothvat: iznajmljivat će kuću s bazenom u Imotici te stan u Dubrovniku, koji su kupili kreditom od 230 tisuća švicarskih franaka.
“Kredit još otplaćujem, rata varira, sad je na oko šest tisuća kuna, ali nisam nikad imao problema s otplatom jer sam uvijek imao pristojna primanja. Ne zamaram se time. Brat je gradio zgradu, pa smo u njoj kupili stan, glasi na suprugu, djeca studiraju u Zagrebu gdje su podstanari”, kaže i dodaje da mu se imovinska kartica od 2009. godine nije mijenjala, osim što je sad kuća u Imotici pri završetku, a bazen još treba urediti.
Dokument u tabletu. “Moja imovina je čista, 1/1, živim u očevu stanu iz 1964. godine, a uvijek sam imao pristojna primanja, kredit smo uzeli u švicarcima jer je kamata bila četiri posto, otplatili smo ga već veliki dio. Sad smo počeli razmišljati što s imovinom. Ovi izbori bili su neizvjesni, pa rekoh: ‘ajmo koristiti imovinu. Jer imam i na Kupresu mali apartman, nisam tri godine bio u njemu, odu prijatelji, rodbina. Ali osobno nemam potrebe za materijalnim više od ovoga što imam”, govori.
Priča da se bavi potpuno drukčijim stvarima, da je kreativac, da stalno promišlja i smišlja kako unaprijediti zemlju.
“Evo napisao sam ovaj dokument”, govori mi dok vadi tablet s kojim stalno hoda okolo. Njegova supruga kaže mi da on ništa ne radi bez njega, i sve zapisuje. Više ni novine ne drži u rukama, čita ih na internetu. “Budu mi prljavi prsti”, žali se.
Pokazuje mi na tabletu dokument koji je nazvao: “Savez za lijevi centar – modernu i urbanu Hrvatsku”.
Poslao je taj tekst svim čelnim ljudima u HNS-u te vodećim SDP-ovcima.
“Pišem ovo deset dana prije drugog kruga izbora u Dubrovniku u kojem uvjerljivo vodim nakon prvoga kruga, 40 naprama 30 posto u odnosu na kandidata HDZ-a, a u gradskom vijeću imamo deset vijećnika, dok ih HDZ ima osam. Ipak, prvi put u trećem krugu nisam siguran u uspjeh i pobjedu. Protukandidat je mlad, bez iskustva, čak i bez fakultetskog obrazovanja. Dubrovnik je najuspješniji grad u Hrvatskoj, s najvećim proračunom po glavi stanovnika, posluje sa suficitom, ima nezaposlenost od osam posto, privatnih investicija više od 10 milijardi kuna. Imamo brojne socijalne subvencije”, navodi te nastavlja:
“Zašto? HDZ se organizirao u čvrsti ideološki blok, postavio cilj koji je Karamarko jednostavno objasnio: ‘Pao je Vukovar, past će i Dubrovnik’. Za takvo što srušili su proračun i izbacili potpredsjednicu Dubravku Šuicu sa scene. S njom ujedno i Plenkovića, oni se spominju samo kad ih se pita”, piše Vlahušić te nastavlja: “Bave se isključivo i jedino politikom, pokazujući inovativnost i pragmatizam prema jedinom cilju koji imaju: ‘Pobjeđivati na svim izborima koji dolaze’. I to uspješno rade. Njihovi su proizvodi Živi zid, kome su posudili prikupljene potpise, Most i Božo Petrov, s kojim se Karamarko pokušao tajno sastati neki dan u Opuzenu, razbili su mladi HSS u Dubrovniku, proizvodi su im Željka Markić i šatoraši u Savskoj. Nastupaju kao prava velika organizirana vojska, šire strah i prikupljaju na tome glasove. Sadržaj nemaju niti ih zanima kakva će biti Hrvatska, što će biti sutra, na nacionalnoj i lokalnoj razini”, navodi Vlahušić.
Te se pita: A što mi radimo? “Skoro sve suprotno, ne okupljamo snažni lijevi centar koji ima cilj pobjedu na svim izborima od sada pa u narednih 15 godina. Koji bi trebali biti ciljevi lijevoga centra: predsjednik nakon Kolinde Grabar-Kitarović u naredna dva mandata, premijer u svim mandatima te gradonačelnici deset najvećih gradova”, definira ciljeve, a onda nastavlja s prijedlozima: “Kako to postići? Paulo Coelho kaže: ‘Ako nešto žarko želiš, cijeli svijet se uroti da to i ostvariš’. Jednostavno, biti bolji i inovativniji od HDZ-a. Biračko tijelo ljevice je tu, živi i glasa i bit će ga sve više, jer se život i demografija primarno odvijaju u gradovima. Ali moramo znati gdje je to lijevo tijelo. Dominantno u gradovima cijele Hrvatske, te u manjim sredinama Istre i sjeverozapadne Hrvatske”, nadalje kaže te zaključuje:
Novi model. “Što onda treba učiniti? Prvo, napraviti odmah prijedlog teritorijalnog ustroja koji će ojačati gradove i naša buduća i sadašnja biračka tijela. Prihvatiti što skorije na Vladi i predsjedništvima stranaka SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a model koji predlažu hrvatski stručnjaci Koprić i Alajbegović, ali i svi nezavisni stručnjaci i profesionalci. I do kraja mandata, koji traje do zadnjega dana mandata, pomijeniti sve zakone koji jačaju gradove a smanjuju utjecaj općina i županija. Provesti referendum, na jesen ove godine, koji to potvrđuje. Referendumsko pitanje treba usuglasiti nakon ankete javnoga mišljenja, a trebalo bi glasiti:
‘Jeste li za to da se u Hrvatskoj napravi novi teritorijalni ustroj sa 5-7 regija, te ne više od 150 gradova i općina, temeljem mišljenja struke, u roku od dvije godine?’ Referendumsko pitanje implicira promjenu Ustava, čime se ukidaju županije koje većinski kontrolira HDZ, a broj jedinica lokalne samouprave ne može biti veći od 150, optimalno oko 120 kako kažu sva stručna mišljenja. Drugo, napraviti formalni savez lijevog centra sa SDP-om, HNS-om, IDS-om, HSU-om i svim strankama ljevice i lijevoga centra koje to žele. SDP jest vodeći, ali nije dominantan. Svaka stranka ima osjećaj slobode i nezavisnosti. Pa tako u ovom Saboru kao i narednim sazivima, ponašamo se slično kao i za Europski parlament, ne gledamo koliko tko vrijedi na trenutnom političkom tržištu nego krajnji cilj. Tako da za naredne parlamenterne izbore IDS ima 4 mandata, HSU 4, a HNS 12. Ostalo SDP. Na nijedne izbore ne idemo s dva međusobno suprotstavljena kandidata ako se tako nismo dogovorili. Nema suprotstavljanja između stranaka ljevice koja koriste desnici.”
Kao treće, Vlahušić predlaže da se uspostavi Savjet mudraca ljevice, koji uključuje bivše predsjednike Republike Mesića i Josipovića, najvažnije političare u protekla dva desetljeća s ljevice, te nezavisne intelektualce. “Oni su Čuvari vrijednosti lijevoga centra. Predsjednik Savjeta Ivo Josipović, zadnji predsjednik, relativno mlad. Kolektivni Merlin”, naziva ga Vlahušić koji smatra da treba napraviti plan djelovanja do 2030. te pristupiti izradi dokumenta na internetu koji bi za cilj imao definirati ideju lijevog centra u Hrvatskoj.
“Vratiti se ideji IUC-a i Supeka, koristiti europske fondove i novac socijalnih i liberalnih zaklada”, predlaže im Vlahušić, koji ujedno radi i na ideji koju je nazvao “Optimistična Hrvatska”.
Savjeti Vargi. Kaže da komunicira sa svima: “I s Tomom (Karamarkom) i Zoranom, koji je i bio u Imotici prije tri godine. Politika me zanima isključivo kao poligon za uspjeh, i u Dubrovniku to uspijeva”, dodaje.
Priča mi kako redovito savjetuje i ministra zdravlja Sinišu Vargu, kojemu je nekada bio šef, kao i premijerovoj supruzi Sanji Musić Milanović.
Pa kakve to savjete dajte ministru Vargi, potpuno je izgubio kontrolu, pitam ga.
“Ah, Siniša je razbarušeno dijete, ne savjetujem ga kako da surađuje s medijima, ali pomažem mu oko sadržaja. Njega, recimo, pokušavam natjerati da privatizira doktore u bolnicama po uzoru na primarnu zdravstvenu zaštitu, svađamo se oko toga, ali smatram da bi to trebalo napraviti”, otkriva Vlahušić i komentira razliku između Varge i bivšeg ministra Rajka Ostojića.
“Varga dolazi iz Kanade, Ostojić iz Hrvatske, Varga nema problema sa zamjeranjem, Rajko je iz drugog okruženja, simpatičan, ima vrhunsko liječničko obrazovanje, dolazi s Rebra. Ali kad Rajko napravi prijedlog masterplana bolnica, nećete pronaći detalje koje on u konačnici konkretno donosi. A Siniša to ima konkretno definirano, lakše donosi odluke, smjenjuje. Rajko će poslušati i političku okolinu, Siniša donese odluku, pa što bude”, kaže.
Vraćamo se na HNS. Nedavni odlazak stranačke kolegice, bivše ministrice kulture Andree Zlatar Violić, komentira tako da je očito da su kriteriji za sve različiti, za pojedine ministre, gradonačelnike...
Ništa od medicine. “Pa i mene osobno, a to je društveni problem. Kad sam dobio pravomoćnu presudu, nazvao sam Vesnu (Pusić) i rekao joj da više nisam član HNS-a, odgovorila mi je da to ne dolazi u obzir, isto sam rekao i SDP-u, ali rekli su: idemo s tobom. Nikome nisam ništa nudio, bio sam obični građanin s pravomoćnom presudom, otvorila se istraga Revelin, rekao sam im – odustanite u potpori, poštovat ću vaš stav, ne trebam ni HNS jer ja tu živim, radim, održavam i stvaram, radim Dubrovnik za sljedećih deset godina, boli me briga jesam li gradonačelnik ili nisam, stvaram grad u kojemu neće biti nezaposlenih, u kojemu građani neće plaćati prirez, a gradske usluge bit će besplatne, grad koji će imati socijalnu utopiju...”, kaže Vlahušić.Najavljuje mi da će se kandidirati za gradonačelnika sve do 2025. godine.
Iz medicine se potpuno povukao, osim što je aktivan na predavanjima. Ima, tvrdi, plan za Grad za sljedećih deset godina, a proračun, kaže, mora doći na milijardu kuna (sada je 400 milijuna kuna).
Ima osmišljene projekte do posljednjeg detalja, i iza svakog stoji priča, financijska konstrukcija, poznati vlasnik, riješena prostorna planska dokumentacija, vizualni dio. Više od 15 milijardi kuna investicija velikih svjetskih investitora - Aaron Frenkel, Viktor Vekselberg, Ivica Todorić, Dogus grupa, Valamar, Bouyges… “S projektom golfa na Srđu idemo dalje”, najavljuje. Kad se time ne bavi, šalje prijedloge Milanoviću, Vesni Pusić, Vargi.
“Milanović bi trebao imati veću želju za reformskim promjenama, jer nisu u stanju napraviti dramatične promjene, jedna je, primjerice, novi teritorijalni ustroj, zašto to ne naprave? Pa SDP ima samo jednog župana, čemu i kome županije služe u ovoj zemlji?”, pita se Vlahušić te nastavlja objašnjavati zašto bi liječnicima u bolnicama trebalo dati individualni ugovor s HZZO-om.
“Skoro svi liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti su privatizirani, zašto se to ne napravi u bolnicama? Doktori bi imali licence i koliko bi radili, toliko bi zaradili. I tko bi znao da je privatnik, jer građani ne bi ništa plaćali osim participacije ili dopunskog osiguranja? Hrvatska bi trebala cijeli javni sektor staviti na otvoreno tržište, građani ništa ne plaćaju, a zaposlenici imaju plaću koliko posla naprave. Zoran duboko vjeruje da poštenim djelovanjem možemo dalje, ali ova zemlja se mora duboko promijeniti, zemlja se ne temelji na radu i obrazovanju. Država mora živjeti od imovine koju koristi za javno dobro, a samo rijetke stvari kao voda, distribucija energije, šume, parkovi, priroda, kulturna baština trebaju ostati u vlasničkom i upravljačkom procesu države i lokalnih jedinica. Političari i s lijeva i s desna misle da je jaka država preduvjet socijalnog mira, a to je krivo, naš socijalni mir je šest posto deficita, koji pokrivamo zaduživanjem, a ne novom proizvodnjom. Ako se nastavimo dalje zaduživati u milijardama, grčki scenarij nije nam daleko. Zašto ne aktiviramo imovinu? Zašto ne uvedemo porez na nekretnine? Zašto imamo šatoraše ispred Ministarstva branitelja? Pomakni ih, ozbiljna država to ne trpi, oni su politička grupacija, pa to riješi na zakonit način, ali treba se zamjeriti. Oni razmišljaju: nećemo se zamjeriti braniteljima jer neće glasati za nas. Pa neće glasati i ovako i onako! Pobijedio sam jer ljudi u meni vide snažnog, otkačenog borca, koji ima hrabrosti, ali i koji može podnijeti brojne strelice. Volja za promjenama nije nešto što se susreće svaki dan. Zoran je odličan na političkim razinama, slučaj Perković ili ljudska prava, manjine, ali u ekonomskoj krizi trebamo reforme”, govori, te dodaje da se osjeća i gubitak Radimira Čačića i Slavka Linića.
Šefovi stranaka. Čačića smatra vrijednim, a bez Linića, govori, nikad ne bi bila uvedena fiskalizacija. Prema sadašnjim pokazateljima čini mu se da HDZ vodi, te smatra da ljevica mora napraviti potpuno čvrst blok sa svima: Laburistima, Orahom...
Problem je, smatra, što je današnjim predsjednicima stranaka cilj da ostanu na toj poziciji, a da bi opstao u stranci, moraš biti jači od svih protivnika. “U stranci nema milosti. Problem nastaje kad počneš voditi državu kao što vodiš stranku, a tu je, međutim, kompromis često nužan”, govori Vlahušić.
Okreće se prema polici s knjigama. Vatra u kaminu još gori. Na polici je i Biblija.
Kako se usklađuju liberal, medicinar, potencijalni fizičar i Crkva, pitam ga.
“Odgojem. Bibliju sam pročitao više puta, zanimljiv skup iskustvenih priča”, kaže Vlahušić dok dogovara sutrašnji odlazak na misu na Cvjetnicu.