Pitanje načina izbora šefa države jedno je od najvažnijih pitanja u suvremenim demokratskim državama. To nije slučaj samo u novim demokracijama središnje i istočne Europe, koje su se s njime suočile u procesu rasprave o novim ustavima 90-ih godina, već i u nekim zrelim parlamentarnim demokracijama, poput Italije, Finske ili Australije, u kojima je pitanje načina izbora šefa države važan segment rasprave političkih aktera već duže vrijeme.
Analitičari uglavnom prihvaćaju stajalište da neposredni predsjednički izbori imaju vrijednost sami po sebi, jer omogućuju građanima da sudjeluju u izboru još jednog značajnog dužnosnika, jačaju njihovu ulogu u upravljanju državom i općenito oni bi trebali snažiti građansko povjerenje i sudjelovanje u političkom sustavu. No, jednako je točno da se ti izbori politički smatraju drugorazrednim izborima u parlamentarnim državama, s nižim odazivom birača nego na parlamentarnim izborima.
Zagovornici neposrednog izbora predsjednika naglašavaju da takav način izbora u značajnoj mjeri legitimira položaj predsjednika u političkom sustavu, jača njegov politički aktivizam, čini ga neovisnim o parlamentu i vladi i stoga manje sklonim da udovoljava njihovim željama, zadovoljavajući se protokolarnom ulogom simboličkog šefa države. Neposredno izabrani predsjednik u tom je smislu važan politički igrač, koji ovisno o svojim ustavnim ovlastima, može komplicirati život postojećoj vladi i djelovati kao veto-player.
Na drugoj strani, protivnici neposrednog izbora ukazuju da ti izbori potkopavaju ulogu predsjednika kao simbola nacionalnog jedinstva, jer izborne kampanje dijele biračko tijelo, one su vrlo personalizirane, konfliktne i pune obećanja kandidata koje oni ne mogu ispuniti, jer nemaju takve ustavne ovlasti.
Kritičari neposrednog izbora u Hrvatskoj uglavnom polaze od sličnih postavki smatrajući da je došlo vrijeme da se okonča postupak potpune preobrazbe nekadašnjeg polupredsjedničkog sustava u „čisti“ parlamentarni sustav, umjesto sadašnjeg svojevrsnog „četvrtpredsjedničkog“ sustava, kako ga je slikoviti nazvao profesor Smiljko Sokol, instaliranog s ustavnom promjenom 2000. godine.
U tom smislu zalažu se da se ustavni poredak dosljedno „očisti“ od svih instituta polupredsjedničkog sustava, a prvi među njima svakako je neposredan izbor predsjednika. Njihova je bojazan da su, u suprotnom, moguće u Hrvatskoj ustavne krize koje bi naročito eskalirale u slučaju kohabitacije između predsjednika Republike i Vlade, a koji bi pripadali dvjema najjačim političkim opcijama – SDP-u i HDZ-u, što se upravo dogodilo nakon nedjeljnih predsjedničkih izbora.
Kada je riječ o izboru predsjednika Republike u Hrvatskom saboru predlagatelji takvog načina izbora nisu iznosili pojedinosti o proceduri izbora, no prije par godina profesorica Mirjana Kasapović predložila je, upravo u kolumni "Globusa", da bi predsjednika trebalo birati kvalificiranom dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru kako trenutačna parlamentarna koalicija, koja ima relativnu ili apsolutnu većinu, ne bi posve samostalno instalirala svoga kandidata na taj položaj.
Dvotrećinska većina praktički bi jamčila izbor samo stranačkim ili koalicijskim kandidatima koji zbog osobnih svojstava uživaju povjerenja i ugled u suprotnom političkom taboru ili čak neovisnom, nestranačkom kandidatu koji bi zbog svoga javnog ugleda bio prihvatljiv velikoj većini. Nedavno je, također u "Globusu", predsjednik HSS-a Josip Friščić iznio prijedlog da se predsjednik bira dvotrećinskom većinom svih zastupnika kako bi imao veći legitimitet.
No, kako se zapravo biraju predsjednici u onim europskim parlamentarnim državama gdje se ne primjenjuju neposredni pučki izbori? U pravilu, možemo govoriti o dvije vrste indirektnih izbora: izbor isključivo od parlamenta, kao u Češkoj i Mađarskoj ili izbor od određenog izbornog kolegija, koji uz članove parlamenta čine i neki drugi predstavnici, kao u Njemačkoj i Italiji.
Izbor predsjednika u parlamentu uglavnom završava izborom kandidata kojeg predlaže ili iza kojeg stoji aktualna Vlada – nakon nekoliko neuspješnih glasovanja u kojima se traži dvotrećinska većina, na kraju priče, u trećem ili nekom daljnjem glasovanju ili izbornom krugu za izbor su dovoljni glasovi vladajuće parlamentarne većine.
Hrvatski zagovornici parlamentarnog izbora predsjednika Republike morali bi, dakle, znati da je izbor predsjednika od dvotrećinske većine zastupnika idealno rješenje koje se vrlo teško ostvaruje pa bi stoga Ustavom trebalo predvidjeti izbor od blaže kvalificirane većine (apsolutne većine), kako to čine i druge europske parlamentarne države koje su prihvatile posredan izbor šefa države. No, tada moraju javnosti jasno reći da na dužnosti predsjednika treba očekivati, u pravilu, predstavnika aktualne parlamentarne većine.
Kritičari današnjeg hrvatskog "četvrtpredsjedničkog" sustava drže da je ukidanje neposrednog izbora predsjednika samo temeljni preduvjet njegova "razvlašćivanja", kako bi se Ustavom instaliralo ono što oni nazivaju "čistim" parlamentarnim sustavom, premda takav sustav zapravo nigdje ne postoji. Pritom se polazi od toga da su posredno birani šefovi država tek simbolični predstavnici nacionalnog jedinstva, čija se dužnost iscrpljuje uglavnom u protokolarnim manifestacijama, uz možda povremeno značajniju ulogu u procesu formiranja vlade.
Suvremene ustavnopravne i studije komparativnih političkih sustava ukazuju na to da predsjednici posredno izabrani u parlamentu nisu baš "fikusi", ni prema svojim ustavnim ovlastima, a ni prema svojem političkom aktivizmu. Tako, primjerice, posredno izabrani predsjednici u Albaniji, Estoniji, Mađarskoj, Italiji i Turskoj imaju veće ustavne ovlasti nego neposredno izabrani predsjednici u Bugarskoj, Makedoniji, Slovačkoj ili Sloveniji.
Među svim predsjednicima novih demokracija središnje i istočne Europe najznačajnije ustavne ovlasti ima od parlamenta izabrani mađarski predsjednik: on ima pravo veta nad zakonima parlamenta (temeljen na ustavnim ili političkim razlozima), ovlast imenovanja važnih dužnosnika, predlaganje zakona, obraćanje parlamentarnim zastupnicima, zapovijedanje oružanim snagama.
Kada mađarski predsjednik smatra da je određeni zakon neustavan, uputit će ga, prije stupanja tog zakona na snagu, ustavnom sudu na ocjenu ustavnosti. Za razliku od njega, hrvatski predsjednik mora zakon prvo potpisati, kako bi on stupio na snagu, a tek nakon toga može uputiti zahtjev za ocjenu njegove ustavnosti Ustavnom sudu. Danas posredno izabrani predsjednici Mađarske, Češke, Albanije ili Estonije u tobože "čistom" parlamentarnom sustavu imaju suspenzivni veto na zakone parlamenta, koju ovlast neposredno izabrani hrvatski predsjednik nema.
Smatramo da u uvjetima slabe i neučinkovite kontrole rada Vlade od strane Hrvatskog sabora institucija predsjednika Republike predstavlja najsnažniju protutežu snažnoj izvršnoj vlasti koncentriranoj u osobi premijera. Želimo ukazati naročito na potrebu očuvanja važne uloge predsjednika Republike kao sukreatora vanjske politike, vrhovnog zapovjednika oružanih snaga u uvjetima hrvatskog članstva u NATO-u, kontrolora rada obavještajnih službi, pa i mogućeg značajnog (što do sada nije bio slučaj) inicijatora kontrole ustavnosti zakona.
U ovom se sazivu Hrvatskog sabora, prema našem mišljenju, ne bi trebalo odlučivati o ustavnoj promjeni načina izbora predsjednika Republike, i to ne samo radi očuvanja stabilnosti temeljnih ustavnih institucija. Kao prvo, promjena načina izbora predsjednika nije bila dijelom programa s kojim su stranke nastupile na posljednjim parlamentarnim izborima 2007., pa se ne bi ni na koji način moglo tvrditi da je proveden nekakav "prikriveni referendum" o tome i da su se građani glasovanjem za određene stranke izjasnili o tom pitanju, kao što su se izjasnili za smanjivanje predsjedničkih ovlasti glasujući za pojedine stranke u izborima 3. siječnja 2000.
Drugo, riječ o izrazito važnoj strukturalnoj značajki ustavnog sustava, čija promjena utječe na funkcioniranje svih temeljnih državnih tijela, a naročito Hrvatskog sabora i Vlade. Takva se promjena eventualno čini nakon pažljiva promišljanja i javne rasprave u kojoj će se svi relevantni akteri imati prilike izjasniti.
I konačno, mišljenja smo da eventualna ustavna promjena načina izbora predsjednika Republike mora biti rezultat ne samo dogovora političkih stranaka u Hrvatskom saboru već prvenstveno to mora biti odluka građana donesena na referendumu.
Pišući ovaj tekst neposredno nakon objave službenih rezultata predsjedničkih izbora možemo reći da, s obzirom na (prvu) pobjedu kandidata SDP-a, nije baš vjerojatno očekivati dogovor dviju najvećih parlamentarnih stranaka o ukidanju neposrednog izbora predsjednika Republike ili suštinskoj promjeni njegova ustavnog položaja i ovlasti.
Takav bi dogovor jedino bio moguć da je pobijedio nezavisni kandidat. Stoga će prijedlozi promjene načina izbora i ustavnog položaja predsjednika, prema našem mišljenju, najvjerojatnije biti arhivirani na određeno vrijeme.