U strogoj tajnosti neposredno nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana šestero bliskih Tuđmanovih suradnika na zatvorenom sastanku donijelo je odluku o sudbini oko dva milijuna njemačkih maraka, novcu čiji su se izvodi bankovnih računa nalazili u jednom od nekoliko predsjednikovih sefova na Pantovčaku. Riječ je o sredstvima koja je Tuđman za svoje troškove godinama dobivao iz iseljeništva preko posebnog instituta - Reda predsjednikovih vitezova.
Bio je to fond preko kojega je Tuđman skupljao novac, a iseljenici su, zauzvrat, dobivali diplome o zlatnom, srebrnom ili brončanom viteškom redu. Vitezom se postajalo nakon uplate od tisuću maraka na poseban račun, a diplomu je potpisivao predsjednik osobno. Kada je Tuđman umro, njegovi suradnici sastali su se da bi odlučili što da rade s onim što je nađeno u glavnom sefu. Poznato je, prvi hrvatski predsjednik vrlo je pomno čuvao svoje tajne dokumente i zapise. Malo je ljudi znalo da snima sve razgovore na Pantovčaku jer je volio držati stvari pod kontrolom i u svakom trenutku znati što se o njemu govori ili općenito raspolagati sa što više informacija. U tome je bio veliki majstor, a to će mu priznanje odati i njegovi tadašnji protivnici.
Hrvoje Šarinić, Vesna Škare-Ožbolt, Ivo Sanader, Gordan Radin, Ivica Kostović i Jure Radić na zajedničkom su sastanku procijenili da bi Tuđmanova posljednja želja bila - donirati kompletan iznos samostanu u Mariji Bistrici, koji je tada bio u izgradnji. Onamo je trebalo uplatiti novac pronađen u sefu, zaključili su. Riječ je o svetištu koje je Tuđman posjetio u svojim posljednjim mjesecima te se ondje, pod organizacijskom palicom Jure Radića, i crkveno vjenčao. Bilo je to mjesto koje je volio i koje ga je duhovno smirivalo.
Do sadržaja te tajne, čuvane deset godina, došli smo istraživši sve Tuđmanove sefove, i to nakon izjave Stjepana Mesića da u svoja dva mandata nije uspio otvoriti samo jedan od njih, posljednju tajnu s Pantovčaka, iz doba prvoga hrvatskog predsjednika. Mesić se požalio kako ga nije uspio otvoriti jer mu nitko nije dao ključ. Dodaje da ga sadržaj sefa nije previše ni zanimao, a mislio je da je ključ kod obitelji Tuđman, s kojom je bio u vrlo lošim odnosima, pa na primopredaji tog ključa nije ni inzistirao.
Sef je ostao neotvoren, ne zna se uopće tko ima ključ kojim bi se mogao otključati, a novi predsjednik Josipović, zatečen medijskom pričom o tajnovitom sefu, najavio je da ga on namjerava otvoriti, kada već to nitko prije nije učinio. Ne zna se kako i kada, ali Josipović najavljuje da će sve biti po slovu zakona i uobičajenom protokolu, a da će ono što nađe u njemu biti “procesuirano” opet onako kako nalažu zakoni, s obzirom na to da posrijedi mogu biti i dokumenti koji su državna tajna. Kako ne postoji ključ, može se očekivati da će se sefom morati pozabaviti specijalisti za ovakvu vrstu zagonetki. Jer, upozorava dio stručnjaka, neotvoreni sef u Predsjednikovu uredu, u kojem nitko ne zna što se nalazi, znači i određenu prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Što to skriva crna kutija koju nitko nije otvorio barem 10 godina?
Ovaj je sef rijetko tko i vidio. Nalazi se u najintimnijem prostoru Pantovčaka, sobi za odmor, u koju ulazi samo predsjednik države i eventualno netko od njemu zaista bliskih suradnika. Mjesto je to koje je Tuđman često, a Mesić pak rijetko koristio. I danas se prepričavaju anegdote s Pantovčaka, po kojima je prvi hrvatski predsjednik u tu prostoriju, skromno uređenu, u kojoj je osim televzijskog i radijskog prijamnika još i polica s knjigama, krevet i sobni bicikl za vježbanje (novotarija koja se Tuđmanu u drugoj polovici 90-ih veoma svidjela), ulazio svaki dan točno u 14:50 kako bi se opustio i pripremio za slušanje Dnevnika na 1. programu Hrvatskog radija. Da je to omiljena Tuđmanova emisija, znali su i na Prisavlju. Zna se da su radijski novinari u to doba najviše pažnje polagali na izvještaje koji će se emitirati u 3 sata popodne jer su znali da ih sluša tada “najdraži slušatelj”. Tuđman je često znao kritizitati raspored vijesti ili mu se ne bi svidio način na koji je emisija uređena.
Njegovi suradnici, pak, svjedoče da se rijetko tko usudio pokucati na vrata sobe za odmor ili nazvati na kućni telefonski broj u toj sobici. To se činilo samo kada je situacija zaista bila hitna. Tuđman se u sobici u kojoj je i još neotvoreni sef odmarao, po prilici, tri sata – do šest popodne. Mesić nije imao takav uobičajeni raspored, jer mu je u osami sobe za odmor bilo dosadno.
Na Pantovčaku su ukupno bila četiri sefa.
Jedan se nalazio u Tuđmanovu radnom kabinetu i u njemu je predsjednik držao dokumente dnevnopolitičkog sadržaja, poput izvještaja sa sjednica Vlade i slično.
Drugi sef bio je, zapravo, soba-sef i u njemu su se nalazili transkripti razgovora koje je Tuđman godinama snimao na Pantovčaku.
Javnosti nisu bile dostupne informacije o sefu smještenom u ormaru u Tuđmanovoj sobi za odmor. Upravo njega Mesić, navodno, nije uspio otvoriti.
I konačno četvrti sef, čiji se sadržaj također tajio od javnosti, nalazio se u sobi-sefu: u njemu su bili milijuni u stranim valutama iz donacija hrvatskih iseljenika.
Pošto je Tuđman preminuo, spomenuta šestorka u prosincu 1999. potpisala je, na prijedlog Jure Radića, svojevrsni sporazum da se cijela svota preostala iz donacija preda samostanu časnih sestara karmelićanki u Mariji Bistrici. Ovaj je podatak za Globus, nakon desetak telefonskih poziva i još toliko neprovjerenih informacija, prvi potvrdio jedan od predstojnika Predsjednikova ureda Ivica Kostović, a potom i Hrvoje Šarinić, koji je bio predstojnik Ureda u dva navrata, te naposljetku i Vesna Škare-Ožbolt, koja je svih deset godina bila zamjenica svih predstojnika Tuđmanova ureda. Svi oni sudjelovali su u projektu “Donacija Marija Bistrica”.
Škare-Ožbolt kaže kako je to bila posljednja Tuđmanova želja.
“To nije bio privatni novac Franje Tuđmana ni novac koji je predsjednik dobio iz proračuna. Radilo se isključivo o donacijama koje su bile namijenjene predsjedniku. Tuđman je napomenuo kako želi da se taj novac donira crkvi, ali nije rekao kojoj. Na sastanku je Radić predložio da to bude samostan u Mariji Bistrici”, rekla je Vesna Škare-Ožbolt i dodala da su se u spomenutom sefu osim novca nalazili i neki vrlo povjerljivi dokumenti, što su u kasnijoj primopredaji završili, odlukom Vlade, u instituciji kojoj su, ovisno o sadržaju, pripadali.
Hrvoje Šarinić, koji je u Tuđmanovo ime rukovodio Redom predsjednikovih vitezova, u prvom telefonskom razgovoru kratko je objasnio kako se ne sjeća nikakvih sefova. Nakon drugog poziva ipak se uspio prisjetiti svoje uloge u Redu predsjednikovih vitezova i u doniranju novca samostanu.
“Predsjednik je želio da se po uzoru na američke predsjednike i njihova društva formira tijelo koje će financirati njegove državničke troškove. To je tijelo nazvano Red hrvatskih vitezova i članovi su svojim donacijama financirali te troškove. Još za života Tuđman je donirao dio tog novca u renoviranje Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj te je kupio i jednu vrijednu Klovićevu sliku, koja je poslije visjela na zidu jedne od predsjedničkih prostorija.”
Dok su nam postojanje sefa s novcem iz inozemstva zajedno s tajnim projektom doniranja tih sredstava samostanu službeno potvrdili tada bliski Tuđmanovi suradnici, sef koji se nalazio u sobi za odmor izazvao je najviše kontroverzija među našim sugovornicima. Naime, nitko nije želio potvrditi da je u Tuđmanovoj sobi za odmor bio ikakav sef. U pokušaju da dobijemo bilo kakve podatke o njemu, nije nam pomogla ni informacija Josipovićeve garniture na Pantovčaku, koja je potvrdila njegovo postojanje u sobi za odmor. Iako su Josipovićevi ljudi jasno rekli da je riječ o zaključanom sefu, za koji od Mesića nisu dobili ključ, najbliži Tuđmanovi suradnici s kraja 90-ih negirali su postojanje još jednog, četvrtoga, sefa na Pantovčaku.
Vesna Škare-Ožbolt uporno je tvrdila da se sjeća neke pomične kutijice u sobi za odmor, dok je Šarinić tvrdio da u tu sobu nikad nije ulazio, iako je Škare-Ožbolt govorila kako su, uz tajnicu, u tu sobu nekoliko puta ušli Šarinić i ona.
Misterij je razotkrila glavna tajnica predsjednika Tuđmana do 1995. Zdravka Bušić, koja je jasno rekla da je u sobi za odmor postojao ormar koji je ujedno bio i sef. Kaže da je samo predsjednik Tuđman imao ključ te da su se, osim sefa, u sobi za odmor nalazili još kauč, fotelja, stol i stolica te omanja bibiloteka.
“Sjećam se tog sefa. Vrata su dijelila zid tako da su na jednoj strani bile police s bibliotekom, dok se na drugoj strani istog zida nalazio ormar sa sefom”, rekla je Zdravka Bušić.
Postojanje sefa potvrdio je i Ivić Pašalić, kojega je više zgrozila Mesićeva izjava da nije uspio otvoriti sef nego činjenica da nitko danas ne želi potvrditi njegovo postojanje.
“Mesić ne govori istinu. Iako će ovo zvučati krajnje nevjerojatno čak i za Mesićevu garnituru ljudi, lako je moguće da je Mesić otvorio sef, uzeo ono što je našao te stavio unutra dokumente koje bi mogli nekoga kompromitirati. On svoju izjavu, kakva god bila, nije bez veze dao i iza toga se nešto krije. Što, otkrit ćemo kada Josipović otvori sef”, rekao je Pašalić.
Konačno, i Vesna Škare-Ožbolt, nakon trećeg našeg pokušaja, uspjela se prisjetiti sobe za odmor, ali ne i sefa koji je ondje bio. Kaže da je mali broj ljudi ulazio u tu prostoriju osim ako bi ih Tuđman pozvao.
“Riječ je o sobi u koju je predsjednik odlazio svakog dana u tri sata te bi se u njoj odmarao do šest sati, kada bi se vraćao na svoje radno mjesto. Tuđman bi ondje sjedio i čitao novine i knjige ili je slušao radio, ili bi se, jednostavno, odmarao na kauču. Šarinić i ja najčešće smo ulazili, no i to je, zapravo, bilo rijetko, možda dva-tri puta u deset godina, i to samo kad bi negdje gorjelo. Znam da sam ga jednom digla iz te sobe kad su uhitili Izatbegovića”, prisjetila se Škare-Ožbolt.
Sadržaj toga sefa činile su najvjerojatnije privatne Tuđmanove bilješke. Riječ je nekoj vrsti dnevnika koji je Tuđman u toj sobi vodio svih deset godina i koji je bio šifriran tako da su ga mogli čitati samo on i, navodno, njegova supruga Ankica.
Škare-Ožbolt kaže kako je često vidjela predsjednika kako u svom kabinetu nešto bilježi i piše.
“Pitala sam ga što to piše? On mi je odgovorio da piše dnevnik te je u šali dodao kako će napisati sve što je mislio o nama i da ćemo svi to jednoga dana čitati. On je zato i snimao sve razgovore jer, jednostavno, nije stigao sve zapisati, pa bi poslije preslušavao snimke i to bilježio u svoj dnevnik. Mislim da su te privatne bilješke završile kod obitelji Tuđman”, zaključila je Vesna Škare-Ožbolt.
Šarinić se također, nakon dužeg uvjeravanja, prisjetio bilježaka koje je Tuđman držao u sefu smještenom u ormaru u sobi za odmor. Kaže da je znao upasti u sobu i zateći ga kako piše.
“Rekao bi mi: ‘Pričekaj samo čas da završim.’ On je bio historičar i logično je da je vodio bilješke. Nisam siguran gdje su one završile, ali bi mi, svakako, bilo drago da ih mogu pročitati”, ustvrdio je Šarinić.