Alan i Zoran napravili su svoj prvi korak od sedam milja.
Prije samo koju godinu bili su klinci koji su zajedno skupljali novac da bi sebi priuštili prvi Iphone, a danas vode kompaniju koja je toliko napredna da se za njihova radna mjesta u Hrvatskoj nema gdje obrazovati.
Svake godine udvostruče prihode, broj zaposlenih i kvadrate svojih ureda. Svaki mjesec barem jedan njihov zaposlenik dobije povišicu. Na meti su investicijskih fondova i stranih kompanija, ali veliki igrači ih uopće ne zanimaju. Ne misle se prodati.
– Pa tek smo počeli, rast ćemo još godinama. Tek trebamo doći na vrh – kažu mi.
Strategija razvoja Alan Sumina i Zoran Vučinić vlasnici su tvrtke za koju možda još niste ni čuli, ali 40 milijuna žena diljem planete skinule su barem jednu od njihovih igara ili aplikacija na svoj smartphone.
Oni su Nanobit. I treba ih zapamtiti.
“Najbolji način da predvidiš budućnost je da ju sam kreneš stvarati”, piše na zidu prostrane konferencijske sale u poslovnoj zgradi u Radničkoj 39.
Ovdje se na 909 kvadrata, čitavim trećim katom, prostiru uredi Nanobita. Sumina i Vučinić tvrtku su osnovali 2008. godine, s prvim sjedištem u malenom knjigovodstvenom servisu Alanova oca u Slovenskoj ulici.
Servis postoji i danas, ali oni su se otad preselili čak tri puta, svaki put s više ljudi, u bolje i veće urede, s jasnijom strategijom razvoja.
Kroz godine sam ih intervjuirao nekoliko puta, sasvim slučajno, a oni su se selili i rasli toliko brzo da sam i sam često kucao na pogrešne adrese.
Tih problema više neće biti, na vrhu zgrade sada svijetli veliki natpis Nanobit, jer ovdje se planiraju zadržati dulje vrijeme.
– Ljudi su nas stalno ispitivali gdje smo točno. Sada nas mogu pronaći. Ne volimo se pokazivati i praviti važni, ali željeli smo im dati do znanja: tu smo, ozbiljni smo. Otuda i znak na zgradi – kažu mi dok razgovaramo u ponedjeljak prijepodne, samo nekoliko dana nakon što su primili Nagradu EY za poduzetnike godine.
Nagrada Ernst & Younga smatra se najprestižnijom na svijetu, zovu je i poduzetničkim Oscarom, a putem su između ostalog pobijedili i Rimac Automobile i tvrtku Šestan-Busch. Bio je to black tie event koji su pohodili i ministri, zbog kojeg su, priznaju bili i nervozni, a sad ih čeka finale u Monte Carlu gdje će se družiti s predstavnicima 60 najboljih kompanija na svijetu.
Doduše, nagrade za ekipu iz Nanobita nisu novost. O njima su pisali NY Times, Harvard Health i Guardian, nagrađivao ih je Institut Ruđer Bošković, a Deloitte ih je lani stavio na 13. mjesto najbrže rastućih tvrtki u Srednjoj Europi. Nedavno su proglašeni jednim od najboljih hrvatskih poslodavaca, a ured su već otvorili i u Budimpešti.
A sve je ustvari počelo u tom malom knjigovodstvenom servisu prije sedam godina kad su se upoznali Alan Sumina, tada 20-godišnji programer i student FER-a, te sedam godina stariji informatičar Zoran Vučinić.
Odmah su se sprijateljili i odlučili pokrenuti vlastiti biznis, a prvi su im projekti – propali. Sve je preokrenula pojava prve verzije Iphonea na svjetskom tržištu.
– Zoranova ideja je bila da kupimo taj prvi model. Skupili smo novac i otkrili svijet aplikacija. U to vrijeme tržište je još bilo neotkriveno, postojalo je jako malo aplikacija za Apple Store i uglavnom su se naplaćivale. Danas ih postoji valjda milijun i pol i većinom su besplatne. Taj svijet se munjevito brzo mijenja, tako smo se morali i mi – kaže Alan.
Prva aplikacija koju su oni odlučili napraviti zvala se Tap&Track i odmah je pokorila tržište. Ideja jednostavna – napraviti aplikaciju za dijetu koja će korisniku pomoći da puno jednostavnije i bolje od već postojećih kontrolira unos kalorija i svoju težinu.
300.000 proizvoda Tap&Track plasirali su na američko tržište. Ostalo je povijest.
– Sjećam se da smo vlastoručno kupovali proizvode i unosili njihove nutritivne vrijednosti u aplikaciju. Prodavali smo je za 3,99 dolara – kaže Zoran. Do danas Tap&Track ima podatke o 300 tisuća proizvoda i vrsta hrane.
New York Times Tap&Track je 2010. uvrstio u najbolje aplikacije za mršavljenje na planetu, a otada je Nanobit izrastao u regionalnog lidera za aplikacije i igrice i jednu od 200 najprofitabilnijih svjetskih tvrtki po zaradi na Apple Storeu.
– Tad smo došli do prvog prijelomnog trenutka u svojim životima. Zaradili smo dobar novac. Mogli smo ga pokupiti i potrošiti. Ali odlučili smo ga investirati natrag u kompaniju – prisjeća se Alan koji je tada imao samo 22 godine.
Odlučili su stoga zaposliti prve studente.
– Nismo znali je li nam biznis održiv. To je bilo vrijeme kad nismo znali hoćemo li za dva tjedna uopće postojati. Odjednom se pojavila ta industrija mobilnih aplikacija, koja dotad nikad u povijesti nije postojala i nitko nije mogao prognozirati kud to vodi. Pa suosnivači iz Microsofta su tada govorili da će biznis s aplikacijama za mobitele ubrzo propasti – govori Alan.
– Uzmi lovu i bježi, mnogi su odabrali takav model. Mi smo napravili suprotno – kaže Vučinić.
Danas, pet godina poslije, imaju 54 zaposlena, a do kraja godine planiraju dosegnuti brojku od 70. Prosjek godina zaposlenika je ispod 30. Uostalom Vučinić je donedavno bio najstariji u Nanobitu, a ima samo 34 godine.
Lani su im se prihodi povećali više od sto posto u odnosu na 2013. godinu i zaustavili su se negdje oko 24 milijuna kuna. Pola od toga čista je dobit, koju će većinom reinvestirati u nove projekte. Već ove godine očekuju više od 40 milijuna kuna prihoda, a samo na oglašavanje na Facebooku mjesečno troše oko 700 tisuća kuna. A još 2012. godine toliko su im iznosili ukupni godišnji prihodi.
– Svaki mjesec samo na režije, najam i plaće potrošimo oko 1,3 milijuna kuna. Bilo je trenutaka kad smo brinuli kako ćemo to sve izdržati, ali sada smo svjesni da možemo još i bolje. Više nemamo straha – kažu mi.
Mobilne igrice Nanobit svoje proizvode uglavnom izvozi.
Nakon aplikacije Tap&Track proizveli su još nekoliko sličnih, između ostalog i za dijabetičare te aplikaciju koja prati menstrualni ciklus.
A onda su shvatili da samo od aplikacija neće moći živjeti. Preživjeti da, ali širiti se – teško. Otkrili su svijet mobilnih igrica koji je tada još bio u povojima.
– Mislim da je sve stvar tajminga. Na vrijeme smo se uključili u posao s aplikacijama, ali i na vrijeme smo izašli. Shvatili smo da je budućnost u razvoju mobilnih igrica – kaže Alan.
Od skromnih početaka u očevu servisu u Slovenskoj ulici znao je kaže da želi osnovati veliku kompaniju po svaku cijenu. A mobile gaming-industrija prije njih u Hrvatskoj nije ni postojala. Uostalom Nanobit danas zapošljava više ljudi nego svi ostali domaći developeri zajedno.
Njihove igre dosad je preuzelo više od 40 milijuna ljudi diljem svijeta, a svaki mjesec ih u prosjeku igra iznad pet milijuna ljudi. A devet od deset korisnika su – žene.
- Naši najvjerniji igrači su doista žene – od djevojčica starih 13 godina do gospođa u kasnim pedesetima – kaže mi Zoran.
Nanobit se bavi razvojem tzv fremium igrica.
To znači da je njihov download besplatan, a korisnici koji žele brže napredovati kroz igricu mogu plaćati dodatke i razne pogodnosti u njima. I tu se ustvari krije najveća zarada.
– Po pitanju potrošnje naši najbolji korisnici su također žene. Obrazovane zaposlene žene s dobrim plaćamakoje su stare između 30 i 40 godine, a koje igre na svoje mobilne telefone skidaju jer žele povremeno igrati nekakvu neobvezujuću igru. Je li to dok kuhaju, dok čekaju autobus ili navečer prije spavanja, svejedno – objašnjava Alan.
Višesatno igranje Igra s kojom su se probili zvala se World of Fashion, a danas nosi ime Fashion City. Igrača, točnije igračicu stavlja u poziciju vlasnice butika u velikom gradu koja se mora brinuti o potrebama svojih mušterija. Slično je i sa igricama Chef Town i Bakery Town gdje igrač pokušava pokrenuti svoj restoranski biznis ili slastičarski obrt. Dosad najuspješnija igra im je Superstar Life koju nazivaju simulacijom života celebrityja.
Sve to su tzv. casual igre koje od igrača ne traže predanost ili višesatno igranje.
– Naše mušterije žele igrati igru koju mogu pokrenuti nekoliko puta dnevno, u pauzi od svojih poslova ili obaveza, igrati ju između 5 i 30 minuta pa nastaviti kad to ponovno požele – opisuje u svojoj biti jednostavni poslovni model Sumina.
Ali da bi se takva igra stvorila, potrebno je puno vremena i truda. Mnogo kreativnosti.
I zaposlenici čije profesije u Hrvatskoj još ne postoje.
Vučinić mi nabraja Nanobitov kadar.
– Front end developeri bave se samim igrama, s obzirom da je riječ o online igrama back end developeri osiguravaju da naši serveri rade kako treba. Tool developeri razvijaju alate s kojima lakše razvijamo nove igre, imamo producente igrica, artiste koji ih osmišljavaju vizualno, odnosno crtaju, pa programere koji ih programiraju, zatim ljude koji ih testiraju, pa support tim, marketing tim i sada još tražimo data analysta koji će nam osiguravati da otpimalno iskoristimo uloženi novac za maksimalnu zaradu…
S obzirom na to da u zemlji ne postoje škola ili fakultet koji na tržište izbacuje takav kadar, Sumina i Vučinić zapošljavaju mlade FER-ovce, ljude koji se školuju za srodna zanimanja i ispočetka ih obrazuju i oblikuju da od njih dobiju ono što traže.
Zaposlili su i neke samouke umjetnike crtače, a važnije od diplome im je da osoba bude na istoj valnoj duljini kao i oni.
S obzirom na to da Nanobit toliko strelovito raste, sada je došlo vrijeme da u tvrtki postave i tzv. srednji menadžment, posebno menadžera ljudskih resursa koji u njihovo ime vodi motivacijske razgovore s potencijalnim zaposlenicima i odabire uži krug. Samo za tu poziciju javilo im se 350 ljudi, a toliko su poželjni poslodavci da su lani odabrani za najbolje u kategoriji malih poduzeća. Kako su ove godine postali srednje veliko poduzeće, nadaju se da će nagradu opet dobiti.
A kako i ne bi.
Plaća za početnika, kakvog mladog studenta ili talenta iznosi oko pet tisuća kuna neto, dok stariji tzv. senior developeri zarađuju oko 17 tisuća kuna. I to bez godišnjih bonusa, božićnice, uskrsnice i regresa koji su redoviti. Sumina i Vučinić trude se kažu da svake godine povisuju plaće.
– Nažalost davanja su u Hrvatskoj takva da destimulijaru nas da stimuliramo svoje zaposlenike. Kad bi se to promijenilo, vjerojatno bi ih plaćali još više – kažu.
Povjerenje zaposlenika Ali u Nanobit se ne dolazi tek tako.
Ako treba kandidatima daju da rješavaju i psihološke testove. Sve da bi odabrali samo najbolje, jer mediokriteti ih ne zanimaju.
– Mi dolazimo na kraju, ali bitno nam je da vidimo radove novih ljudi i da s njima barem dvaput po pola sata razgovaramo. Mislim da je jako bitno da zadržimo kontrolu na taj način. Kao što smo se morali naučiti game developing biznisu ispočetka, tako sada ispočetka učimo kako se vodi komapniju. Naši menađeri moraju steći povjerenje zapslenika, ali i naše i to ne može svatko. Zato smo odugovlačili s tim potezima, ali sada smo na dobrom putu – kaže Sumina.
Kad je potrebno Nanobit preko vanjskih servisa plaća ljude da igraju njihove igre. Riječ je o tzv. game testerima čiji je jedini zadatak da igraju njihove igre i kasnije ih ocjenjuju i daju sugestije kako ih poboljšati.
A to je valjda najbolji posao na svijetu.
– Zvuči čudno ali zapravo je jednostavno. Zanima nas što obični igrači kojima igrice nisu posao misle o našim proizvodima. Slušamo njihove sugestije – kaže Vučinić.
Sad kad više nisu oni mali zaigrani studenti kakve sam ih upoznao prije nekoliko godina kad su tek počinjali, pitam ih žale li za tim vremenima. Kad su bili samo njih dvojica i jedna ideja.
Sliježu ramenima.
– Nikad ti ne nedostaje ono što je bilo ako je ono što dolazi sve bolje i bolje, kaže Vučinić nakon malo promišljanja.
Nova kultura rada Zanimljivo, osnivači Nanobita uopće se ne žele uposređivati s velikim svjetskim IT tvrtkama. Više puta su mi ponovili kako se Silicijska dolina i Hrvatska nikad ne mogu i ne bi smjele uspoređivati.
– Svi se kod nas žele furati na tu priču, na Facebook i na Google, ali nitko ne može dati plaće kakve oni daju. Google može imati veliku cool kompaniju s toboganima i dječjim vrtićem u prizemlju, jer oni mogu platiti svoje zaposlenike da u tvrtki praktički žive po 12-15 sati. Kod nas je kultura rada sasvim drukčija i mi od zaposlenika tražimo standardno osmosatno radno vrijeme. Ali to nas naravno nije spriječilo da u sobi za opuštanje imamo stol za ping pong – smije se Alan.
Stoga nikad nisu unajmljivali agencije koje bi im osmišljavale brend ili neku pozadinsku priču ili povijest koju bi mogli prepričavati da ispadnu još više cool.
Sami su dizajnirali logotip – nacrtao ga je Zoran, a Alan je osmislio krilaticu “Nanobit – creating bits of fun”. Urede su obojili u prepoznatljivo žutu-plavu kombinaciju koja predstavlja njihovu kompaniju.
– Ponekad je biznis jednostavno biznis i nisu mu potrebni dodatni spinovi – zaključuju.
Isto je s vizijom Nanobita kao kompanije.
– Teško je imati viziju kad prije pet godina nismo ni postojali kako treba. Ono što želimo je da budemo najbolja kompanija ovakve vrste u Europi. A od toga nismo toliko daleko. Želimo zapošljavati kvalitetne ljude i ostati u Hrvatskoj. Želimo iz svijeta dovući talente ovdje a ne iseliti se – kažu mi.
Nova u Hong Kongu Na kraju priznaju da se često oko novog projekta znaju i sukobiti. Iako svatko od njih posjeduje pola Nanobita, uloge su stirktno podijelili. Zoran je zadužen za kreativu, a Alan se bavi tehničkim segmentom poslovanja. To im pomaže kad ne mogu odlučiti.
-Uvijek može zaiskriti među nama, i to je dobro. Poštujemo jedan drugog, a ovo je stresan i odgovoran posao u kojem vrlo lako možeš bezveze ulupati novac – kaže Alan, a Zoran dodaje da su ionako po cijele dane zajedno pa se u slobodno vrijeme ne druže toliko puno kao prije. Radije otputuju svaki na svoju stranu, Alan je Novu godinu dočekao u Hong Kongu, a planira potegnuti do Japana, a Zoran je bio San Franciscu.
Slobodnog vremena ionako nemaju puno.
Zoran kaže da ustaje svaki dan u sedam ujutro, i do devet je obavezno u teretani, a godišnji planiraju tako da jedan uvijek ostane u uredu ako se dogodi neka nepredviđena situacija.
– Što ste si priuštili?
– Ništa posebno. Netko je sretan ako ima pet Porschea i dva privatna zrakoplova. Mi smo riješili stambeno pitanje i to je već puno – kaže Zoran.
– Ja sam morao kupiti leptir-kravatu za dodjelu nagrade Ernst & Younga. To mi je zadnja velika investicija – dodaje Alan.