Gledajte, na kraju vam se sve svede na to da je jednostavnije i jeftinije imati nelegalni nego legalni obrt. Mene legalca inspekcija posjeti svaki put kad prijavim da imam radove, a za ovog drugog nitko ne zna, niti Marić - ironičan je Zvonko Pecikozić.
On je vlasnik soboslikarsko-ličilačkog obrta iz Đurđevca i predsjednik Ceha uslužnog obrta u Hrvatskoj obrtničkoj komori.
Ima pravo.
To se vidi već na banalnostima, kao što je to na primjer broj inspekcija.
Recimo, Pecikoziću u posjet može doći inspekcija rada.
Već drugi dan na vrata će mu pokucati inspektori iz porezne.
Do srijede na zvono već sjeda nekoliko djelatnika građevinske inspekcije.
U četvrtak neki ljudi iz Inspekcije zaštite na radu.
Za to vrijeme za ilegalca iz susjednog sela zadužena je samo jedna inspekcija.
Carinska.
Fijasko u praksi. Ona je prema propisima u srpnju 2013. godine preuzela posao kontrole i nadzora neregistriranih djelatnosti – dakle sive ekonomije – kojoj se na kraj, barem su tako najavljivali, konačno trebalo stati u lipnju 2011. godine kad je, uz puno pompe i samohvale, tadašnja Vlada na čelu s Jadrankom Kosor bila donijela famozni Zakon o sprečavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti.
Između ostaloga, baš su iz Hrvatske obrtničke komore još od 2000. godine, dakle od nekoliko vlada, tražili da se donese neki propis kojim će se konačno moći kažnjavati obrtnici ilegalci jer inspektori, tada još okupljeni u Državnom inspektoratu, nisu imali nikakav Zakon prema kojemu bi mogli kažnjavati ilegalne majstore.
Dobra vijest – Zakon su napokon ishodili sredinom 2011. godine.
Loša - već pune tri godine pišu i mole da se taj Zakon izmijeni jer se u praksi pokazao u najmanju ruku fijaskom.
Da ne ispadne da samo žugaju, evo i brojki koje to dosta vjerno ilustriraju.
U posljednje dvije godine inspektori Carinske uprave prema podacima koje su poslali Globusu zapečatili su 75 ilegalnih objekata na području čitave zemlje.
Cijelu 2013. godinu, odnosno od srpnja kad su preuzeli posao nadzora neregistriranih djelatnosti, carinski su se inspektori vjerojatno tek uhodavali u nove dužnosti.
Naime, ta je godina za sivu ekonomiju, koja prema nekim neslužbenim procjenama čini 35 posto BDP-a, očito bila iznimno plodna jer carinski inspektori lani nisu zapečatili niti jedan jedini nelegalni objekt!
Ili ih nije bilo, ili ih nisu primijetili.
Zato su u ovoj godini učinkovitost povećali za 750 posto, zatvoriviši 75 ilegalnih radnji –frizeraja, šivaona, ilegalnih vodoinstalatera, montera, zidara...
Znači, 75 ilegalaca u državi u kojoj se majstori na crno, bez stida i premišljanja, oglašavaju u Plavim oglasnicima, Njuškalima, dnevnim novinama i na rasvjetnim stupovima, u kojoj svaki Hrvat u mobitelu ima brojeve telefona barem petero kućnih majstora i u kojoj je – “ali bez računa plaćate 25 posto manje” – fraza što je uče istog dana kad otvaraju svoju prvu početnicu.
Nije čudo što se inspektori ne zamaraju razmjerima sive ekonomije kad je prava zarada za državu ionako ona koja dolazi od legalnih obrta, barem onih 84 tisuća koliko ih je uopće preživjelo šestogodišnju financijsku krizu.
Rezultati inspekcijskih nadzora nad tim subjektima nadnaravne su prirode.
Prema podacima koje je Globus prikupio od nekoliko inspekcija – porezne, turističke, građevinske i inspekcije rada – dok su carinici obišli nešto malo više od 70 ilegalnih garaža, u isto to vrijeme bez dozvole ili privremene dozvole za rad ostala su 1953 poslovna objekta koja su radili legalno, ali ipak s nepravilnostima zbog kojih je mnogima očito bilo neophodno zapečatiti vrata.
Najviše je posla u zadnje dvije godine imala Porezna inspekcija.
Uglavnom se radilo o nadzoru fiskalizacije.
Zbog toga je zabranu za rad dobilo 1113 objekata u 2013. te 761 objekt u 2014. godini, većinom kafića i trgovina, i to većinom registriranih kao obrt.
Pečate je na obrte stavljala i Inspekcija rada.
Prema podacima iz Ministarstva rada, njihovi su inspektori lani zapečatili 190 objekata, a ove godine nešto manje, 66 poslovnih objekata, oprema i strojeva, i to uglavnom zbog kašnjenja s prijavama radnika na Mirovinsko ili zbog rada stranaca bez dozvola.
Turistička inspekcija s pečaćenjima je počela tek ove godine – jer je tada ustrojena – a brojka se popela na 56 turističkih objekata, i to zbog strašnih krimena: jer su radili izvan radnog vremena, ali i zato što je primijećeno nelegalno kampiranja.
Jedina koja je ove godine poštedjela poduzetnike i obrtnike bila je Građevinska inspekcija iz koje su nam javili kako nisu zapečatili niti jedan objekt.
Od pečaćenja su, kažu, između ostaloga odustali jer su ove godine prvi puta shvatili kako mjera pečaćenja uglavnom onemogućuju da se manjkavost gradilišta popravi.
Evo primjer: inspekcija bi dosad investitoru, koji je ujedno izvođač radova, zapečatila strojeve jer je gradilište proširio izvan prijavljenih gabarita, a potom on više ne bi mogao gradilište uskladiti s dozvolom jer su mu strojevi zapečaćeni – pa ih čovjek ne smije ni dirati!
Svašta, ali barem su na kraju shvatili.
Uglavnom, kroz primjenu Zakona o sprječavanju neregistrirane djelatnosti, carinici su u dvije godine u proračun uspjeli uprihoditi nešto malo više od milijun kuna, dok je legalnim obrtima država dotle iz ruku uzela 32,3 milijuna, znači 32 puta više nego što je to uspjela od potpune ilegale.
“Donošenje tog zakona bilo je dobro, ali na žalost, stvar se slomila na njegovoj primjeni jer su se inspektori na terenu brzo počeli susretati s bezizlaznim situacijama”, kaže Globusu jedan inspektor.
Siva zona. Na prvu zvuči smiješno, ali inspektor doista u pravilu smije ulaziti samo u one poslovne objekte koji su legalno prijavljeni i imaju istaknutu tablu s djelatnošću, no tamo gdje se odvija siva ekonomija – dakle u privatne kuće, stanove ili garaže majstora i korisnika – inspekcija može ulaziti samo uz sudski nalog te uz pratnju policije.
Ukratko, ćorak.
Potom su se dosjetili da bi jedna od osnova za utvrđivanje da se negdje obavlja siva ekonomija, mogao biti svjedok koji će javno potvrditi da je svjedočio ilegalnoj usluzi.
Znači – to bi u pravilu trebao biti neki susjed, prijatelj, poznanik ili možda mušterija.
U praksi se pokazalo da se na moral ljudi u zakonskom smislu ne valja oslanjati.
“Pa je carinicima preostalo jedino nadati se kako će ih u ilegalne prostore dobrovoljno pustiti sami ilegalci, a takvih naivaca u zemlji je danas malo”, smije se jedan inspektor.
Da se Zakon u praksi pokazao iznimno lošim, u nekoliko su navrata upozoravali i iz Hrvatske udruge poslodavaca.
“Problemi koji se javljaju u provedbi u prvom redu su ti što dokazivanje neregistrirane djelatnosti zahtijeva puno prethodnih radnji, izvida i vremena, a sud često traži valjane dokaze koje je vrlo teško, ponekad i nemoguće skupiti. Da biste nekoga mogli sankcionirati, potrebno je dokazati da je on od toga imao financijsku korist, što znači da je potrebno doći do osobe koja je korisnik takve usluge a koja u pravilu ne želi svjedočiti”, spoznali su u HUP-u.
S novim problemom u provedbi ovog Zakona država se našla u trenutku kad je “demontirala” Državni inspektorat.
Tada je odlučeno da će nadzor nad neregistriranim djelatnostima preći u nadležnost Carinske uprave koja se nikad prije nije bavila sličnim poslom.
Dapače, iz Državnog inspektorata u carinsku inspekciju na taj posao prešlo je 183 inspektora, što znači da u ovom trenutku svaki hrvatski grad u prosjeku raspolaže s 1,4 inspektora koji su zaduženi za kontrolu sive ekonomije.
Ilegalcima klecaju koljena.
Rezultati – zastrašujući.
Još dok je nadzor nad sivom ekonomijom bio pod Inspektoratom, u 2012. godini zbog neregistrirane djelatnosti zapečaćeno je 310 nelegalnih objekata, da bi dvije godine kasnije carinski inspektori imali učinak od 75 zatvorenih ilegalaca i to u dvije godine rada!
“To se osjetilo već ovog ljeta. Carinska uprava, koja je preuzela taj posao, nije na vrijeme ustrojila svoje službe pa je bilo znatno manje provjera ilegalaca nego prijašnjih godina”, požalio nam se predsjednik Ceha turističkih djelatnika Ante Mihić.
Dvostruki danak. Brza ruka pravde jednako se brzo prebacila tamo gdje joj je zarada sigurna – na prijavljene poslovne subjekte.
Oni pak, bokci, plaćaju dvostruki danak: prvo su podložni svim mogućim inspekcijskim nadzorima i kaznama, a potom im dio kolača otimaju ilegalci koji nude niže cijene, ali i znatno lošiju uslugu.
Predsjednik HOK-ova Ceha frizera i kozmetičara Ivica Zanetti procjenjuje da na svaki legalno prijavljeni salon u Hrvatskoj – a prema službenim brojkama ima ih 6900 – dolazi po deset frizera – ilegalaca.
“To često budu ljudi koji rade u legalnim salonima, ali nakon posla pružaju privatne usluge, često odvlačeći regularne mušterije, pa čak i uz pomoć repromaterijala koji su platili vlasnici salona. Nezadovoljni smo tim zakonom iako smo ga dugo čekali”, kaže Zanetti.
U međuvremenu, hrvatski frizeri koji sasvim legalno posluju najbolje osjećaju na vlastitoj koži koliko je ruka pravde selektivna i licemjerna u provedbi vlastitih propisa.
Evo primjer baš iz frizerske struke.
Znate li da vlasnik frizerskog salona može platiti kaznu ako mu radnik napravi frizuru, a ovaj sam sebi ne naplati uslugu?
Baš to se dogodilo jednoj vlasnici iz Dubrovnika.
Ušla je u salon inspektorica, vidjela da radnica vlasnici frizira kosu, a kad vlasnica sama sebi nije izdala račun, revna je inspektorica opalila po džepu kaznom!
S novim su se problemom u frizerajima susreli kad je država omogućila otvaranje jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću.
Dok frizer obrtnik, da bi uopće otvorio obrt, mora ispuniti uvjete strukovnog obrazovanja, majstorskog ispita i svašta drugo – vlasnik j.d.o.o - a može salon otvoriti za 10 kuna, a da pritom nikome nije dužan dokazivati da je uistinu završio frizersku školu.
Slično je i ako želi postavljati plinske instalacije, popravljati aute i limariju, krojiti odjeću...
Oni koji posluju s hranom dužni su pak plaćati namete koji više nemaju veze sa zdravim razumom.
Recimo, svake četiri godine svaki obrtnik koji posluje s hranom dužan je iznova polagati tečaj higijenskog minumuma, i to uvijek po istoj literaturi (koja se nije mijenjala otkako je udžbenik napisan prije nekoliko desetljeća).
To je, otprilike, jednako tome kao da vas svake četiri godine netko obvezuje da platite tečaj gdje će vas učiti kako prati ruke – u suprotnome možete platiti drastičnu kaznu.
Poput sokolova inspektori vrebaju i obrtnike koji se bave prijevozom takozvanog rasutog tereta (recimo, šljunka).
“Postoji određena granica koliko ti smije biti težak kamion kad njime dolaziš na cestu. No, obrtnicima prijevoznicima često se događa da im naručitelj posla pretrpa kamion jer im je tako jeftinije s obzirom na to da onda plaćaju manji broj vožnji. Obrtnici često ne mogu takvu praksu odbiti jer bi mogli ostati bez posla. No, ako ih na cesti s preteškim kamionima uhvati inspekcija, krivi su isključivo oni sami, ali ne i naručitelj posla”, ispričali su Globusu neke primjere iz HOK-ove prakse.
Predsjednici cehova upozoravaju kako je sivoj ekonomiji posebno pogodovala financijska kriza zbog koje je dobar dio nezaposlenog stanovništva posao bio primoran potražiti na ilegalnom tržištu.
“Tekstilna je industrija na koljenima, a puno žena koje znaju šivati ostalo je bez posla pa na ovaj način preživljavaju. Evo, mi čujemo kako se ovdje na Trešnjevci šiva po garažama i stanovima dok mi za svoje radnje plaćamo sve moguće namete, poreze, takse i sva ostala davanja”, rekla je predsjednica Ceha proizvodnog obrta Silvija Tržec.
Ona je vlasnica modnog salona Elegance u kojem šivaju i prodaju večernje haljine, toalete, kostime, vjenčanice...
Bizarne situacije. Dok nekoliko ulica niže nezaposlena švelja u privatnoj garaži prepravlja odjeću bez dozvola i računa, Silvija Tržec morala je jednoj inspektorici dokazivati da je njen vlastiti kaput što ga je odložila u garderobi uistinu njeno vlasništvo, a ne još jedan artikl iz dućana koji će potajno prodati.
“Nisam znala kako da joj to dokažem pa sam joj rekla neka iz džepa izvadi šmrkavu maramicu po kojoj će moći zaključiti da je kaput nošen”, smije se Silvija Tržec, iako obrtnicima zapravo baš i nije smiješno.
Posebno su sputani oni koji obavljaju građevinske poslove za koje vrijede kruta pravila.
“Naprimjer, sve radove koji će trajati dulje od pet dana, dužni smo prijaviti građevinskoj inspekciji, i to najmanje osam dana prije početka obavljanja posla. No, jednom kad zaprime našu prijavu, to onda znači da će obavezno doći pogledati što se na gradilištu događa, dok o nelegalcu neće imati nikakvih spoznaja pa će on neometano moći obavljati posao koji će naplatiti znatno ispod cijene”, ispričao je Globusu Zvonko Pecikozić.
Legalnim majstorima inspekcija će naplatiti sve što se naplatiti da.
Naprimjer, mnogi vlasnici obrta platiti će kaznu u iznosu od minimalno pet tisuća kuna ako im ljeti radnici posao obavljaju u kratkim hlačama jer je pravilnicima propisana radna odjeća dugih nogavica.
Isto vrijedi i ako ih zateknu u tenisicama, što nikako nije službena odjeća za rad na gradilištu.
Jedan zidar platio je kaznu od pet tisuća kuna jer je posao obavljao na ljestvama koje mđusobno nisu bile povezane lancem, a što je također propisano pravilnicima o zaštiti na radu.
Sve je manje obrta koji takvu vrstu presije mogu podnijeti pa je zbog toga, kao i zbog krize, njihov broj u posljednje četiri godine pao na 80.407 aktivna subjekata s krajem 2013. godine, u odnosu na njih 92.965 koliko ih je bilo 2008.
Smanjio se drastično i broj zaposlenih – s 205.314 radnika na njih 181.503, što znači da je hrvatsko obrtništvo ostalo bez 23.811 radnika, odnosno bez 12 posto ukupnog broja radnih mjesta iz 2008. godine.
Dio njih sigurno se preselio u ilegalu.
Kako i ne bi kad će za njih ionako plaćati ovi siroti s dozvolama.