Na Veleprometu su nas postrojili uza zid. Nakon desetak minuta došao je Pero Krtinić, moj prvi susjed, i naredio da pođem s njim. Uveo me u skladište stolarije, na vratima je stajala djevojka, kći suca Slađana Korda. Isjekla mi je kožnu jaknu, tražila novac uz psovke. U stolariji je bilo puno ljudi, muškaraca, žena. Iživljavali su se nad svima, tukli, psovali, vrijeđali. Jednu trudnicu su stavili i prema njoj bacali noževe.
(…) Kada je pala noć, dolazi čovjek kojeg su zvali Topola, izvodi me van iz Veleprometa na ulicu i, držeći me za ruku, odvodi u jednu kuću gdje se nalazila paravojska koja je pripadala Šešelju. Vani se neprekidno pucalo i bilo je zastrašujuće.
Uveo me u kuću koja je pripadala nekim starijim ljudima i čula sam nekoga tko strašno viče jer su ga tukli. Strašno je bilo čuti to staračko zapomaganje od boli koju su trpjeli dok su ih tukli. Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta sam zapela za nešto što je izgledalo kao grob.
Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno. Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome, oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni.
Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavao se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici arkanovci.
Jedan stariji čovjek, kojeg mislim da poznam, rekao mi je da pozna mog muža. Nakon toga ušao je jedan mlađi vojnik koji ga je istjerao i počeo vikati na mene da mu skinem čarape i da ga skidam i da skinem sebe. Bilo je to urlikanje i prijetnje i sve sam morala učiniti nakon čega me silovao. U drugoj sobi se nalazilo mnogo vojnika i on ih je zvao. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak. (…) Kad sam se vratila u Vukovar 1998. godine, odmah sam susrela počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje.
Svaki dan sam hodala s nožem u torbi s ciljem da mu ja sudim. Danima sam smišljala kako ću mu se ja osvetiti kada mu nitko ne sudi, bila mi je to svakodnevna preokupacija, hodala sam tamo gdje mogu naići na njega. Cijelu godinu sam se tako mučila, a nakon toga pronašla snagu u molitvi i to mi je pomoglo da ne postanem zločinac.
Tako glasi dio jednog od 14 svjedočanstava žrtava ratnog zločina silovanja prikupljenih u dvojezičnoj knjizi “Sunčica”, autorice Marije Slišković, koju je upravo objavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora. Trideset tisuća osoba bilo je, naime, zatočeno u srpskim koncentracijskim logorima, od čega tri tisuće žena i pet stotina djece. Zastrašujuća je činjenica da je najmlađa silovana djevojčica imala tek šest godina, a najstarija je žena bila baka od 80. Knjigu je Marija Slišković, inače i predsjednica udruge “Žene u Domovinskom ratu”, napisala kako bi se prekinula šutnja o ratnom zločinu silovanja. Knjiga koja će biti predstavljena 15. rujna u Novinarskom domu u Zagrebu, a dan kasnije i u Vukovaru, kaže autorica, treba poslužiti kao materijal državnim institucijama za pokretanje pravnih procesa protiv počinitelja ovih ratnih zločina.
“Ovo nije knjiga priča, ovo je knjiga istinitih svjedočanstava, proživljenih patnji u vremenu agresije Srbije i JNA na Hrvatsku. Ova knjiga treba upozoriti hrvatsku javnost da je državno vodstvo neprocesuiranjem ovih zločina postala njihov pokrovitelj. Poseban problem je što su ti silovatelji ovdje, među nama”, ispričala nam je autorica koja je zapisala priče žrtava – 13 žena i jednog muškarca – njihovim riječima, onako kako su oni uspjeli ispričati horore koji su im se dogodili.
“Toliko sam se saživljavala s patnjama žena da sam ponekad morala napustiti Vukovar jer sam imala strašnu glavobolju. U to vrijeme se i stvorilo povjerenje između nas. Žene su progovorile i ja sam se našla na početku posla. Predložila sam da idemo s iskazima odmah i da su anonimni; zapise o ostalim događajima u Vukovaru radit ćemo u drugoj knjizi. Žene su s olakšanjem dočekale progovoriti o tome, ali nisu spremne o tome javno govoriti, još im treba potpore”, objašnjava nam autorica “Sunčice”.
O silovanju se, kaže, moglo razgovarati, ali nikad o detaljima zločina. Zato se iskazi u knjizi čine šturima, hladnima, bez ikakvih opisa osjećaja. “Nisam ni tražila to od njih. I sam razgovor o zločinu bio je težak, i za njih, i za mene. Iako su ti iskazi, kako kažete – šturi, one su nakon razgovora osjećale olakšanje. Konačno su to izgovorile i konačno ih je netko slušao. Žao mi je onih žena koje su odbile o tome govoriti, a posebno mi je žao onih koje se potpuno same nose s time. Jedna mi je mlada žena, silovali su je i ponižavali, a u to vrijeme je bila tek na početku svojih lijepih djevojačkih snova, samo rekla: ‘Nikad si neću oprostiti što ih nisam izazvala da me ubiju’. Ona se s proživljenim i s osjećajem krivnje da je ostala živa teško sama nosi. Prešućen je zločin, pa ona kao žrtva za društvo ni ne postoji”, napominje Slišković. O tome kako se osjećaju žrtve ratnog silovanja, autorica nije ni kanila pisati. “Naveli smo da je izostala stručna potpora, pa je iz toga sve vidljivo. Iskazi nisu analiza njihova stanja, one su samo napisale da se zločin dogodio, jer do sada izgovoreno nitko nije htio čuti. Naravno da je to dodatno traumatiziralo njihovo stanje, posebno zbog njihovih samooptužbi da su možda i same krive za to što im se dogodilo. ‘Sto puta sam se preispitivala jesam li ja pogriješila, možda sam imala prekratku haljinu’, rekla mi je jedna od žena. One ne razmišljaju da su silovane i starije žene, i da je to dio ratne strategije”, kaže Marija Slišković.
Koliko bližnji žrtava uopće znaju o tome što im se dogodilo? Kako su, primarno žene, nastavile s obiteljskim životom i brakom? “Razgovori su nam bili dugi, pričali smo o svemu, upoznavala sam obitelj, djecu. Dojmila me se mlada djevojka iz Sotina, pronašla je moju e-mail adresu i napisala mi pismo u kojem navodi da su njenu majku silovali kada je ona imala dvije godine. Ona se zalaže da njena majka dobije status žrtve i pravičnu naknadu za proživljeno. Sunčica, osmomjesečna logorašica po kojoj sam naslovila sve iskaze, danas je mlada brižna djevojka, svjesna što je njena majka proživjela i ona joj je velika potpora. Za mene je ova spoznaja bila kao šamar. Djeca se pokušavaju izboriti za prava koja država prešućuje. Različiti su životni putovi ovih žena, svaka se trudi održavati obitelj, imati djecu, stvarati dalje. Uvijek smo ipak o ovoj temi razgovarale bez prisutnih drugih članova obitelji”, ispričala nam je autorica ispovijesti.
Priča o Sunčici, koju spominje, jedna je od najpotresnijih u knjizi. Sunčica je imala samo osam mjeseci kad je zatočena sa svojom majkom u okupiranom Vukovaru. Njenu su majku zatvorili u stanu i držali kao roblje za silovanje. Sunčica nije, naravno, znala što čine njezinoj majci; plakala je jer ju je trebala za sebe. Sprski vojnici kojima je svojim plačem ometala uživanje u zločinu, bacali bi svoje teške vojničke jakne na nju. Nekim čudom Sunčica se nije ugušila pod tim vojničkim odorama. Dvadeset godina poslije Sunčica je odrasla djevojka i zna sve što su činili njoj i njezinoj majci.
Njezina majka je to ovako ispričala u svojoj ispovijesti, počevši od trenutka kad se smjestila u Vukovar, kod poznanice Srpkinje: “Kad sam se kod nje smjestila, nije prošlo ni tjedan dana, otkrili su da sam se vratila i došli su u njezin stan u večernjim satima. Došli su s namjerom počinjenja silovanja jer su na protivljenje moje poznanice izrazili prijetnju da će i nju silovati, i mene su odveli u sobu.
Za vrijeme silovanja dvojice počinitelja došla su još dvojica i oni su me nastavili silovati. Sva četvorica su bila prisutna. Trajalo je to duboko u noć.
Nakon toga su me s djecom prebacili u stan na Olajnici u vlasništvu jednog od njih. Tamo su već bila trojica. Jedan od njih je određivao koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici silovala su me njih šestorica. Pri silovanju mučili su me na sve načine, tukli, prijetili, bili perverzni, gurali pivsku bocu u čmar. U istom prostoru bile su moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kći. One su plakale. Sestra je sa šest godina bila svjesnija i šuteći je plakala, a moja osmomjesečna kćerkica gladna, uznemirena, jako je plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili.
Tu sam bila zatočena nekoliko dana i sve te dane sve se ponavljalo.
Jedan dan sam u stanu ostala samo s jednim i kako je moja kćerkica bila jako bolesna, zamolila sam ga da me odvede s njima u bolnicu jer sam ga uvjerila da će dijete umrijeti.
U bolnicu me vodio pješice držeći pištolj na leđima. Kad sam ušla u bolnicu, ostavio me i rekao da će me čekati vani. Izišla sam na drugi izlaz i na cesti od jedne žene saznala gdje je netko kome se mogu obratiti kao predstavniku vlasti. Poslala me u Štab, koji je bio nedaleko. Otišla sam i ispričala što se događa sa mnom, mojom sestrom i djetetom. Odvezli su me u vojarnu i tamo sam sve ponovila. Rekli su mi da ne mogu puno učiniti jer sam Hrvatica, ali da će me premjestiti u neki drugi stan. Dok su me smjestili, drugi dan su me pronašli i došli s prijetnjom. Izjavili su: ‘Mislila si da ćeš pobjeći.’
Jedan se smjestio u stan, imao je nož i pištolj pokraj kreveta i odnosio se prema meni kao prema vlasništvu. Silovao me i mučio svaku večer. Bio je izrazito perverzan i nastran. Njegovo oružje nije bilo prijetnja samo meni, nego i mojoj sestri i kćerki i nisam mogla ništa. Kada je došao čovjek iz Štaba da pita je li sve u redu, on nije dozvolio da se ja pojavim, stao je na prozor i rekao da mi živimo zajedno i da je sve u redu. Ipak je on posumnjao zašto se ja ne pojavljujem, otišao je po pojačanje i provalio u stan. Priveli su ga i nekoliko dana sam bila mirna.
(…) U Vukovar sam se vratila 2005. godine. Počiniteljima je suđeno, u prvotnom postupku izrečena je kazna od 14 godina za dvojicu počinitelja, u ponovljenom postupku, u kojem nije bilo bitnih promjena u iskazima, kazna im je smanjena na 7 godina zatvora. Ostali su u nekim drugim procesima, a neki ni suđeni. Upućena sam na privatnu parnicu za materijalnu naknadu od počinitelja. Oprošteni su im sudski troškovi zbog slabog imovinskog stanja.
U Vukovaru sam počela dobivati prijetnje od prijatelja osuđenih, ovaj put i mojoj sada odrasloj kćerki da će sve ponoviti. Napustila sam Vukovar i sada živim u unajmljenom stanu u drugom gradu. Za sva stradanja, ratni zločin silovanja, mučenje i iživljavanje koje sam proživjela kao osamnaestogodišnjakinja dobila sam status civilne žrtve druge grupe s mjesečnom naknadom od 2400 kuna, bez bilo kojih drugih prava.”
Većina žena žrtava silovanja, priča nam Marija Slišković, nema nikakav status, a kako nije određen status, ne postoje ni prava. “Država je izbjegla suočiti se s ovim problemom. Olako je propustila procesuiranje ovog ratnog zločina, pa nemamo ni zločince ni žrtvu. Imamo samo činjenicu ta se taj ratni zločin dogodio. Tako su žene narušenog zdravlja, slabe radne energije, često bolesne, nisu u stanju izdržati na radnim mjestima, zbog čega nemaju ni dovoljno novca za život. Neke su ostvarile radne mirovine, invalidnine kao civilne žrtve, no sve je to nedostatno za miran život”, objašnjava nam.
Kaže kako su započete aktivnosti oko traženja statusa i prava ovih žrtava. One, smatra, svakako moraju imati status stopostotne žrtve posebne kategorije. “Radi se o ratnom zločinu. Nepoznat je broj žena žrtava, jer ih nikad nitko nije ispitao i popisao. Mnoge žene su od bolesti, a i posljedica zločina, umrle, mnoge nakon toliko godina neće ni progovoriti. Očekujem ipak da će iskoristiti svoja prava kada se odredi njihov status. Osim broja žrtava, bit će to i pokazatelj razmjera počinjenog zločina”, dodaje.
Što je sa silovateljima? Postoje, kaže Marija Slišković, neki procesi koji su vođeni i u kojima su poneki i osuđeni. Procesi se, koliko god sud tvrdio da ih vodi pravno čisto, svejedno ne vode se na način da u konačnici postoji ratni zločin, ratni zločin i obeštećenje za žrtvu nad kojom je počinjen ratni zločin. “Ako sud uputi žrtvu na osobnu parnicu za materijalnu naknadu od počinitelja, onda to nije suđenje za ratni zločin.
Što žrtva ima od takvog suđenja? Tim više što je izložena ponovnom susretu s počiniteljima, ponavljanju i dokazivanju da se zločin dogodio. S druge strane, silovatelji su vodili računa da nema svjedoka, a oni jedan za drugoga sigurno neće svjedočiti u korist žrtve. Kako može žena dokazati da su je silovala desetorica, kada je bila odvedena po mraku, u nepoznatu kuću i isto tako vraćena uz prijetnju da šuti jer zidovi imaju uši?” naglašava autorica knjige.
Upravo je takav slučaj opisan u sljedećem svjedočanstvu. “Kada je stigao jedan Jovo, zvali su ga Kordunaš, izvodio je žene iz podruma i odvodio u naše kuće. Kada je jednu noć došao i izveo mene, odveo me u moju kuću koja je bila razlupana i izbijenih vrata. Rekao je da nas izvodi na ispitivanje. U kući me tukao, bacao i prisilio da se skinem. Rekla sam mu da je hladno, ali on je naredio skidanje. Kad sam bila gola, prignuo je moju glavu i izvadio penis. Kad sam se otimala i nisam ga htjela poslušati, udario me u vrat nekim nožem od kojeg se napravila rana i koja je kasnije bila zagnojena. Molila sam Boga da taj nož jače zarije i da me ubije. Bacio me na pod i silovao. To je trajalo do jutra i onda me vratio natrag u podrum. To je radio i s ostalim ženama. Svaka od nas, kada je vraćena, nije ništa drugima govorila. U podrumu je bio i jedan mlađi bračni par i kada je odveo tu ženu i ujutro vratio, ona je mužu rekla: ‘Ti tu sjediš, a one mene tamo siluje’. Tada se javno otkrilo što on nama svima radi.”
Pored svega toga, žene nemaju ni adekvatnu liječničku pomoć. Traže je individualno, najčešće zbog nesanice. Mnoge imaju lijekove za kako kažu “preživljavanje dana i da bar nešto odspavaju”. Ponekad se ne otvaraju ni ginekologu. Nemaju, kaže Marija Slišković, svoju ambulantu u kojoj bi bile lišene stalnog ponavljanja toga što im se dogodilo. Da izbjegnu ta stalna ponavljanja, izbjegavaju i nemaju pravu liječničku potporu.
Konačno, žene nisu bile jedine koje su silovane. U ratu su bila silovana i djeca, u ratu su bili silovani i muškarci. Knjiga iskaza “Sunčica” završava upravo takvim jednim opisom. “Zatočen sam 30. srpnja 1991. godine u šumi kod Gline. U logoru Manjača proveo sam osam mjeseci i 20 dana. Svakodnevno su me tukli nogama, šakama, kundacima, stavljali u klade da stojim po nekoliko dana bez vode i hrane. Čizmama su mi izbijali zube. Nisu mi dozvoljavali da vršim nuždu. Nitko mi nije smio dodati vode da ne bi bio odmah ubijen. Za hranu su nam samo bacali na pod sirovu rižu i sirovi grah. Zimi sam razgrtao snijeg i jeo travu. Vezali su me bodljikavom žicom za noge da visim naglavačke, udarali po glavi i tijelu dok nisam izgubio svijest. Sipali su mi sol na rane.
(…) Više njih me silovalo govreći da ću vidjeti što je ustaška muška kurva.
(…) Oslobođen sam 18. travnja 1992. godine, kad su me ujutro prozvali, bacili u kamion te sam odvezen za Zagreb, Remetinac. Moja razmjena nije evidentirana od Crvenog križa zbog njihovog propusta, imao sam 27 kilograma.”