Doktor Hrvoje Arbutina s Pravnog fakulteta upravo priprema knjigu. Kaže da za objavljivanje znanstvenih radova u časopisima jednostavno nema previše vremena.
- Uostalom, znate, pravna znanost usko je i specifično područje. Rijetko koga u svjetskim znanstvenim časopisima zanima hrvatska pravna situacija – opravdava nam se.
Slično razmišlja većina doktora znanosti sa zagrebačkog Pravnog fakulteta. Oni se bave nacionalnom pravnom politikom, a kad bi i htjeli objaviti rad u nekom od prestižnijih časopisa, posebno stranih, pretpostavljaju da to nikoga ne bi zanimalo. Zato je ove naše znanstvenike teško ili nemoguće pronaći u citatnim bazama koje obuhvaćaju značajnije svjetske i hrvatske znanstvene časopise.
Globus je istražio te baze kako bi provjerio stvarnu, međunarodno priznatu, znanstvenu aktivnost hrvatskih doktora društvenih znanosti.
Iako kriteriji za vrednovanje doktora društvenih znanosti, upućuju stručnjaci, ne mogu biti isključivo članci objavljeni u časopisima (velik dio njihova rada otpada i na knjige), većina ih upozorava kako je nedopustivo da doktor znanosti u 15 godina nema ni jedan jedini rad objavljen u bazama. Znanstvenik naprosto mora objavljivati u stručnim časopisima, slažu se stručnjaci, ako želi da rezultat njegova istraživanja dođe u tuđe ruke.
Nažalost, kod nas još postoji provincijalni stav i sklonost da se ide linijom manjeg otpora, pa se ne piše za međunarodno priznate časopise i izbjegava se pisanje na engleskom jeziku. Također, upozoravaju stručnjaci, prestižna svjetska sveučilišta rijetko će za gostujuće profesore pozivati one znanstvenike čiji im radovi nisu bili dostupni.
Stoga smo nekoliko tjedana temeljito pretraživali citatne baze WOS (Web of science) i Scopus, koje su “usisale” samu jezgru svjetskog znanja. Ta dva ugledna i priznata registra indeksiraju desetke tisuća svjetskih i još 70-ak hrvatskih znanstvenih časopisa.
WOS obuhvaća deset posto svjetske produkcije, a Scopus je mnogo širi jer obrađuje sadržaje više od 15 tisuća časopisa i još 750 zbornika radova iz cijeloga svijeta. Od domaćih časopisa tu su “Društvena istraživanja”, “Socijalna ekologija”, “Ekonomska istraživanja”, ali i naslovi poput ovih - “Naše more”, “Mljekarstvo”, “Podravina”...
I ovo Globusovo istraživanje, kao i neka prijašnja koja su o tome proveli znanstvenici, pokazalo je zabrinjavajuću neaktivnost hrvatskih doktora društvenih znanosti. Veliki broj njih u razdoblju od 1996. do 2010. nije se nijednom kvalificirao za ulazak u ove dvije važne svjetske baze.
Trećina doktora znanosti koji predaju na zagrebačkom Pravnom, Ekonomskom, Edukacijsko-rehabilitacijskom, Filozofskom fakultetu te Fakultetu političkih znanosti ne pojavljuju se nijednom u bazama, a trećina ih se može pohvaliti tek jednim spominjanjem.
I Arbutina je među znanstvenicima koje je u citatnim bazama nemoguće naći. Pronalazi i razlog: te baze, kaže nam, vjerojatno bilježe svjetske “mainstream” časopise u kojima on rijetko objavljuje jer ne piše na engleskom.
Odgovaramo mu da baze ipak indeksiraju čak i njegov “kućni” časopis, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Zagrebu.
- Istina, prihvaćam vašu kritiku. Nisam u zadnje vrijeme previše objavljivao u matičnom časopisu i osjećam dug prema vlastitoj kući – pokajao se profesor Arbutina.
Da je produktivnost hrvatskih društvenjaka daleko ispod očekivane razine, pokazalo je istraživanje koje su 2009. provele Maja Jokić i Adrijana Šuljok iz Nacionalne sveučilišne knjižnice. I one su provjeru obavile u istim citatnim bazama, samo što su, za razliku od Globusa, pretraživale razdoblje od 1996. do 2005.
Zaključak tih istraživačica bio je frapantan.
Najlošijima su se pokazali doktori pravnih znanosti, od kojih čak 89,1 posto nije imalo nijedan objavljeni rad u citatnoj bazi Scopus. Slijedili su ih politolozi (bez objavljenog rada bilo je 79,2 posto znanstvenika), zatim ekonomisti od kojih rad u devet godina nije objavilo 69,9 posto doktora, a najproduktivnijima su se pokazali psiholozi, među kojima “samo” 16,9 posto doktora nije imalo rad u bazama.
Osim Arbutine, s Pravnog fakulteta u WOS-u i Scopusu nismo mogli naći ni spomena doktoru i prodekanu Marku Baretiću, a nema ondje ni imena ministra pravosuđa dr. Ivana Šimonovića.
Šimonović nam objašnjava kako je, usprkos činjenici da ga nema u tim, kako ih je nazvao, “čudnim bazama”, on jedan od najproduktivnijih hrvatskih doktora pravnih znanosti.
Marko Baretić kaže da redovito piše za pravničke časopise, ali mu se čini da je problem u tome što su baze podataka siromašne takvim publikacijama.
- Naprimjer, pisao sam za izdavače Rutledge i Cavendish koji su vrlo cijenjeni u pravničkoj struci, ali tih časopisa u bazama nema, pa zato i ne možete naći moje članke - objasnio je Baretić.
Dodaje da članke koje je pisao za strane časopise uopće ne smatra svojim najboljim radovima.
- Ono najbolje što sam napisao napravio sam za domaća izdanja. Mislim da nije važno što se ti radovi ne spominju u bazama – mirno će Baretić.
I doista, za napredovanje doktora znanosti u Hrvatskoj - prema Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja - vrhunskim časopisima s oznakom “A1” smatraju se mnoga izdanja koja šira svjetska znanstvena scena ne bilježi u multidisciplinarnim bibliografskim i citatnim bazama.
Štoviše, mnogi od tih časopisa u baze ne mogu ni ući jer izlaze neredovito, a za razliku od većine svjetskih časopisa poznaju tek jednu umjesto dvije, pa čak i tri recenzije.
Značajan dio tih časopisa zapravo su takozvani “kućni časopisi”, izdanja koja nastaju na matičnim fakultetima i u kojima je postotak odbijanja znanstvenih radova za objavu - vrlo nizak.
Većina hrvatskih politologa zato svoje radove objavljuje u časopisu “Politička misao”, kojeg međutim ne priznaje ni WOS niti Scopus.
Damir Grubiša, nekadašnji glavni urednik “Političke misli”, i sam često objavljuje radove u tom časopisu.
Ali ako se njegovo ime potraži u citatnim bazama, ispada kako u 15 godina nije objavio nijedno znanstveno istraživanje. Po istim kriterijima, “ne postoje” ni profesori Ivan Šiber, Goran Gretić, Tomo Jantol, Tonći Kursar, Vlatko Cvrtila, Smiljana Leinert Novosel, Dražen Lalić, Dag Strpić, Zrinjka Peruško…
Pune su ih novine i televizija, prazne su ih znanstvene baze.
- Ma, znate, te su vam baze dosta rigorozne. Mi smo se, recimo, pokušali upisati u bazu Current Contents, ali su nas odbili jer neredovito izlazimo. A kako ćemo redovito izlaziti kad ne primamo na vrijeme novac od Ministarstva? – žali se Grubiša.
Pitamo ga zašto onda svoje radove ne objavljuje u inozemstvu, na engleskom jeziku.
Ima slično obrazloženje kao i kolege s Pravnog fakulteta.
Svjetsku znanstvenu javnost ne zanima hrvatska politika - pa čemu onda pisati na engleskom jeziku?
Međutim, oni hrvatski doktori znanosti koji su u bazama pokazali visoku produktivnost s time se ne slažu. Uvjereni su da bi svakom znanstveniku trebao biti izazov pisati za cijenjene strane časopise.
Doktor Aleksandar Štulhofer prije sedam godina odlučio je prestati pisati za domaća izdanja. Kad smo njegovo ime upisali u tražilice WOS-a i Scopusa, izlistalo se više od 30 znanstvenih radova. To znači da je on u prosjeku pisao najmanje dva rada na godinu, i to uglavnom na engleskom jeziku.
- Ako se kao znanstvenik ne uključite u svjetsku razmjenu znanja, nego ostanete zatvoreni u domaćoj produkciji, osuđeni ste na provincijalnost, odnosno potpunu marginalizaciju - upozorava Štulhofer.
Navodi i mogući razlog zbog kojih se hrvatski doktori znanosti rijetko odlučuju slati radove u cijenjene časopise.
- Postotak odbijanja u njima je dosta velik. I meni se nekoliko puta dogodilo da mi odbiju rad. Ali zato dobijete tri recenzije s kompetentnim primjedbama što u radu ne valja i kako ga možete poboljšati. Iz svake recenzije čovjek nauči nešto novo i time unapređuje vlastiti rad, ali i trenira skromnost - kaže Štulhofer. Napominje također kako znanstvenicima starije generacije više ne može kao isprika služiti ni činjenica da ne barataju dobro engleskim jezikom.
- I tome se može doskočiti - nastavlja Štulhofer - jer u svijetu postoje servisi koji za relativno malo novca popravljaju tekstove napisane na engleskom jeziku kako bi oni zadovoljili stroge kriterije recenzenata.
Hrvatski zakoni i pravilnici ne daju, međutim, poticaj prodiranju na svjetsku znanstvenu scenu. Za napredovanje u zvanjima hrvatska sveučilišta jednako tretiraju domaće i svjetski priznate časopise.
Linijom manjeg otpora nisu htjeli poći psiholozi dr. Denis Bratko i dr. Predrag Zarevski. Zarevski je u citatnim bazama prisutan sa 17 radova, dok se pod prezimenom Bratko izlistava njih 24.
- Istina je da sve grane znanosti u citatnim bazama nisu jednako zastupljene, ali mnogim znanstvenicima to služi kao izgovor - zaključuje Denis Bratko.
Ime medijski sveprisutne psihologinje Mirjane Krizmanić također je relativna nepoznanica u citatnim bazama.
Posljednje što je ondje od nje zabilježeno dva su članka iz 1986. s naslovima “Iskustvo dosade kod hospitaliziranih plućnih bolesnika” te “Ispitivanje frekvencije i intenziteta jakih emocionalnih doživljaja u osoba oboljelih od malignih bolesti te zdravih ispitanika”.
Pusić, Sanader... Saborska zastupnica i doktorica znanosti Vesna Pusić u bazama ima samo jedan rad. To je članak “Croatia at the crossroads” iz 1998.
S jednakim brojem radova, dakle jednim, zastupljeni su Mirjana Sanader i njezin suprug Ivo. Ona je za časopis “Vjesnik za arheologiju i povijest Dalmacije” 2008. napisala tekst “On the cults of antiquity in Croatia”.
Bivši premijer objavio je 2005. “Croatia in the new millennium: Toward EU and NATO membership”, i to u časopisu Mediterranean Quarterly.
U obranu doktora društvenih znanosti stao je, u razgovoru za Globus, dekan Filozofskog fakulteta Damir Boras.
On tvrdi da su citatne baze, zapravo, nepregledne i da ne obuhvaćaju veliki dio znanstvene produkcije.
Prekidamo ga podatkom da smo, unatoč nepreglednosti, u njima ipak uspjeli naći najmanje četiri njegova rada.
- Ma jest, istina, možete u njima naći moje ime, ali ni to nije puno. Ja sam se tamo smjestio zahvaljujući činjenici da sam se bavio nekim temama koje sam uspio prodati – umanjuje Boras važnost najvažnijih znanstvenih baza.
Uvjeren je da krivnju za slabu produkciju hrvatskih društvenjaka definitivno snosi i država, koja, tvrdi, sustavno smanjuje proračunski novac za financiranje znanstvenih časopisa. Na to je već bilo upozorilo Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Vladi su uputili kritiku što je 2007. za sufinanciranje znanstvenih časopisa u proračunu bilo predviđeno 15 milijuna kuna, a ove je godine taj iznos smanjen na samo 4,7 milijuna.
- I kako onda možete objavljivati? - pita se Boras.
Doktori društvenih znanosti ljute se što se u javnosti neprekidno ističe velika produktivnost prirodnih znanstvenika u Hrvatskoj. Smatraju da je njima lakše jer dobivaju novac od Hrvatske kako bi otišli u inozemstvo, razvili projekt koji će ostati strancima, a onda se još sa svojim radom upišu u neku citatnu bazu i vrate u domovinu.
Doktor Velimir Srića s Ekonomskog fakulteta kaže:
- Otkako sam prije deset godina izabran za redovitog profesora, više nemam potrebu objavljivati jer to traži energiju i vrijeme. Napisao sam 50 knjiga i 250 članaka, a redovito sudjelujem na konferencijama. Danas ljudi pišu kako bi ih zapazili i pozvali da govore na konferenciji. Meni to ne treba, mene zovu ionako – samouvjeren je Srića.
Ni ekonomist Ljubo Jurčić ne bježi od činjenice da više ne objavljuje.
Štoviše, ponosan je što nije, kako kaže, kabinetski istraživač ni sakupljač referenci.
- Ja se radije koristim znanstvenim uporištima kako bih popularizirao neka ekonomska pitanja. Evo ja sam, naprimjer, predvidio pad turizma, i tako se na kraju dogodilo. Svoje članke radije objavljujem u obliku kolumni. Uostalom, ja sam vam sad u Podravci, pa nemam vremena o tome napisati znanstveni rad - smije se Jurčić.
Kad je riječ o doktorima znanosti s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, valja spomenuti da ni prof. Deša Mlikotin-Tomić, upravo osuđena na 14 mjeseci zatvora zbog primanja mita i zloporabe položaja i ovlasti, ni njezin kolega Silvije Orsag nemaju nijedan rad koji je uveden u citatne baze WOS i Scopus.