Jer samo ih sekunda dijeli od početka “vagininih monologa”.
To je Dacreov one-man show, svakodnevna predstava u kojoj prisutne, nezadovoljan glupostima koje su mu toga dana predložili na kolegiju, bestidno psuje i naziva “najobičnijim pičkama”.
I tako svakog dana u toj velebnoj redakciji britanskog Daily Maila.
Ovo je ponižavanje i pljuvanje posljednjih dana puno lakše podnositi nego prije.
Te su novine oduvijek bile među najčitanijim i najcjenjenijim britanskim tiskovinama, ali od početka ove godine stoljetno uredništvo koje izdaje valjda najposebniji dnevni list na svijetu ima mnogo razloga za veselje.
Nekoliko je razloga, ali najvažniji je presuda dvojici bijelih muškaraca Garyju Dobsonu i Davidu Norrisu, koje je britanski sud, 19 godina od počinjenja gnjusnog zločina što je zgrozio javnost, konačno osudio za ubojstvo iz 1993., kada su, kao dio rasističke bande, oduzeli život 19-godišnjem crnom tinejdžeru Stephanu Lawrenceu.
Presuda je donesena u siječnju, prvenstveno zbog enormnog pritiska Daily Maila, koji je punih 15 godina vodio bespoštednu kampanju protiv ubojice crnog mladića.
Zapravo, ovaj blagi opis ustvari je uvreda za ono što je Daily Mail uistinu učinio: pod paskom glavnog urednika Paula Dacrea te su novine 1997. na naslovnici, puno prije nego što je donesena ikakva presuda za brutalno ubojstvo, objavile fotografije petorice članova rasističke bande Garyja Dobsona, Davida Norrisa, braće Jamieja i Neila Acourta te Lukea Knighta, sve još dodatno zapaprile naslovom: DAILY MAIL OVU PETORICU MLADIĆA OPTUŽUJE ZA UBOJSTVO. AKO SMO U KRIVU, NEKA NAS TUŽE.
Naravno, Dacre nije pogriješio. Gotovo 20 godina kasnije sud je potvrdio sve što su u Daily Mailu znali mnogo ranije: da su barem dvojica od petorice prozvanih mladića ubili Lawrencea u rasističkom napadu dok je mladić na autobusnoj stanici 22. travnja 1993. godine čekao prijevoz do grada.
Slučaj je razriješen tek kad je nanovo otvoren, a Dobson i Norris osuđeni su na doživotni zatvor s mogućnošću pomilovanja nakon 15 godina i dva mjeseca robije.
Dan nakon presude Paul Dacre, koji inače paranoično izbjegava javne nastupe, objavio je 12-minutni videomaterijal u kojemu objavljuje kako je napokon stigao “veličanstveni dan za britansko novinarstvo”.
Iako su mnogi te njegove riječi ocijenili pretjeranima, Dacre je učinio što je htio: britanskoj javnosti jasno je poručio kako Daily Mail nema namjeru stati u red s ostalim britanskim novinama koje nemaju hrabrosti prve govoriti istinu.
Dodatno, s početkom ove godine Daily Mail zabilježio je ohrabrujuće podatke o prodaji: svaki dan ih kupuje 4,5 milijuna čitatelja što znači da novine dolaze do četiri puta više publike nego britanski dnevnik The Guardian, ali i da ga shvaćaju znatno ozbiljnije od jedinih novina koje ga nadmašuju po prodaji, popularnog The Suna. Znatan je uspjeh požnjela i njihova web-inačica Mail Online, koji je s čak 55 milijuna čitatelja mjesečno premašio dosad nedodirljivi, ali znatno dosadniji internetski portal The New York Timesa! Ukratko, britanska je pomaknutost nadmašila američko ozbiljno novinarstvo koje se britanski urednici više ne ustručavaju nazivati “pomalo istrošenim”.
Za Daily Mailom je stoljetna tradicija braniča tradicionalnih britanskih vrijednosti, glasa većine čiji su im interesi mnogo važniji od prohtjeva okrutne britanske elite ili razmaženih, razvaljenih snobova na povratku s razuzdanih noćnih zabava. Za one koji ih mrze, te su novine Hate Mail, podraživač najgorih i najprimitivnijih ljudskih instikata, poticatelj paranoje prema apsolutno svemu, od imigracije i celulita do zaraznih kožnih bolesti.
No, onima koji ga čitaju, Daily Mail je polazište za daljnje oblikovanje stavova, mentor za priklanjanje najboljoj sociopolitičkoj orijentaciji, signal za stajališta koja valja prigrliti na novom poslovnom domjenku...
Koliki utjecaj među britanskom javnošću ima taj dnevnik najbolje opisuje jedna epizoda s Tonyjem Blairom, inače omiljenom metom uredništva tog lista.
Taj se bivši britanski premijer jednoga jutra pred svojim savjetnicima pojavio s listom papira sa svim važnim temama o kojima bi u javnosti trebao progovoriti: obitelj, azil, zločini, obrana i slučaj Tonyja Martina, voćara iz sela Emneth Hungate osuđenog na doživotni zatvor jer je na svom posjedu upucao provalnika. Baš tog jutra upravo je Daily Mail objavio uvodnik u kojemu je Blaira napao kao “najgoreg branitelja politike netolerancije”, a kao krucijalne probleme britanskog društva odabrao baš tih istih pet pojmova. Blair je pročitao i poslušao ih.
Otrovne strelice tog dnevnika često je osjećao i Fred Goodwin, oženjeni otac dvoje djece i bivši predsjednik uprave Škotske narodne banke za kojega je otkriveno kako je usred kolapsa institucije u kojoj je radio dane provodio u krevetu s ljubavnicom. Britance je to posebno ogorčilo jer je propast te banke značila trošak od 50 milijardi funti koji će snositi građani. Malo ih je oraspoložila činjenica da je Goodwin, odlukom britanskog premijera Davida Camerona, postao prvi čovjek na svijetu kojemu je oduzeta viteška titula, a da prethodno nije bio osuđen za počinjenje kaznenog djela. A posebno su ih razveselile naslovnice Daily Maila koje su danima prije toga, uz fotografije Goodwina u lovačkom odijelu, pozivale da se bivšeg bankara javno ponizi i svrsta u redove zločinačkih umova kao što su bili Nicolae Ceausescu i Robert Mugabe.
Tajna uspjeha Daily Maila leži u pomno odabranoj i raspoređenoj količini sadržaja: ozbiljne vijesti isprekidane su bizarnim pričama poput one o djevojci koja 20 godina nije pojela ništa osim pilećih krilaca, crticama o životinjama (recimo o nilskom konju koji obožava surfanje), osobnim esejima, tračevima, receptima, križaljkama, osmrtnicama. Daily Mail vjerojatno je jedino mjesto na svijetu gdje čitatelj može vidjeti kuću koja sliči na Hitlera ili pročitati kolumnu novinarke Liz Jones, koja opisuje kako je suprugu ukrala spermu kako bi bez njegova znanja napokon ostala trudna.
Pitate li Dacrea, jedan od razloga zašto je taj dnevnik tako uspješan počiva na činjenici da su novine oduvijek u vlasništvu jedne obitelji.
Kad je ovog urednika Rupert Murdoch 1992. bio pozvao da prijeđe u The Times, Dacre se nećkao i na kraju ponudu odbio obrazloživši kako je “ponosan i sretan što radi u novinskoj kući čiji vlasnici i dalje smatraju kako je glavni posao urednika – uređivati”.
Tada još nije mogao znati da je, odbivši Murdocha, zapravo spasio novinarsku karijeru jer je kasnije zbog prisluškivanja poznatih osoba Murdoch ostao bez svojih novina News of the World.
U Daily Mailu uzbudljivo je bilo od samih početaka.
Prvo se izdanje pojavilo 4. svibnja 1896. godine, a prodalo se u 397.215 primjeraka nadmašivši očekivanja osnivača Alfreda Harmswortha.
Taj je Harmsworth bio sin irskog barista koji je još sa 16 godina odlučio da želi biti novinar.
Njegov prvi novinarski pothvat zvao se “Odgovori pošiljateljima na sva pitanja koja im padnu na pamet”. Tu je Harmsworth objavljivao odgovore na svakojake besmislice poput: “Koliko giljotiniranoj glavi treba da shvati da je giljotinirana?”
Kako bi privukao što veću publiku, uveo je i rubriku pod nazivom “Funta tjedno”, s novčanom nagradom za čitatalja koji bude najbliži točnom odgovoru na pitanje koliko baš taj tjedan teži zlato u Britanskoj narodnoj banci.
Već prvog dana nagradne igre uredništvo je primilo 718.218 pisama i razglednica s različitim odgovorima, a prvi koji je dobio funtu, stanoviti pobjednik iz Southamptona, za taj je novac uspio platiti vjenčanje!
No, politička je figura Harmsworth uspio postati tek s lansiranjem Daily Maila.
Tijekom Burskog rata poticao je imperijalističke aspiracije Cecila Rhodesa, a naklada mu je narasla na više od milijun prodanih primjeraka.
Do 1903. Alfred i njegova braća Harold i Leicester bili su vlasnici Daily Maila, Evening Newsa, Daily Mirrora i Daily Recorda, a Alfred je ubrzo postao Lord Northcliff, jedna od najutjecajnijih pojava u britanskoj javnosti. Nakon što ga je naslijedio njegov brat, Lord Rothermere, smjer Daily Maila naglo se mijenja u reakcionarni, a novine uoči Drugog svjetskog rata čak uzdižu Hitlera s kojim je vlasnik Daily Maila, na zgražanje mnogih, bio osobno blizak.
Ipak, udivljenje jednim od najvećih svjetskih zločinaca naglo će splasnuti čim počne rat, a tiskovina će objaviti kako se sada “ipak bore protiv tiranije koja želi čovječanstvo vidjeti u zavojima”...
Desetljeća nakon završetka rata, negdje do početka 70-ih, o Daily Mailu neće se baš previše pričati sve dok njegov vlasnik, treći vikont Rothermere, ne dovede za urednika Davida Englisha. Pod njegovim će vodstvom dnevnik početi dobivati današnje obrise, preobražen u tabloid koji posebno cilja na žensku čitateljsku publiku (jedan od slogana tog vremena bit će “Svaka žena treba svoj primjerak Daily Maila”).
Danas taj list nadzire četvrti vikont Rothermere, Jonathan, diplomant s Dukea pod čijom je kapom tiskovina samo lani zaradila 180 milijuna dolara.
Ipak, i dalje je riječ o čistom obiteljskom biznisu a utjecaj obitelji vidljiv je u svakom pogledu.
Kao jedna od anegdota prepričava se ta da Mail godinama nije objavljivao recenzije romana o Jamesu Bondu jer je njegov autor, poznati Ian Fleming, bio ljubavnik žene drugog vikonta Rothermerea.
Danas novine uređuje sjedokosi Dacre, vrlo ozbiljan i često osoran muškarac koji je u stanju cijelo noćno uredništvo izvrijeđati poput balavaca ako je zaključio da nisu dobro popratili sinoćnju dodjelu Brit Awardsa.
“Nedopustivo!”, Dacre urla uredom dok urednici, u odijelima s kravatama, pognutih glava slušaju kako su prijezira vrijedni nesposobnjakovići. Propustili su izvjestiti o tome kako je Adele, ljutita jer su joj skratili govor zahvale, na odlasku organizatorima pokazala
“To je arogancija poznatih, zar ne?”, nastavlja Dacre u svom dobro znanom stilu.
Ta posebna vrsta nadzora javnog prostora specifičnost je upravo tvih dnevnih novina čiji urednici, u najsitnije detalje, svakoga dana žustro raspravljaju koje će “zločince” u sutrašnjem izdanju prozvati zbog nevaljalosti.
Ne moraju to biti velika nedjela: eto, recimo, Dacre nije mogao smisliti Tonyja Blaira nakon što se njegova supruga Cherry usudila javno podojiti tek rođeno dijete!
Znao se fiksirati i na puno banalnije stvari pa je tako 2008. u novinama potaknuo agresivnu kampanju protiv plastičnih vrećica jer je jednu ugledao zakačenu u krošnji drveta kad se vozio na posao.
A što je tek uredništvo radilo Hughu Grantu...
Doduše, ovaj ih je, valjda iz osvete za sve gadosti koje su o njemu napisali, na kraju pokušao uplesti u skandal s prisluškivanjem novinara, ali Paul Dacre nije se dao iživcirati. Zavrzlamu je potaknula sočna pričica objavljena u Daily Mailu 2007. prema kojoj je Grant, poznati glumac i zavodnik, imao aferu s “pomoćnicom lijepog stasa i senzualnog glasa”. Kad su, nakon zgode s Murdochovim prisluškivanjem, počele istrage brojnih britanskih novinara i uredništava poznate pod nazivom “Ispitivanja Leveson”, Grant je na sudu izjavio kako ne zna odakle Daily Mailu informacija da se “ševi” s pomoćnicom “senzualnog glasa”, ali da postoji mogućnost da su ga prisluškivali te razgovor sa suradnicom, koja “moguće ima baš takav glas”, pretvorili u ljubavnu aferu.
Naravno, na ispitivanju se pojavio i Dacre i svojom pojavom (vrlo je impozantan i visok gotovo dva metra) odmah dao do znanja da se nema namjeru “dati zajebavati”. Govorio je tiho, odbivši povući sve gnjusobe koje je objavio o Grantu ako glumac ne opovrgne optužbe da su ga godinama prisluškivali. Pri tom stavu Dacre je ostao do samoga kraja: da Daily Mail nikad nije sudjelovao ni u kakvu prisluškivanju novinara i da je najveći krimen koji im je ikada dokazan činjenica da su, poput mnogih drugih tiskovina, unajmljivali privatne detektive kako bi u stopu pratili poznate.
Dacre je bio nepokolebljiv, kao što je nepokolebljiv bio u svojim naporima da postane novinar.
Rođen je 1948. godine u Londonu, od majke učiteljice i oca urednika Sunday Expressa. Odrastao je u tipičnom londonskom okruženju srednje klase pa tako i danas vjeruje da je upravo lik iz takvog miljea zapravo arhetipski čitatelj Daily Maila. Još tijekom studentskih dana preuzeo je uređivanje studentskog lista Union News koji je u sprdnji nazivao “Timesom na Prozaku”, a po završetku školovanja počeo je uredničku karijeru u manchesterskoj podružnici Daily Expressa, gdje mu je prvi objavljeni članak bila šest stranica duga priča o utrci magaraca u Blackpoolu!
Osebujni urednik po mnogim je navikama “malo drukčiji” od drugih britanskih urednika. Uz ostalo, čovjek naprosto mrzi računala pa u svom uredu nema sotonsku mašinu, a kad su mu jednom spočitnuli da je budućnost novinarstva na internetu, Dacre je samo odmahnuo glavom, zijevnuo i kazao “sranje.com”.
Toliko je tvrdoglav u vezi s internetom ostao i u praksi, pa je tako Mail Online, internetska verzija popularnih novina, sve do 2006. zapravo bila puka sprdnja.
Portal je objavljivao maksimalno pet članaka dnevno, ali onda su se konačno odlučili internetsku verziju Maila dovesti u red i učiniti gotovo u potpunosti nezavisnom od papirnatog izdanja. Danas tako 80 posto onoga što čitatelj može vidjeti na internetu zapravo nema u tiskanom izdanju, a internetska verzija funkcionira kao produžena ruka tiskanog izdanja.
Pojednostavljeno, ako će Daily Mail objaviti da se Keira Knightley pojavila na nekoj glamuroznoj dodjeli nagrada, Mail Online pisat će o tome kako je glumica na leđima imala tragove nastale od loše kreme za samotamnjenje.
Mail Online nakon 2006. objavljuje sve o svemu, a omiljene su im teme klimatske promjene, američka politika, a posebno stupac vijesti koji se nalazi na desnoj strani internetske stranice, u kojem Mail Online objavljuje tračeve o plejadi poznatih, ali čak i više nepoznatih lica.
Tu se čita da je kulinarka Nigella Lawson na plažu došla u kombineu koji joj pokriva cijelo tijelo osim lica, Tori Spelling zatrudnjela samo mjesec dana nakon što je rodila treće dijete, Kate Moss pokazala ravnu, viseću, celulitnu i potpuno neprivlačnu guzicu.
Snaga Daily Maila i Mail Onlinea u tome je da ne boluju od kompleksa “uvijek biti prvi i nikada ne pisati o stvarima koje su objavile druge novine”. Upravo suprotno: Dacre čvrsto vjeruje kako njegovih 4,5 milijuna čitatelja kupuje isključivo Daily Mail pa zato urednici i novinari nerijetko “kradu” tuđe priče i informacije koje u Daily Mailovoj verziji uvijek dobiju novu, veću važnost i budu obrađene jače, raskošnije, bolje...
Mnogi im zamjeraju pomalo “rasistički” pristup temama iako je sa slučajem Stephena Lawrencea Paul Dacre uspio dokazati kako i Daily Mail, samo ako to želi, može zauzeti stajalište javnog moralista, i to puno hrabrije i jače od bilo kojih drugih novina. Naravno, njihovi su kritičari u pravu jer Daily Mail pokazuje tendenciju podcjenjivanja određenih rasa i manjina, iako nikada ne doslovno, nego u maniri “pisanja s predrasudama”. Recimo, istraživanje Guardianova novinara Nicka Daviesa pokazalo je kako je 64 posto crnaca o kojima Daily Mail piše upleteno u neku vrstu kriminalnih radnji. Nedavno su objavili članak o vrijednoj, bijeloj vlasnici nekog britanskog restorana koja je bila prisiljena zatvoriti otvor za ventilaciju jer “smrad pržene slanine vrijeđa muslimane”. Naravno, u toj je priči manje važna bila činjenica da se protiv bijele vlasnice pobunio jednako tako bijeli susjed koji ima prijatelje islamske vjere – Daily Mail to je propustio spomenuti u naslovu ostavljajući na čitatelje dojam da muslimani, te pridošlice i sumnjivi vjerski fanatici, britanskim bijelcima onemogućavaju da zarađuju za život.
Posebno “paze” na žene, koje čine 53 posto njihove publike, o kojima Dacre i ostali urednici svakoga dana razgovaraju na kolegijima. “Što ćemo napraviti da se danas povežemo sa ženama?”, pitaju se od ranoga jutra pa portal i papir odluče bombardirati rezultatima istraživanja koja pokazuju da će “djeca patiti ako im se majke nakon porodiljnog vrate na posao” ili tekstovima živopisnih naslova “O, moj Bože. Pa ona ne može zavezati kosu u rep jer joj se nije osušio lak na noktima!”...
Louise Mensch, britanska kozervativka, zbog toga ih je optužila da su seksističke novine, ali je ipak priznala da je potpuno ovisna o svim tim glupostima koje u njima pročita.
Može im se još spočitnuti da su neskloni homoseksualcima jer u posljednje vrijeme zauzimaju stav da bi se brak u Britaniji trebao sklapati isključivo između muškarca i žene. Naravno, sve to na duge staze ne znači ništa jer je samo pitanje trenutka kad će se Daily Mail odreći kulta heteroseksualnosti s lakoćom kojom se bio odrekao Hitlera.
Paula Dacrea i njegove urednike danas nimalo ne brinu optužbe konkurencije da u želji za prodajom podilaze publici koju nerijetko spuštaju na razinu blentave djece.
Dacre noću mirno spava svjestan činjenice da ga već sljedeće jutro, na mnogima od bezbroj kioska diljem svijeta, kupuje 4,5 milijuna čitatelja. A tolika masa ipak ne može biti glupa...