U rujnu 1943., nekoliko dana nakon kapitulacije postfašisti ke Kraljevine Italije, u Pazinu su se okupili predstavnici Oslobodilač kog pokreta i donijeli odluku o sjedinjenju Istre i Kvarnera s maticom Hrvatskom. Pazinske odluke, kako ih povijest naziva, uskoro su potvrdili ZAVNOH i AVNOJ. U to vrijeme odre đena je i granica izme đu Hrvatske i Slovenije, koja do tada nije postojala i oko koje se i danas, nakon 66 godina, lome politi čka koplja.
A toč no prije 90 godina talijanski je pjesnik i politič ar Gabriele d’Annunzio okupirao Rijeku, no godišnjica tog doga đaja nije prošla bez incidenta jer je u nedjelju u središtu Rijeke osvanula talijanska zastava i neofašisti ka poruka.
O povijesnim činjenicama i granicama na područ ju Istre razgovarali smo s akademikom Petrom Str čić em, najveć im hrvatskim stručnjakom za povijest Istre i Kvarnera u 19. i 20. stoljeću, odnosno od Napoleona do današnjih dana. On je od početka 90-ih član državnih komisija osnovanih da bi se na temelju povijesnih podataka definirala hrvatsko-slovenska granica. Povjesničari su, govori akademik Strčić, svoj dio posla uglavnom odradili, pa je sada na političarima da se dogovore. Razgovarali smo u gradu Krku, udaljenom nekoliko kilometara od Krasa, u kojem se Strčić rodio 1936. i gdje i danas često boravi u obiteljskoj kući.
U Zagrebu je 50-ih godina završio studij povijesti i doktorirao s temom o biskupu Jurju Dobrili kao vođi prvog hrvatskog preporodnog naraštaja u Istri i na kvarnerskim otocima. Akademik Strčić od 1960. do 1979. u Rijeci radi u Institutu Akademije, današnjem Zavodu za povijesne i društvene znanosti, od 1980. do 1990. bio je direktor Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, a od 1990. do 2005. upravitelj arhiva HAZU. Utemeljitelj je Odsjeka za povijest na riječkom Filozofskom fakultetu, gdje i danas predaje.
Autor je 60-ak knjiga i stotina članaka, bio je predsjednik Društva povjesničara Hrvatske i Čakavskog sabora, predsjednik je Hrvatsko- slovenske povijesne komisije koju je osnovalo Ministarstvo vanjskih poslova i dugogodišnji je član Vladina Povjerenstva za granice. Vodi bilateralni znanstveni projekt o hrvatsko-slovenskim odnosima kroz povijest, u sklopu kojega je nedavno u Kopru održan veliki simpozij o granici između dviju država. O toj je temi, kaže, mnogo pisao i razgovarao s hrvatskim i slovenskim političarima od Tuđmana i Račana do Drnovšeka i Kučana.
Oslobođenje Istre
Je li točno da su Sloveniju od fašista oslobodili hrvatski partizani kao što je rekao predsjednik Mesić?
- U prvome redu Sloveniju su oslobodili sami Slovenci, koji su imali svoje odrede. Pred kraj rata pomogle su im i jedinice iz drugih krajeva Jugoslavije, pa tako i znatan broj iz Hrvatske. Istru, Primorje i Trst oslobodili su Dalmatinci. Nakon oslobođenja Slovenskoga primorja dalmatinske su jedinice ondje ostale još dvije godine i mnogi su se dečki ondje i oženili.
Kako je Tito privolio saveznike da Istru daju Jugoslaviji, a ne Italiji?
- Što se tiče Istre, Titu se nema što prigovoriti. Da se nije 12. kolovoza 1944. susreo s Churchillom, ne vjerujem da bi Istra bila hrvatska. Nevjerojatno je kako je predriblao Churchilla, koji mu to nikada nije zaboravio. Narodnooslobodilački pokret u Istri se teško razvijao jer je fašistička Italija, znajući da su Hrvati prema njoj neprijateljski raspoloženi, još 30-ih godina odvela od kuća sve mladiće sposobne za vojsku. Zato je ustanak u Istri počeo relativno kasno, i to uz pomoć Slovenaca. Kada je 1943. Italija kapitulirala, ti su se mladići naoružani vratili kući i buknuo je Narodnooslobodilački rat. Tito je u detalje znao što se događa u Istri.
On se 30-ih godina iz Moskve vratio preko Trsta, Kopra i Pule u Rijeku. Osim toga, predsjednik ZAVNOH-a bio je Vladimir Nazor, koji je dugo živio u Istri. Stoga je Tito forsirao razvoj NOP-a u Istri, iako nije bio siguran hoće li ona pripasti Jugoslaviji. No, kada je 1945. trebalo krenuti u oslobođenje, poslao je 4. armiju. U Caserti mu je Churchill rekao: Vi ste ušli u Rijeku. Na to mu je Tito odgovorio: Mi nismo ušli u Rijeku, nego u Sušak. Churchill nije pojma imao da su to dva grada. To se sve vidi iz engleskih i naših zapisnika. Tito je već 1944. došao u sukob sa staljinistima u redovima svoje Partije koji su krenuli u obračune s građanima, pa tako i svećenicima.
Tito je uz Mao Ce Tunga bio jedini generalni sekretar komunističke partije na svijetu koji u razdoblju od 1939. do 1944. nije bio u Moskvi, jer je znao da bi izgubio glavu. Prvi je put napustio Jugoslaviju kada je otputovao u Casertu k Churchillu. Kada ga je Churchill priznao, tek je onda otišao u Mosku, gdje je Staljinu mogao postavljati neke uvjete. Kad su Amerikanci saznali da je Tito u sukobu sa Staljinom, počeli su mu raditi ustupke i tako je dobio Istru. Većina je stanovništva u Trstu nakon Drugoga svjetskog rata bila slovenska, no Tito ga je morao napustiti ako je htio sačuvati veći dio Istre, Slovenskog primorja i Goričke.
Bozanići u NOP-u
Kad je riječ o kvarnerskim otocima koji su bili pod talijanskom okupacijom, je li i obitelj kardinala Josipa Bozanića, iz Vrbnika na Krku, bila bliska NOP-u?
- Cijela je obitelj Bozanić bila antifašistički nastrojena, kao i svi ostali svećenici na Krku, osim jednog svećenika četnika i jednog ustaše. O tome nema diskusija. Mi Boduli svi smo bili protiv Talijana i stoga naklonjeni NOP-u. Bozanići su stara vrbnička obitelj. U Arhivu Akademije postoje matične knjige o Dorlingu ili Dolini, što je područje uz granicu kod Gorizije koje je pripalo Italiji. To je bio hrvatski glagoljaški kraj, ali su oko 1550. ostali bez svećenika koji bi znao voditi misu na hrvatskom, pa su čuli da su najbolji glagoljaši na Krku.
Iz Vrbnika dovode svećenika Augustina Bozanića. U 19. stoljeću na Krku je bio biskup Bartol Bozanić, koji je bio važan za očuvanje glagoljice i hrvatskog jezika. Josip Bozanić kao svećenik na Krku pokazao je vrlo velike upravljačke sposobnosti. Mnogi su članovi njegove obitelji bili u NOP-u. Prvi narodnooslobodilački odbor na kvarnerskim otocima osnovan je u mojem selu Krasu, u župnom uredu, na Božić 1942. Član odbora bio je i svećenik. Često se govori o suradnji Katoličke crkve s fašističkim okupatorima. To je netočno.
U Primorju i Istri Crkva i pripadnici NOP-a imali su vrlo dobre odnose. Svi su oficiri dalmatinske brigade 1945., nakon oslobođenja Krka, pošli u Omišalj na svetu misu na staroslavenskom jeziku. Istarski svećenik monsinjor dr. Božo Milanović sudjelovao je na Pariškoj konferenciji kako bi dao bitnu podršku ideji sjedinjenja Istre s Hrvatskom, na koju Saveznici ne bi tako lako pristali da je nisu podržavali i svećenici. Kada su ga pitali zašto podržava ateiste komuniste, rekao je: “Režimi prolaze, ali narod ostaje.” Imao je pravo.
Spominjete katoličkog svećenika četnika na Krku...
- Jedan je svećenik nedavno objavio popis ubijenih svećenika i časnih sestara u Hrvatskoj. Piše kako su ih ubili komunisti, ali jedan svećenik nije na popisu iako su ga zaista ubili članovi Komunističke partije. On je bio četnik projugounitaristički orijentiran.
Ubijanje Talijana
Je li Tito sam kreirao svoju vanjsku politiku?
- Dobrim dijelom jest, ali bio je okružen i s nekoliko pametnih ljudi, uglavnom Slovencima poput Kardelja.
Zbog čega su Talijani nakon 1945. masovno napuštali Istru?
- Bježali su i Talijani i Hrvati jer su staljinisti 1944. počeli ubijati ljude, uzimati im imovinu i tjerati ih. Ti su staljinisti bili uglavnom Hrvati. Mnogi su se Hrvati deklarirali kao Talijani da bi mogli pobjeći. Na sličan način Talijani su od 1918. do 1920. iz Istre istjerali stotinjak tisuća Hrvata.
Je li Tito to znao i pokušao zaustaviti?
- Kada je sazno, smijenio je staljiniste i zaustavio ubijanje.
A je li Tito znao što se događa na Golom otoku?
- Tito to nije znao. Goli otok nastao je iz želje jugoslavenskih vlasti da 1948. iz aktivne službe uklone 500 do 600 prekaljenih sovjetskih policajaca, uglavnom Hrvata, Srba i Slovenaca koji su se obučavali u Sovjetskom Savezu. Nije se Tito time bavio. Kada je čuo da se na Golom otoku događaju neobični zločini, tražio je informacije od Rankovića, koji mu je rekao da je to zatvor kao svaki drugi...
Dogovor Kosor-Pahor
Je li 1918. godine postojala granica između Hrvatske i Slovenije kada su one zajedno ušle u Državu SHS i potom u Kraljevinu SHS?
- Nije. Naprimjer, najveći dio područja Kastavštine iznad Rijeke bio je u ljubljanskoj provinciji. O granicama se prvi put počelo raspravljati u Buzetu 1944., kada su narodnooslobodilački odbori iz Hrvatske i Slovenije sjeli za stol da riješe granice budućih federalnih jedinica. Definirali su granicu koja i danas vrijedi, barem u Istri.
Što mislite o dogovoru premijerke Kosor i premijera Pahora o osnivanju međunarodnoga arbitražnog tijela u kojem će biti i po jedan predstavnik Hrvatske i Slovenije?
- Ako političari smatraju da je to dobar put prema rješenju, onda valjda jest tako.
Je li kondominij dobro rješenje?
- Sve ima smisla ako će se situacija smiriti. No, neće se smiriti jer će se uvijek naći netko poput Jorasa ili Jelinčiča tko će stvarati probleme kako bi bio prisutan u javnosti.
Kako komentirate nedavni neofašisički incident u Rijeci u povodu 90. obljetnice D’Annunzijeve okupacije grada?
- Na natpisima koje su postavili ne piše koja je Rijeka talijanska. Je li to Rijeka od prije ili poslije Pariške mirovne konferencije koja je održana 1946. i 1947. Kraljevini Italiji 1919. tadašnja Rijeka nije bila potrebna. Londonskim ugovorom iz 1915. Italija se priklonila Antanti, i Rim je tadašnju Rijeku ostavio Hrvatskoj. No D’Annunzio, inače divan poeta, bio je u teškim financijskim neprilikama, te je iskoristio situaciju i s arditima i legionarima ušao u Rijeku i od nje stvarao svoju paradržavu.
Pritom je počeo primjenjivati veoma nasilničke mjere, koje su poslije kopirali fašisti u Italiji i nacisti u Njemačkoj. Jedino što nije imao koncentracijske logore smrti kao fašisti i nacisti jer mu je država kratko živjela. Te su metode D’Annunzija pretvorile u prvoga fašista na svijetu. Kada je postao suvišan, Rim ga je jednostavno istjerao iz Rijeke. U Rijeku je došao u starom automobilu s jednim kovčegom, a otišao s 20-ak kamiona opljačkanih dragocjenosti. Slavljenje D’Annunzija stoga je slavljenje fašizma, što je veoma štetno.