Najvažnije je u poljoprivredi ne biti lijen i imati dobro zemljište.
Naravno, važnije od toga je imati kvalitetnu birokratsku službu.
Jer prvi je korak u dobrom obavljanju posla, makar bila riječ o uzgoju jabuka, stoke ili pčela, urediti sve papire, prikupiti dozvole, potpisati ugovore i poslati nekoliko faksova. Uz to je, naravno, važno imati kvalitetan administrativni kadar te nekoliko institucija u kojima će zaposlenici, iz svojih klimatiziranih, uredskih prostorija, voditi brigu o romantičnom, hrvatskom selu.
A ne kao u Austriji.
Tamo se kompletna poljoprivreda vodi iz jedne institucije, Poljoprivredne komore, umjesto da su i oni, poput lukavih Hrvata, otvorili desetak agencija i tri poljoprivredna instituta.
Neki njihovi djelatnici nikad u životu nisu vidjeli kravu.
Ali kako samo brzo tipkaju...
Ima trenutačno u Hrvatskoj valjda više poljoprivrednih službi nego što ima četvornih metara poljoprivrednog zemljišta.
Temelj svega je Ministarstvo poljoprivrede sa 777 zaposlenika.
Osnovalo je to ministarstvo nekoliko agencija: od Hrvatske poljoprivredne agencije s 369 zaposlenika do najnovije, koja nikada nije ‘zaozbiljno proradila’, Agencije za poljoprivredno zemljište.
Ta posljednja ima samo šest zaposlenika, još pravo i ne radi, ali samo je lani potrošila 515 tisuća kuna na honorare – točno 7200 kuna po zaposleniku mjesečno.
“Ma dobro, nije baš da ništa nisu radili. Nešto su obavljali na lokalnoj razini, i to im je isplaćen novac za trošak izlaska na teren”, doznajemo od jednog djelatnika u sustavu poljoprivrede.
A što će tek biti kada zbilja prionu na posao!
Zatim je tu i Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo.
Taj centar obavlja ono što su nekada obavljali lokalni zavodi za poljoprivredu (zlobnici bi rekli - znatno lošije), a ima 162 zaposlenika na koje godišnje potroši 22,5 milijuna kuna te još dodatna dva milijuna na najam uredskih prostorija.
Valja svakako spomenuti i Agenciju za plaćanja u poljoprivredi, hrvatskim seljacima najomraženiju poljoprivrednu instituciju koja poticaje isplaćuje s nekoliko godina zakašnjenja, iskoristila je samo 30 posto poticaja za poljoprivredu iz SAPARD i IPARD programa, ali zato zapošljava 503 zaposlenika s prosječnim mjesečnim plaćama od 11.200 kuna.
Na najam prostorija troše dodatnih 6,4 milijuna kuna, telefon i poštu Agencija godišnje plaća 4,6 milijuna kuna, još 11,6 milijuna godišnje potroši za isplatu dodatnih honorara (ova 503 zaposlenika valjda ne stignu odraditi sve te silne poslove), a posluže se s još 46 službenih vozila koja su im svakodnevno na raspolaganju.
Dolaskom novog ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine, Hrvatska je bogatija za još jednu instituciju.
Ona se zove Poljoprivredna savjetodavna služba, i još je lani bila dio Hrvatske poljoprivredne komore.
Od ove je godine izdvojena od Komore, broji 238 zaposlenika i hrvatske će porezne obveznike stajati barem još novih 100 tisuća kuna godišnje koliko će, kroz naknade, dobivati petero članova Upravnog vijeća koje nije postojalo kada je služba bila dio Komore.
Utješno bi trebalo biti što će sama Komora sada teško opstati: izdvojili su joj savjetodavnu službu, ali još važnije od toga, ukinuto je obavezno članstvo pa je sada pitanje koliko će hrvatskih seljaka uopće htjeti ostati u ovoj instituciji.
“Da, članstvo se osipa. Uništili su nas”, doznajemo u Komori u kojoj još ne znaju trenutačan broj članova.
U svakom slučaju, ostat će ih znatno manje od 190 tisuća ( to su svi hrvatski seljaci) koji su dosad bili primorani plaćati članstvo, a Komora će ostati bez najmanje 8 milijuna kuna koliko se u nju slijevalo kroz članarine onih seljaka koji dobivaju poticaje.
Nije li već dosad nabrojano bilo dovoljno, valja Hrvate obavijestiti da je u Hrvatskoj strašno jaka i poljoprivredna znanost.
Da, ne bi se to na prvi pogled reklo, ali kod nas djeluju i tri Poljoprivredna instituta – u Osijeku, Poreču i Splitu, a dodatnu potporu seljaci mogu dobiti u Hrvatskoj gospodarskoj komori (i ona ima Sektor za poljoprivredu) te HUP-u.
Sve u svemu, kad se svi ti djelatnici zbroje, hrvatska poljoprivredna birokracija ima točno 2388 zaposlenika.
Zavidna brojka, posebno kada znamo da u Hrvatskoj ima 1369 poslovnih subjekata koji se bave poljoprivredom, pa to onda zapravo znači da na jednog poljoprivrednog proizvođača dolazi 1,7 službenika!
Zato valjda i proizvodimo toliko dobroga u poljoprivredi!
Pa da se malo podsjetimo brojki koje se lijepo daju čitati iz podataka Državnog zavoda za statistiku.
Evo, 90-ih godina prošloga stoljeća proizvodili smo godišnje milijun i pol tona pšenice, a danas samo 681 tisuću tona.
Od tih godina propolovio se i broj goveda
(90-ih smo imali 829, danas samo 444 tone), perad nam je sa 1,7 milijuna tona spala na nekih 900 tisuća godišnje, a jedino se proizvodnja kukuruza i uzgoj ovaca nije značajno mijenjao.
Najpesimističniji su podaci o proizvodnji voća i povrća.
Samo od 2006. godine proizvodnja kupusa smanjila se za 12 tisuća tona, paprike za 28 tisuća tona, krastavaca za tisuću, a dinje i lubenice za nešto malo više od 3 tisuće tona.
U hrvatskoj poljoprivredi jedino što je raslo jesu uvoz i broj poljoprivrednih službi.
Prosti seljak danas niti ne zna čemu koja od njih služi, a jasnu sliku, sudeći po podacima iz njihovih statuta, nisu imali niti njihovi osnivači.
Jer kako drugačije objasniti zašto im se djelatnosti preklapaju?
Promoviranjem poljoprivrede bave se recimo tri institucije: Poljoprivredna komora, Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo te Hrvatska poljoprivredna agencija.
Ova posljednja zadužena je i za organizaciju stočarskih izložbi, ali to isto radi i Komora.
Savjetodavnu funkciju imaju čak četiri institucije: Komora, Agencija za plaćanje u poljoprivredi, Poljoprivredna savjetodavna služba te Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo.
A najlošije su se organizirale kad su u pitanju mjere i potpore.
Tako bi Poljoprivredna komora trebala raditi izvješća o rezultatim djelovanja mjera poljoprivredne politike te kontrolirati mjere ruralnog razvoja, dok ih Poljoprivredna savjetodavna služba oblikuje.
Mjere međutim provodi i Hrvatska poljoprivredna agencija, ali samo one u redu stočarstva, dok Agencija za plaćanja u poljoprivredi provodi mjere promicanja trženja.
Ništa bolje nije ni s potporama.
Tako Poljoprivredna savjetodavna služba pruža usluge savjetovanja korisnicima potpora u ribarstvu, Poljoprivredna agencija svima pomaže pri podnošenju zahtjeva za ostvarivanje svih novčanih potpora, a Agencija za plaćanja u poljoprivredi provodi i plaća samo potpore vezane uz mjere ruralnog razvoja.
Svaka od njih, naravno, ima zasebne zavode i sektore. Centar za poljoprivredu i selo ima Zavod za poljoprivrednu proizvodnju i hranu, a Poljoprivredna agencija odjel za marketing poljoprivrednih proizvoda.
Ta posljednja ima i odjel za tehničku potporu sustavima plaćanja u poljoprivredi iako je za ta plaćanja već osnovana zasebna agencija.
Općenito, primjer Hrvatske poljoprivredne agencije najbolje ilustrira zašto nam je poljoprivreda slaba točka.
Evo, tamo u uredu ravnatelja sjedi 11 djelatnika, a ravnatelj, kao da je ministar, na raspolaganju ima tri pomoćnika i dva viša stručna savjetnika.
Onda su u tajništvu zaposlili još 17 osoba, a Agencija ima i jednu djelatnicu koja je zadužena isključivo za isplatu plaća.
Na kraju, da bi što bolje upravljali podružnicama, otvorili su još i Odjel za koordinaciju rada područnih ureda u kojemu sjedi točno 9 djelatnika.
A krajnji apsurd birokratske zavrzlame očituje se u sljedećoj banalnosti: ako korisnik od resornog ministarstva zatraži statistiku o stanju u sektoru, na uvid će kao službeni dokument dobiti statistički prikaz o broju stoke, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i sličnim podacima objavljenima 2009. godine – i to na temelju brojki prikupljenih u periodu od 2006. do 2008.!
Eto, imamo nekoliko tisuća poljoprivrednih službenika, ali to nije bilo dovoljno da u zadnje tri godine prebroje sve hrvatske kravice.
Od tih 2388 djelatnika u poljoprivredi njih 325 zaposleno je u znanosti.
No dobro, kada kažemo da su zaposleni u znanosti, to nipošto ne znači da je riječ o znanstvenicima nego općenito djelatnicima zaposlenima u institutima.
Najveći i najuspješniji od njih je Poljoprivredni institut u Osijeku koji ima 155 djelatnika u stalnom radnom odnosu i još stotinjak sezonskih radnika.
Prema podacima koje je Globus dobio iz posljednjeg evaluacijskog izvješća Agencije za znanost i visoko obrazovanje, od tih 155 zaposlenika na znanstvenike zapravo otpada njih samo 27, a ništa bolja situacija nije niti u Poreču ili Splitu.
Istarski institut ima ukupno 63 zaposlenika od čega je samo šestina znanstvenika, dok na splitskom Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša među 61 zaposlenikom možemo nabrojati samo 12 znanstvenika.
“ Da, najveći je problem ovih instituta što im je znanstveni rad...malo slabiji”, kaže nam jedan djelatnik iz sustava obrazovanja.
Eh onda je prava šteta što bi im znanstveni rad trebao biti glavna djelatnost!
U pravilu, poljoprivredni bi instituti trebali razvijati nova rješenja u uzgoju raznih poljoprivrednih kultura ili uzgajati autohtone vrste poljoprivrednih proizvoda.
Za tako malu zemlju, kakva je Hrvatska, najlogičnije bi bilo sva tri instituta spojiti jer je suludo da se poljoprivrednom znanošću bave tri potpuno odvojene institucije koje godišnje, samo na plaće, troše 40 milijuna kuna.
Ta ideja postoji već godinama – da se sva tri instituta spoje i da njima upravlja onaj osječki, ali Hrvati kao Hrvati, nitko se ne želi odreći ugodne fotelje koja je važnija od rezultata u poljoprivredi.
Štoviše, instituti se, stoji u evaluaciji, ne mogu odlučiti čak niti na zajedničku komunikaciju pa rezultate rada porečkog instituta gotovo uopće ne poznaju u Splitu.
To je bilo čudno čak i Agenciji za znanost i visoko obrazovanje pa im je poručila neka više “razviju zajednički strateški plan za institute u Poreču i Splitu te organiziraju službene sastanke na kojima bi raspravili relevantne mogućnosti”.
I to su ti neki znanstvenici kad ih moraš pismeno upozoravati neka međusobno surađuju!
Neki od njih imaju problema i u praktičnom i teorijskom radu.
Porečki institut, recimo, nema odgovarajuće staklenike za rad s povrćem, a preskupo im je, žale se u godišnjem izvješću, i objavljivanje radova u časopisima koji im recenzije naplaćuju i po dvije tisuće kuna!
Čak priznaju da su nezadovoljni brojem projekata koje su ostvarili.
Najbolje bi bilo, kažu, da svaki zaposlenik u godini objavi barem jedan projekt, ali to im je nedosanjani san zbog nedostatka novaca.
Zato su lani radili na projektu “valorizacije selektivnih oblika turizma u održivom razvitku ruralnih prostora” pa zaključili, nakon godina istraživanja, da vlasnici agroturizama u Istri žele više poticaja i novih subvencija!
Pa to im je preko plota mogao šapnuti i neki seljak u prolazu.
Onda su još radili i projekt “Karakterizacija autohtonih sorti maslina u Istri”.
Tu je pak istarski think-tank, nakon 365 dana istraživanja, zaključio da se godišnje na jednom hektaru površine radi 398 sati, od čega 79 posto otpada na berbu plodova, a ostalo na rezidbu.
Važno je znati da je za rezidbu jednog stabla potrebno 0,25 sati rada, dok je prosječan učinak berbe negdje oko 15 kilograma maslina na sat.
Doduše, porečki je institut uvijek bio žrtva nepodudaranja lokalne i nacionalne politike jer čelnika instituta bira Upravno vijeće, a njega pak osnivač, Istarska županija.
Ta je “struja” godinama bila u opoziciji vladajućoj politici pa se sada na sve strane obećava da će odabirom Ivana Jakovčića za predsjednika Upravnog vijeća i rad ove institucije “procvjetati”.
Sudeći prema dosad prikazanom, svaka je sumnja opravdana. Ima li se tu, uopće, išta više za istraživati?