U roku od dva mjeseca u privatizaciju idu sve četiri pomorske luke (Rijeka, Ploče, Zadar, Šibenik), zatim Hrvatska lutrija, Croatia Airlines, Narodne novine, riječna luka Vukovar i Petrokemija – izjavio je u ponedjeljak za Globus predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) i jedan od najbližih suradnika premijera Zorana Milanovića Mladen Pejnović. U Vladi ovu rasprodaju nazivaju “Drugi krug privatizacije”. Kako doznajemo, Pejnović je s nekoliko ministara već postigao dogovor o nastavku privatizacije.
Tako su mu zeleno svjetlo za njegovu akciju dali ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.
Drugi krug privatizacije trebao bi biti podijeljen u dvije faze.
U prvoj će se privatizirati gore navedenih devet poduzeća.
U drugoj fazi koja bi trebala uslijediti iduće godine taj obujam će narasti. Privatnim ulagačima tada se namjerava ponuditi još 19 kompanija. Prema Globusovim informacijama, riječ je o Hrvatskoj pošti, ACI-ju, Jadroliniji, sedam zračnih luka (Osijek, Pula, Rijeka, Zadar, Split, Dubrovnik, Zagreb), tu je i Imunološki zavod, Croatia banka, APIS, Brijuni, Brodarski institut, Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod, Club Adriatic, Park Prevlaka i Zrakoplovno-tehnički centar Velika Gorica.
Dakle, Milanovićeva Vlada usuglasila je da u godinu dana djelomično ili potpuno privatizira ukupno 28 hrvatskih državnih tvrtki.
panika i krpanje. Dok ministar financija Slavko Linić otvoreno najavljuje kako će svake godine zbog pada prihoda proračuna rasti deficit, teško je ne promatrati drugi krug privatizacije kao golemu i paničnu rasprodaju s ciljem krpanja rupa u proračunu.
Pejnović, koji bi trebao upravljati ovom totalnom rasprodajom, kaže kako ne treba na ovu privatizaciju gledati isključivo kao rasprodaju.
“Mi zapravo ne želimo samo prodati državne tvrtke kako bismo dobili svježi novac. Ma ne. Cilj je kod svake privatizacije stvoriti jedan razvojni element. Dakle, poanta je da kupac svakog državnog poduzeća ili strateški partner Vlade donese nove ideje i investicije u to poduzeće koje bi trebalo samo rasti”, objašnjava Pejnović.
Za sve te kompanije Vlada bi prvo trebala objaviti poziv za iskazivanje interesa kako bi uopće doznala je li itko zainteresiran za državnu imovinu. Jedan Globusov sugovornik otkriva kako Vlada ovog trenutka zapravo nema nikakvu procjenu koliko bi se moglo zaraditi prodajom ili djelomičnom privatizacijom svih 28 državnih poduzeća. Zapravo, niti za jednu tvrtku ne postoji svježa procjena koliko ona vrijedi i koliko novca bi Vlada mogla dobiti.
Najbolji je primjer u korist ovog argumenta nedavna najava prodaje Zračne luke Osijek za koju se zainteresirao indonezijski milijarder i vlasnik kompanije Global Putra International Sumadi Kusuma. Iako je taj biznismen sa suradnicima posjetio Zračnu luku Osijek kako bi se uvjerio u njezin kapacitet, nitko u Vladi nam nije znao reći ni okvirnu cijenu koju bi mogli tražiti za jedini slavonski aerodrom.
Dio stručnjaka pribojava se da bi zapravo drugim krugom privatizacije mogao dominirati model “daj što daš”.
No, jedan od sudionika procesa privatizacije kaže da to nije točno.
biranje ponude. Naglašava da je cilj za svako državno poduzeće odabrati onu ponudu koja će jamčiti da će kupac strategijom i investicijama podignuti vrijednost kupljene tvrtke, proširiti njezino poslovanje i u srednjoročnom razdoblju zaposliti još ljudi.
Ukratko, cilj je ove privatizacije, bar se tako nadaju u Vladi, privući mnogo inozemnih ulagača koji će kupnjom i kasnijim razvitkom državnih poduzeća zakotrljati investicijsko klupko u Hrvatskoj.
U prvoj fazi tog Drugog kruga privatizacije naći će se, kao što smo rekli, devet državnih kompanija od čega su njih čak četiri pomorske luke.
Možemo početi s najvećom hrvatskom pomorskom lukom, onom riječkom. Poduzeće Luka Rijeka d.d. u većinskom je vlasništvu hrvatske države (88 posto), a ostatak je u rukama banaka i privatnih dioničara. Vlada se ljetos odlučila na model postupne privatizacije, gdje bi većinski paket još nekoliko godina trebao ostati u rukama države (50 posto + jednu dionicu), a maksimalno 35 posto dionica dobilo bi novog vlasnika kroz dokapitalizaciju (velikim dijelom mirovinske fondove), pri čemu je cilj prikupiti minimalno 300 milijuna kuna. Ovakvom dokapitalizacijom Vlada želi skupiti kapital za investicije poput razvoja terminala Škrljevo i završetak drugog kontejnerskog terminala Zagrebačko pristanište, što bi, nada se Hajdaš Dončić, trebalo biti dovoljno da privuče svjetske operatere za ulazak u strateško partnerstvo. Treba napomenuti da je Luka Rijeka sa 790 zaposlenih i 190 milijuna kuna prihoda najveća hrvatska pomorska luka.
Država u Luci Ploče ima oko 18 posto vlasništva i riječ je o drugoj najvećoj našoj luci koja broji 600 zaposlenih i koja ostvaruje prihod od oko 100 milijuna kuna. Može se očekivati da će taj državni udio kupiti ili mirovinski fondovi, koji danas drže oko 50 posto dionica, ili sadašnji zaposlenici koji drže ostatak dionica.
Što se tiče pomorske Luke Zadar, ondje je situacija s vlasništvom zamršena jer se svako malo nagađa o slovenskim kompanijama koji su vlasnice te pomorske luke. Kako doznajemo, trenutačno se čeka završetak novog putničko-projektnog terminala u Gaženici čime bi se oslobodio prostor današnje luke koja je u samoj jezgri Zadra, te bi se dobila nova prostranija luka spremna za dolazak privatnih investitora. Nakon toga bi ta luka s 94 zaposlena i prihodima od 13 milijuna kuna mogla u privatizaciju.
Situacija s Lukom Šibenik puno je kompliciranija jer je, prema podacima hrvatske Vlade, većinski vlasnik te luke Petrokemija (ok 80 posto), a Agencija za privatizaciju susjedne BiH tvrdi da je Luka Šibenik zapravo u vlasništvu sarajevske tvrtke “Šipad export-import” i traže da dvije države utvrde pravog vlasnika.
Kako god, ova Vlada računa da je Luka Šibenik u većinskom vlasništvu Petrokemije i da će privatizacijom Petrokemije ići i privatizacija Luke Šibenik. Inače, Luka Šibenik je po veličini treća u Hrvatskoj, broji 178 zaposlenih i ostvaruje prihode od 20 milijuna kuna.
Hrvatskoj lutriji već godinama padaju prihodi pa su tako za 2012. zabilježeni prihodi od 457 milijuna kuna i gubitak od 10 milijuna kuna. Ondje se upravo završava restrukturiranje kako bi se smanjio broj zaposlenika kojih je danas oko 1200. Veliko je pitanje koliko Hrvatska može dobiti za Lutriju i hoće li se uopće zamarati postupkom dokapitalizacije pa tek onda prodaja. Kako stvari stoje, može se očekivati da će cijela Lutrija ići na bubanj.
uvjeti za ca. O privatizaciji Croatije Airlines već se dosta govorilo u u javnosti. Prošlog tjedna Povjerenstvo Vlade donijelo je odluku da se prodaje 49 posto tvrtke ako je kupac izvan Europske Unije, a ponuditelj iz zemlje članice EU može kupiti i veći postotak. Vrijednost kompanije procjenjuje se na oko 300 milijuna kuna. U Ministarstvu prometa očekuju kako bi cjelokupni proces privatizacije CA mogao biti završen u roku od šest do devet mjeseci. Zasad su interes za kupnju dijela nacionalne aviokompanije izrazili indonezijska avioakompanija Garuda te kineska aviotvrtka China Southern Airlines. Podsjetimo, u hrvatskom avioprijevozniku zaposleno je oko 1100 ljudi, lani su ostvarili prihod od 1,6 milijardi kunai napravili nevjerojatan gubitak od 488 milijuna kuna.
Na popisu za prodaju do kraja godine su i Narodne novine koje zapošljavaju oko 500 ljudi. Lani su uprihodili 370 milijuna kuna i ostvarili dobit od 1,3 milijuna kuna. Inače, Uprava kompanije već neko vrijeme se pokušava riješiti dijela tvrtke koji ne spada u njezin osnovni biznis. No, najveći problem imaju s odmaralištem u Selcu koje nikako ne uspijevaju prodati. Pitanje je i što će s apartmanima na Bjelolasici koje bi također prodali prije privatizacije, ali kako su ti objekti stradali u požaru, danas su potpuno devastirani.
U riječnoj Luci Vukovar država ima 100-postotni udio. Riječ je o jednoj od najmanjih državnih tvrtki koja ima oko 80 zaposlenika i ostvaruje prihode od oko 16 milijuna kuna. Ipak uprava te luke može se pohvaliti da je lani ostvarila dobit od 1,1 milijun kuna. Za vukovarsku Luku ranije su pokazivale interes njemačke kompanije koje već imaju interes na Dunavu, ali i neke japanske tvrtke.
Posljednja tvrtka za privatizaciju do kraja godina jest kutinska Petrokemija koju su nedavno država i mirovinski fondovi dokapitalizirali. Riječ je o najvrednijoj kompaniji na prvom popisu budući da ostvaruje tri milijarde prihoda i zapošljava oko 2300 ljudi. Plan Vlade je da tvrtku privatizira tako da državi ostane 25 posto dionica, dakle kontrolni paket. Zasad su interes pokazali bečki Borealis (većinski vlasnik je IPIC iz Abu Dabija) koji ima oko 5300 zaposlenika, a samo je lani ostvario prihod od 7,5 milijardi eura. Druga tvrtka koja se zanima za Petrokemiju jest češka Agrofert grupa koja zapošljava čak 270 tisuća radnika u više od 200 kompanija za agrokulturu, industriju hrane i kemijsku industriju, obnovljive izvore energije i tako dalje. Naravno, o Petrokemiji su se raspitivale i ruske kompanije te norveška Yara, koja ima 7300 zaposlenih u više od 40 zemalja i ostvaruje prihode od oko 10 milijardi eura.
Početkom iduće godine trebala bi se pokrenuti druga faza ovog kruga privatizacije. Obuhvatila bi čak 19 kompanija, od čega čak sedam zračnih luka.
Hrvatska će za svaku zračnu luku pokušati dobiti ponudu u kojoj će stajati jasan plan i smjer razvoja. Ovdje treba napomenuti da država ni u jednoj zračnoj luci nema većinsko potpuno vlasništvo, nego unutra sudjeluje s tamošnjim gradovima i županijama.
pošta i aci. Stoga se postavlja pitanje hoće li na bubanj ići samo državni udio ili će Vlada pokušati privoliti i lokalne čelnike da i svoj udio stave u prodaju. Svih sedam zračnih luka zajedno zapošljava oko dvije tisuće ljudi i zbirno ostvaruju oko 850 milijuna prihoda.
Na ovom drugom popisu svakako je zanimljivo vidjeti Hrvatsku poštu koja zapošljava nevjerojatnih 9600 ljudi, ostvaruje 1,5 milijardi kuna prihoda i drži oko 68 posto tržišnog udjela. Lani je ostvarila 27 milijuna kuna gubitka. Riječ je o tvrtki koja je u 100-postotnom državnom vlasništvu.
Globusovi sugovornici nisu nam znali reći namjeravaju li prvo Poštu dokapitalizirati ili je odmah cijelu prodavati, ali su nam potvrdili da su privatizacija i daljnji razvoj kompanije jedini cilj.
Na popisu je i tvrtka ACI koja diljem obalje upravlja s 21 marinom, ima oko 350 zaposlenih, prihode od oko 190 milijuna kuna, a lani je ostvarila dobit od čak 19,5 milijuna kuna.
Pejnović je Globusu potvrdio da ACI ide u dokapitalizaciju.
“Nažalost, zbog nesređenog imovinskih pitanja priprema dokapitalizacije ide vrlo sporo. Imovina koju već dvadeset godina ACI koristi nije nikada do kraja sređena. No, zainteresiranih ima koji su spremni uplatiti velike iznose i to praktično odmah. Pri tome mislim na mirovinske fondove, ali i EBRD koji jednako zainteresiran. U transparentnom postupku možda se jave i neki drugi investitori jave. Štoviše očekujem više zainteresiranih”, objasnio je Pejnović.
I Jadrolinija je u 100-postotnom vlasništvu Hrvatske. Tvrtka zapošljava 2190 ljudi i posjeduje flotu od 37 trajekata, osam katamarana, četiri klasična broda i jedan hidrobus, a samo lani je prevezla 9,7 milijuna putnika i 2,4 milijuna vozila. Prošle godine je ostvarila prihod od oko 870 milijuna kuna, a lani je ostvarila dobit od oko 19 milijuna kuna.
Prema zakonu koji je 2006. godine usvojila HDZ-ova Vlada, privatizacija Jadrolinije mora proći Sabor.
Planira se privatizacija i APIS-a, brzorastuće Agencije za podršku informacijskim sustavima i informacijskim tehnologijama. APIS zapošljava oko 400 ljudi, lani je ostvarila prihod od oko 192 milijuna kuna i dobit od 8,1 milijun kuna. Država u toj tvrtki ima 51 posto suvlasništva, a Grad Zagreb ima 49 posto.
lista nezadovoljnih. Na popisu su Brodarski institut sa 155 ljudi, pa jedna od najmanjih banki na tržištu, Croatia banka, koja broji 272 zaposlena, zatim Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod sa 13 zaposlenika, Zrakoplovno-tehnički centar Velika Gorica sa 190 djelatnika, pa turistička tvrtka s četiri hotela i tri kampa Club Adriatic, koji broji oko 180 zaposlenih. Prodaju se i dva razvojna projekta – Brijuni rivijera i Park Prevlaka.
Nakon što smo popisali svih 28 tvrtki i ukratko naveli njihove glavne karakteristike, prednosti i nedostatke jasno je koliko posla čeka Vladu, odnosno njezina glavnog operativca Mladena Pejnovića.
Ako znamo da Vlada želi što prije obaviti tu privatizaciju i ako znamo kompleksnost svake te tvrtke, od vlasničkih udjela, nesređenih imovinskih knjiga do nezadovoljnih radnika pitanje je hoće li uspjeti privatizaciju svake od tih tvrtki obaviti tako da prodane kompanije doista dobiju nešto, a ne da izgube.
Ako Vlada bude dosljedna u svom stavu da privatizacijom želi dovesti ulagače koji će dalje razvijati te tvrtke, onda će ih biti teško u roku od šest mjeseci, kako se planira, prodati.
Tako brza i nepripremljena privatizacija onda bi bila puno bliže totalnoj rasprodaji iza koje bi ostali otpušteni radnici, devastirane kompanije i još jedan minus u nacionalnom gospodarstvu.
Zato logičnije i razumnije zvuči ideja jednog ministra da se u prodaju svake tvrtke ide tek kad se naprave sve moguće pripreme.
Samo, upitno je hoće li sve veća rupa u proračunu moći čekati.