Ni 15 godina nakon Oluje u domaćoj kinematografiji još nema inicijative ni ideje da se o toj velikoj i najvažnijoj oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji snimi igrani film. Stoga je Globus pozvao petnaest uglednih domaćih redatelja i redateljica da iznesu u najkraćim crtama – kao sinopsis ili barem kao idejnu skicu - svoju filmsku verziju jednoga od ključnih događaja u povijesti moderne hrvatske države. Svi su se spremno odazvali i ponudili vrlo zanimljive koncepte, u žanrovskom rasponu od intimne drame do ratnog epskog spektakla hollywoodskih proporcija

Petnaest godina nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, kojom je Hrvatska vratila u svoj sastav teritorij pod srpskom okupacijom, u našoj se kinematografiji još nije pojavio nijedan igrani film koji bi tematizirao tu ključnu pobjedničku akciju Hrvatske vojske. Koliko su tome pridonijeli skromni produkcijski uvjeti u kojima nastaju hrvatski filmovi, a filmska rekonstrukcija Oluje sigurno je toliko financijski zahtjevna da se i ne bi mogla izvesti bez goleme, ne samo novčane, Vladine potpore, nema ni smisla nagađati.

No, potpuno je izvjesno da je autorski igrani film koji bi se direktno bavio hrvatskom pobjedom u Domovinskom ratu poznatom pod nazivom “Oluja” za filmske stvaraoce, osim financijskog, i škakljiv politički problem. Oni bi, naime, morali iznijeti i svoje osobno viđenje hrvatske ratne pobijede, a Oluja, nažalost, nije čak ni u našoj službenoj povijesti ostala zabilježena kao, primjerice, savezničko iskrcavanje u Normandiji – slavodobitno i crno-bijelo! General Ante Gotovina još u Haagu čeka sudsku presudu, generali Ivan Čermak i Mladen Markač, također. Uostalom, već je i dokumentarni film “Oluja nad Krajinom” pokojnog Božidara Kneževića i Nenada Puhovskog 2001., koji se, doduše, usredotočio manje na pobjedu, a više na bijeg srpskog življa i ratne zločine hrvatske vojske, naišao na velike prepreke i polemike, a istovremeno i slavljenja - isključivo ovisno o političkim stajalištima.

Stoga je Globus uoči svečane proslave 15. obljetnice “Oluje” ispitao teren i pozvao hrvatske filmske autore svih generacija da napišu svoju filmsku verziju velike pobjedničke operacije. S obzirom na to da mi nismo producenti, ruke su im, i u izboru glumaca, bile potpuno odriješene.

Jedini koji nas je odbio, s objašnjenjem da će on snimiti film o Oluji, a koji će ujedno biti i njegov filmski testament, bio je Antun Vrdoljak. (Jelena Jindra, Željka Godeč i Mirjana Dugandžija)

KRSTO PAPIĆ

Tragična priča o hrvatskom
vojniku srpske nacionalnosti

ŽANR: RATNA DRAMA

PRIČA: Da nije bilo Oluje, danas bi posred Hrvatske išla neka suluda granica, život bi bio nešto između Palestine i Kosova, oni koji danas ispijaju kavu u Bogovićevoj uz svaki gutljaj mogli bi očekivati i granatu poslanu za “dobro jutro“ od nekog Martića.

No, hrvatska kinematografija produkcijski danas ne može snimiti takav film, a hrvatska država financijski jedva diše. Javna TV, koja bi jedina mogla – to neće, njezin dramski program opsjednut je sapunicama. No, moglo bi se snimiti više filmova koji bi se bavili sudbinama ljudi koji prolazeći kroz bitku doživljavaju vlastitu katarzu. Zašto takvih filmova nema – teško je reći. Moguće je jedan od razloga što su kokošari i nikogovići, ubijajući srpske civile nakon Oluje, pred čitavim svijetom upropastili ugled te velike pobjede.

I sad mi pada na pamet da bi u nekom od tih filmova kompleksan filmski junak mogao biti hrvatski vojnik srpske nacionalnosti. On vidi da su ti krajiški Srbi samo poligon Miloševićeve osvajačke ujdurme i njegove velike žrtve. On ide u taj boj protiv “svojih“, uvjeren da se bori i za njih, no njega nijedna strana niti prihvaća niti razumije i on postaje tragičan lik poput junaka iz grčke tragedije… OK, ovoj ideji, koja i nije neka velika briljanca, javnim publiciranjem autorska prava su zaštićena. Za svaki slučaj.

GLAVNI JUNACI: I kad bi se danas rekonstruirala ta bitka, ne bi se mogli zaobići glavni akteri. Tko bi igrao?! Po meni Tuđmana Ivo Gregurević, Gotovinu Janko Volarić Popović, a idealan Šušak je Dragan Despot. Iako nije fizički sličan Martiću, Željko Pervan bi sjajno dočarao karakter i mentalitet bivšeg milicionera. Za kompleksni lik generala Stipetića i još neke zasada ne vidim glumca u Hrvatskoj, možda šire u regiji.

OGNJEN SVILIČIĆ
Hrvatski dragovoljac otkriva među srpskim pobunjenicima rođaka...

ŽANR: RATNA DRAMA

PRIČA: Moja priča o «Oluji» ne bi bila priča u kojoj bi glavni protagonisti bili Tuđman, Šušak i Martić. U tom filmu ne bismo gledali velike pomake vojnih jedinica niti bi se na zemljopisnim kartama ucrtavali položaji neprijateljskih jedinica kao u «Sutjesci» ili «Neretvi». Ja bih snimio film koji bi počeo s grupom srpskih vojnika koji su, zapravo, obični seljaci i, čim je počelo pucanje, oni su se jednostavno nasmrt prestrašili, kao i većina vojske SAO Krajine. Glavni lik bi bio hrvatski satnik koji također nije vojnik, nego viši referent u Vrlici. Njegova jedinica uhvati tu malu odbjeglu grupu Srba i satnik među njima prepozna svoga daljeg rođaka. Satnik se srami reći svojima da ima rođaka među Srbima, međutim situacija postaje napetija kad Srbi odluče pobjeći i satnik, zapravo, pomogne svom rođaku da se izvuče. Duboko požali, jer taj rođak u bijegu ubije jednog hrvatskog vojnika. Sad je naš satnik zbilja ljut i na Srbe i na svog rođaka kojem je htio pomoći, a on ga je prevario. Sa svojom jedinicom nalazi jedno srpsko selo koje sravni sa zemljom. Traži odbjeglu grupu srpskih vojnika i krvavo im se osvećuje. Pogotovo rođaku. Zbog toga poslije završava na vojnom sudu, jer je hrvatskim vlastima u to vrijeme trebao primjer kako kažnjavaju zločine. To bi bila priča o uzrocima zločina i osveti. O tome kako rat pobuđuje najgore u ljudima i kako se ponekad i najpošteniji ljudi nađu u iskušenju da naprave najgore zločina.

GLAVNI JUNACI: Ne znam tko bi glumio satnika. Imamo dosta dobrih glumaca, ali mislim da bi to mogao biti netko od mlađih i neiskorištenih glumaca iz Splita. Rođaka Srbina trebao bi igrati iskusniji glumac poput Leona Lučeva.

BUDŽET: Film ne bi bio skup. Treba mi spaljeno selo, a toga, kao što znamo, još ima, i treba mi krš, i toga ima. Najbitniji su mi dobri glumci.

SPECIJALNA ŽELJA: Da mi Rođaka glumi Jaquim Phoenix.

 

IVAN-GORAN VITEZ
Komedija o izboru Male miss Srpske Krajine

ŽANR: OBITELJSKA KOMEDIJA

PRIČA: Kao žanr bih odabrao obiteljsku komediju s primjesama filma ceste, svojevrsni remake filma “Little Miss Sunshine”. Naime, 3. je kolovoza/augusta 1995. godine i mala krajiška obitelj koju čine otac, majka, njihovo dvoje djece, sin i kći, zatim suicidalni ujak homoseksualac i djed alkoholičar na umoru, na traktoru putuje iz Knina u Banja Luku, gdje bi se 5. kolovoza/augusta trebalo održati natjecanje za “Najlepše dete Srpskih autonomnih oblasti”, na kojem ambiciozna i talentirana osmogodišnja kći Svetlana žarko želi pobijediti. Po putu otkrivaju više o sebi, zbližavaju se i nauče se voljeti unatoč svojim različitostima. Kolonu traktora koja se tijekom dva dana puta polako stvara iza njih shvate kao konkurenciju na banjalučkom “Lidranu”, te nagaze gas do daske i uoči početka natjecanja uspiju prvi stići do Doma JA u kojem se natjecanje održava. Nažalost, mala Svetlana ne pobijedi - bude i lepših seki s Kosova - ali novouspostavljenu bliskost sa svojom obitelji shvati kao pobjedu, ter svi zajedno (minus djed, koji je po putu pao u alkoholnu komu, pa su ga ostavili u jarku ne bi li traktor dobio na brzini) sretni krenu natrag kući.

BUDŽET: Budžet bi po svojoj prilici bio povelik, jer bi se brojni europski filmski fondovi bez ikakve sumnje zainteresirali za ovakvu toplu ljudsku priču iz regije, naročito ako bih im kao redatelj garantirao stil i ritam filma srodan popularnom rumunjskom novom valu.

GLAVNI JUNACI: Glumce koji bi tumačili glavne uloge odabrao bih, poučen iskustvom starijih kolega, tijekom dvo do trogodišnjih audicija koje bismo organizirali po svim gradovima bivše SFRJ koji imaju kazalište ili barem amatersku glumačku trupu (može i dramsku grupu u školi), za vrijeme kojih bih marljivo skupljao dnevnice za rad na terenu, a zatim bih napustio projekt zbog kreativnih nesuglasica sa direktorom fotografije.

ZRINKO OGRESTA
Junak Gotovina (Harvey Keitel) i antijunak Korade (Gerard Depardieu)

ŽANR: POVIJESNA DRAMA

PRIČA: Posegnuo bih za dramaturgijom triptiha, nastojao bih o “Oluji” progovoriti ispreplećući tri posve različite tragične sudbine. Dva bi lica mogla biti autentične povijesne osobe. U tom mi se smislu nameću sudbine generala Ante Gotovine i Ivana Korade. Obje ove osobe nose sve premise osobitih dramskih likova, svaka je različita, svaka sa svojom specifičnom sudbinom, dramom i tragedijom. Možda će zvučati vulgarno, ali sudbine Gotovine i Korade, svaka na svoj osobit način, nose sva obilježja filmskog junaka odnosno antijunaka. Treći bi lik bio fiktivan, predstavljao bi jednoga od brojnih branitelja, sudionika Oluje (i ne samo nje), koji danas tumara hrvatskom prijestolnicom bezuspješno nastojeći dokazati kako je u ratu uopće sudjelovao. Obespravljen i ponižen, bio bi ogledalo hrvatskih branitelja koji su danas pribijeni na stub srama i nerijetko dižu ruke sami na sebe.

GLAVNI JUNACI: U nekoj idealnoj “holivudskoj” produkciji, u kojoj budžet ne bi bio problem, Koradu bi mogao igrati Gérard Depardieu, Gotovinu eventualno malo “pomlađeni” Harvey Keitel, a anonimnog hrvatskog branitelja, recimo, naš sjajni Nikša Butijer.

IRENA ŠKORIĆ
Vojnik HV-a (Brad Pitt) ugleda bivšu curu u koloni srpskih izbjeglica...

ŽANR: intimistička mozaična drama

PRIČA: Višestrano i višestruko osvijetlila bih Oluju preko pojedinačnih ljudskih sudbina.

Zagrebačka djevojčica iz Cvjetnog naselja provodi pet najljepših ljetnih dana djetinjstva, ne znajući da joj je u “Oluji” poginuo tata. Hrvatski dragovoljac susreće u srpskoj izbjegličkoj koloni svoju nekadašnju curu; mobilizirani student prvi put doživljava stvarni strah; branitelj kojem su četnici pobili obitelj ispunjen je osvetom, ali kad se suoči sa stvarnim ljudima, ne može je ostvariti. Starica je ostala s umirućim starcem u dijabetičkoj komi, kojem sredovječni hrvatski vojnik daje svoj inzulin, premda je preživljavanje bolesnika samo mučenje. Hrvatski časnik na zgarištu roditeljske kuće nalazi klizaljku koju je izgubio još kao dječak i cijeli je život za njom žalio; odmor češkog turista na jadranskoj obali remete sirene ambulatnih kola koja prevoze ranjene branitelje…

GLAVNI LIKOVI: Hrvatski dragovoljac (Brad Pitt), njegova bivša srpska cura (Judita Franković), zagrebačka djevojčica, mobilizirani student (Borko Perić), branitelj (Mladen Vulić), sredovječni hrvatski vojnik (Ivo Gregurević), hrvatski časnik (John Malkovich), srpska starica (Mira Banjac)

Budžet: 30 milijuna eura

Specijalne želje: Brad Pitt kao hrvatski dragovoljac, Jiri Menzel kao češki turist, John Malkovich kao hrvatski časnik i Sean Connery kao srpski starac.

BILJANA ČAKIĆ-VESELIĆ
Američka novinarka (Jodie Foster)
otkriva sudbine silovanih Srpkinja

ŽANR: DRAMA

PRIČA: Iskusna novinarka (Jodie Foster), mladi snimatelj (Leonardo Di Caprio) i hrvatski gardist (Leon Lučev) voze se u vojnom vozilu kroz planinu. Velikom brzinom Leon prokliže zavojem iznad ponora. U zadnji tren izvuče auto, a zatim se smije gledajući dvoje uspaničenih stranaca koji se pokušavaju uhvatiti za neki oslonac dok se premeću po autu kao vreće krumpira. Jodie skriva strah i pravi se da joj je to normalno. Leonardo traži da uspori. Leon ih odvede u obližnje mjesto u kafić. Leonardo i Jodie su u vezi, došli su snimiti dokumentarni film o akciji “Oluja”. Hrvati su optuženi da su prilikom oslobađanja teritorija izvršili etničko čišćenje. Jodie želi to dokazati. U Vrlici, gdje su stali, ljudi već popravljaju oštećene kuće i vlada pobjednička euforija. Leonardo snima. Vrati se užasnut jer je u izlogu ugledao mrtve životinje koje vise. To je izlog mesarnice u kojem visi oderano tele. Jodie je već bila na ratištima, i Leonardo joj je smiješan.

Leon se dobro zabavlja s njima, a svuda ga dočekuju kao heroja. Dok hodaju po terenu, između Jodie i Leona dogodi se strastvena privlačnost. Leon je zadužen da im pomaže. Vrlo se brzo otkrije da je on postavljen da ih kontrolira. Jodie dolazi do preživjele mlade Srpkinje koju su hrvatski vojnici silovali i koja je čudom preživjela. Na tragu ratnih zločina hrvatske vojske, Jodie dolazi u opasnost. Leon je izvuče i time riskira svoj položaj u vojsci. Između nje i Leonarda dolazi do sukoba. On bi se vratio u London, Jodie mora opravdati uloženi novac i svoju reputaciju. Puno jači razlog zašto bi ostala jest taj što se zaljubila u Leona. Počinje otkrivanje i otvaranje masovnih grobnica i Jodie prati hrvatske žene i majke u potrazi za njihovim najmilijima.

Snimajući ih, otkrivaju se grozne priče mučenja i ubijanja Hrvata, ne samo vojnih obveznika nego i civila: žena, djece i staraca, koje su izvršile srpske paravojne jedinice pod zapovjedništvom Milana Babića i Ratka Mladića. (Scene su sa popisa metoda torture koje su se koristile u ratu u Hrvatskoj i Bosni, iz priručnika dr. Sabine Popović, na kojima bi nam, zbog inventivnosti, Tarantino zavidio). Jodie shvati kako se našla na prostoru višestoljetnih ratova i osveta. Leonardo ne uspije pridobiti nazad njenu ljubav.

Sva njena pažnja ide mladom, stasitom gardisti. Uplašen za svoj život Leobardo se vrati u London. Ostavi Jodie samu, u hotelu, na prekrasnoj obali Jadrana. Jodie s njim pošalje sav snimljeni materijal. Leon joj pokušava objasniti kako se rat nije vodio na srpskom teritoriju, kako su oni došli u njegov dom, a ne on u njihov. Zamoli je da odustane od priče jer je više neće moći zaštititi. Za pratnju joj šalju drugoga gardista, a njega premještaju u Slavoniju. Jodie ne pada na sentiment, ni na patnju hrvatskih majki, nego želi pokazati kako su sve vojske iste i kako su i jedni i drugi ubijali. Ratni zločin nema opravdanja. Bez obzira na pažnju usmjerenu na Leona, ne vidi kako je on u jednoj od grobnica prepoznao svoje. Tu noć Leon dođe u njenu sobu. Zaljubljena Judie, puna očekivanja umjesto toliko željenog seksa doživi grubost.

Boli je i pokuša prekinuti, međutim Leon postane još nasilniji. Sutradan povrijeđena Jodie ne zna što da radi. Pokušaj da nekom takvo nešto prizna ili da ga prijavi čini joj se apsurdan. Odluči još jednom porazgovarati sa silovanom Srpkinjom. Tada je spremna čuti. Jedan od tih koji su to učinili jest Leon. Urednik zove Jodie oduševljen materijalom. Konačno joj je ambicija ostvarena. Na zaprepaštenje svih, Jodie zabrani upotrebu materijala. Dok razmišlja šta da učini, počne puhati vjetar i digne se jaka oluja. Sjedne u iznajmljeni automobil, kad se odjednom stvori Leon. Bez objašnjenja, on preuzima volan. Kočnice “slučajno“ otkažu na istom zavoju pred ponorom, no bez obzira na kišu Leon uspije savladati auto i zakočiti motorom. Isprati Jodie do aerodroma i sačeka dok ne bude siguran da je otišla.

ZVONIMIR JURIĆ
Srpski djed i baka sa strahom iščekuju Hrvatsku vojsku...

PRIČA: Dvoje staraca srpske nacionalnosti slušaju govor Franje Tuđmana na radiju, u kojemu poziva Srbe da ostanu, da ne idu. Oni ne znaju što da rade, svi oko njih iz sela odlaze, baka bi išla, djed ne, odluče ostati, u strahu su, ostali su sami, baka počne peći kolače. Kolači joj zagore… Film završava ulaskom Hrvatske vojske u selo.

Fadil Hadžić
Oslonio bih se na iskustvo svoga
“Desanta na Drvar”

ŽANR: Dokumentarno-igrani film

PRIČA Imam dosta iskustva s dokumentarno-igranim filmom, moj “Desant na Drvar” prikazan je tridesetak puta na televiziji, a snimio sam ga prije 47 godina. Dokumentarno-igrani film najteža je vrsta filma za redatelja: s jedne strane treba biti dokumentarna istina o događaju, a s druge – imaginarna, a uvjerljiva filmska priča. Stoga bi svaki redatelj trebao najprije dobro zaroniti u građu i ozbiljno prostudirati operaciju Oluja. Ne bih “posuđivao” nikakva konkretna imena, jer bi tako ljudi bili nepotrebno izloženi. Uvijek postoji strah od prigovora i sumnje u korektnost. Za film Zapamtite Vukovar pročitao sam 50-tak knjiga. Potrudio bih se pratiti priču samo jedne osobe koja može poslužiti kao metafora za sve ono što Oluja znači.

GLAVNI JUNACI: Ne bih radio predug i previše razvučen epski film. Moja je deviza: što kraći, to uspješniji film. Snimao bih u Kninu – gdje se Oluja i dogodila, skromno, bez razvikanih glumačkih imena, i vjerujem da bih bio gotov za dva mjeseca.

SPECIJALNI EFEKTI: Nisu tu potrebni neki posebni specijalni efekti, vjerojatno samo solidno dobra pirotehnička priprema i to je to.

Budžet: sedam, osam milijuna kuna.

Dalibor Matanić Ljudska priča o herojima Oluje s najboljim glumcima bivše Jugoslavije

ŽANR: INTIMISTIČKA DRAMA

PRIČA: Volio bih snimiti film koji bi više podsjećao na “Tanku crvenu liniju”. Recimo: mladi gardist (Janko Popović Volarić) jedva dočeka Oluju ne bi li ušao u svoje okupirano selo. Prolazi kroz mjesta koja su ljudi napustili u paničnom bijegu, životinje lutaju, pustoš vlada. Na putu sretne američku novinarku kojoj se pridruži u sukobu sa sitnim lopovima... Napokon dolazi do svog sela, gdje sreće svog srpskog prijatelja iz mladih dana (Sergej Trifunović) koji nije stigao na vrijeme pobjeći. Gardist i novinarka uspiju mu osigurati siguran odlazak u Srbiju. Gardist i novinarka se zbliže...

Glavni likovi: “Normalan dečko” koji je u rat otišao čista srca, fajta se da bi se vratio doma... Ne bih sigurno imao ni Tuđmana ni Gotovinu ni Šuška, kao što ne bih angažirao ni Georgea Clooneya ni Leonarda di Caprija – jer mislim da bi u ulozi gardista izgledali smiješno. Izabrao bih deset najboljih glumaca bivše Jugoslavije – i Mirjanu Karanović i Sergeja Trifunovića…

Specijalne želje: Angelina Jolie kao ratna reporterka.

Budžet no limit: 100 milijuna eura.

VINKO BREŠAN
Intimna drama s Olujom u pozadini

ŽANR: Obiteljska drama

PRIČA: Da mogu sinopsis dati tako iz glave, već bih bio u Hollywoodu ili bih već snimio film… A nisam ga snimio jer se dosad nisam zalijepio ni za jednu priču koju bih poželio pretočiti u film. No, siguran sam da bi moj film o ”Oluji” bio intimna obiteljska drama, da bi “Oluja” bila impuls u pozadini, kao metafora rata u kojem je susjed išao na susjeda. Ne uzbuđuju me ratni spektakli, ni povijesne ličnosti – nego mali ljudi koji su se našli na vjetrometini i nastradali.

Ne postoji pravilo koliko vremena treba proći od nekog događaja da bi se mogao snimiti film. Ja sam, uostalom, 1995. snimao ratnu komediju a rat još nije ni završio, ali “naletio” sam na priču koja me povukla.

BUDŽET: Potrošio bih 1,4 milijun eura – taman onoliko koliko iznosi prosjek za snimanje jugoistočnoeuropskog filma. A znate zašto je to tako skupo? Jer bi za “Oluju” trebalo ići na teren!

JAKOV SEDLAR
Uzbudljiv špijunski triler o pripremi
Oluje sa Steveom Buscemijem u ulozi Carle Del Ponte

ŽANR: TRILER

PRIČA: Prije će Messi zaigrati za Dinamo nego što će hrvatske institucije financirati film o “Oluji”. Dosad su bile spremne pomoći filmove koji su ismijavali ili kriminalizirali Domovinski rat. Strah, komformizam, ali i nedostatak ljubavi za vlastitu zemlju među činovnicima u tim ustanovama toliki je da ne vjerujem kako bi pomogli bilo kome tko bi želio ispričati neku realnu priču gdje Hrvati ne bi bili negativci. Govorim iz osobnog iskustva.

U mašti koja će se možda realizirati - najprije bih potražio pomoć prijatelja, sjajnog scenarista Barryja Morrowa (dobio je Oscara za scenarij “Kišnog čovjeka”). Osim što je jedan od najboljih scenarista Hollywooda, on odlično poznaje i sve ono što je dovelo do “Oluje” i što je bilo poslije. Priča bi govorila o sjajnoj i ravnopravnoj suradnji HV-a i američke obavještajne zajednice što je bilo ključno za brzu i efikasnu pobjedu hrvatske strane. O toj suradnji znam mnoštvo nepoznatih podataka koji bi bili važni za priču - ali upravo nepoznati detalji internacionaliziraju filmsku priču o “Oluji”, koja je bila važna ne samo za hrvatski narod nego i za SAD. Naime, uz američku pomoć hrvatska je vojska zaustavila podivljale četnike da ne naprave još jedan pokolj poput onoga u Srebrenici. Poanta priče bila bi u tajnoj i odličnoj suradnji najveće svjetske velesile i malene zemlje koja je u kratkom vremenu napravila čudo: vojska koja se u početku borila u tenisicama i bez ikakva iskustva nakon samo nekoliko godina potukla je srpsku vojsku, koja je bila favorit mnogih europskih zemalja.

GLAVNI JUNACI: Bez poznatih imena danas je vrlo teško prodati film u svijetu. Napraviti film kojemu je prikazivanje u Puli vrhunac puta - bilo bi besmisleno trošenje novca. Ne znam zasad tko bi mogao igrati Tuđmana, Šuška, Gotovinu… Ali zato znam tko bi mogao igrati Carlu Del Ponte: uz minimalnu masku mogao bi je odigrati glumac Steve Buscemi - sjećamo ga se po sjajno odigranoj ulozi ubojice u Fargu.

BUDŽET: Budžet ne bi mogao biti mali, ako se ide s filmom na engleskom jeziku i s američkim glumcima.

KRISTIJAN MILIĆ
Pad crnog jastreba u bespućima Dinare

ŽANR: AKCIJSKI RATNI

PRIČA: Film o Oluji vidim kao hrvatsku verziju filma “Pad crnog jastreba” Ridleya Scotta. Dakle, onog trenutka kad bi počela akcija ona ne bi smjela stati do samoga kraja. U “Oluji” se vjerojatno dogodilo nekoliko stotina zanimljivih priča za isto toliko filmova, trebalo bi dakle naći najbolju, dodatno je obraditi i pretvoriti je u film.

Autor scenarija morao bi cijeniti i biti svjestan važnosti “Oluje” za hrvatsku povijest, ali pritom ne otići u patetiku. Robert Roklicer i Ivan Pavličić napisali su nekoliko odličnih scenarija za HRT-ovu seriju o Domovinskom ratu, pa mislim da bi obojica bili dobar izbor.

BUDŽET: Mislim da je budžet jedan od razloga zašto se taj film nikada neće ni snimiti. Kako trenutno stvari stoje s filmom u Hrvata, ako se ikad i snimi film o “Oluji”, on će vjerojatno pratiti izoliranu skupinu vojnika koji ispale dva i pol metka na nevidljivog neprijatelja. I bit će to ratna drama, a ne ratni akcijski film.

GLAVNI JUNACI: Iako bi se o Tuđmanu, Gotovini, Markaču, Šušku… dalo snimiti i nekoliko biografskih filmova, film o “Oluji” prvenstveno mora biti posvećen vojnicima koji su tu akciju i odradili. Veliki igrači eventualno bi se vidjeli na televiziji, dakle “glumili” bi sami sebe. Ako bi se pak snimalo nešto vrlo opsežno s temeljito istraženim političko-strateškim aspektom, mislim da bi za to puno bolji format bila televizijska serija. U tom bi slučaju Gojka Šuška bez problema mogao odigrati Marinko Prga, Antu Gotovinu Goran Višnjić, a predsjednika Franju Tuđmana Clint Eastwood - ako poživi.

SARA HRIBAR
Dragovoljka pođe u Oluju,
no muški je suborci otjeraju...

ŽANR: DRAMA

PRIČA: Moje filmsko viđenje Oluje žanrovski bi, zasigurno, odstupalo od klasičnog ratnog, a pogotovo političkog filma. Koncentracija priče svela bi se na pet žena koje su ne samo pod ljudskim, domoljubnim utjecajem tadašnjih zbivanja nego i pod onim, uvjetno rečeno, izravnim, emocionalnim. Bez ikakve namjere za trivijalizacijom povijesnog događaja, jednostavno smatram da bi takva vizura bila vrlo prikladna da se ispričaju neke, pomalo zapostavljene, ženske priče Domovinskog rata. I to na malo širi način od onoga što piše u povijesnim udžbenicima.

Jedna od tih žena bila bi pripadnica brigade koja kreće u Oluju, ali je muški suborci otpočetka pokušavaju odgovoriti od njezina nauma, a poslije i prisile da se vrati kući i odustane od dalje borbe. Ovdje se konkretno radi i o istinitoj priči, i to ne samo jedne žene, ali u filmskom slučaju - jedne koja simbolizira sve. Recimo samo da se ona, kao i mnoge druge, nije dala nagovoriti na odustajanje.

Druga od tih žena bila bi medicinska sestra u vojnom sanitetu, potajno zaljubljena u jednog od vojnika koji odlazi u akciju, nesretna što mu to nije stigla prije reći. A zbog hitnosti akcije nije imala ni prilike. Ona provodi tih kritičnih nekoliko dana uz sam rub zbivanja, strepeći za njegov povratak, paralelno dočekujući i zbrinjavajući tragično stradale koji joj dolaze u sanitet, svaki put sebično priželjkujući da se ne radi o njezinu čovjeku.

Treća žena bila bi mlada trudnica. Njezina priča započinje skromnom svadbom koju su ona i suprug pripremili za prijatelje i užu rodbinu na jednom dalmatinskom otoku. Usred slavlja do njih dolazi vijest o Oluji, pa njezin novopečeni suprug, saznavši za situaciju, naglo odlazi u Zagreb kako bi se priključio vojsci. Umjesto na medenom mjesecu ona iduće dane provodi u neizvjesnosti.

Četvrta priča bila bi o mladoj ambicioznoj novinarki lokalnog radija koja se nalazi uz samo ratište i prati razvoj događaja. Ona je, blago rečeno, žena koja je previše (sa)znala.

Posljednja priča bila bi donekle politički provokativna, ispričana iz vizure jedne od supruga tadašnjih važnijih vojnih lica koji šalju direktive iz Zagreba. Ona je kućanica, majka, supruga, neposredno vezana za sve tadašnje događaje. Vojno-političke odluke saznaje u vlastitom bračnom krevetu kao suprugovu priču za laku noć, svjesna da ih ne smije ni s kim podijeliti.

GLAVNI JUNACI: Pet žena glumile bi Nataša Janjić (medicinska sestra), Dijana Vidušin (pripadnica brigade), Jadranka Đokić (novinarka), Marija Tadić (trudnica), i Ksenija Marinković (žena vojnog lica). Muške uloge tumačili bi mahom mlađi glumci: Stjepan Perić, Borko Perić, Frano Mašković, Igor Kovač, Nikša Butijer...

IVONA JUKA
Priča o ratnom ludilu s
Christopherom Walkenom
Šuškom koji pleše na Čavoglave

ŽANR: RATNA DRAMA

PRIČA: Film će biti ratna drama s mnogo akcijskih scena, ali ne da pokažem svoje redateljske mišiće, nego strahotu rata. Zasad ću vam samo otkriti da bi to bila priča o dvojici braće koja se nađu u ludilu rata, strahota, nepodnošljivog adrenalina i svaki od njih ima različite izbore. A Steve Buscemi, hrvatski branitelj, imao bi, vjerovali ili ne, happy end. Da, ovo je okosnica priče koju ću jednom snimiti…

GLAVNI JUNACI: Producentice ne žele ni čuti da bi itko osim Georgea Clooneya mogao biti Gotovina. A moj izbor je Clive Owen. Clooney bi bio Ivan Tolj. Tuđmana bi igrao Bob Gunton, a Šuška – Christopher Walken. Markača – Kevin Chapman (bio je u igri i Dennis Franz, ali je otpao), Stipetića - Mark Rolston, Davor Domazeta Lošu – Nick Nolte, Norca - Ed Norton. Rojs bi mogao biti Vic Mackey. Ali i Danny DeVito. Milana Martića svakako bi glumio Ray Winstone, a Milana Babića Russell Crowe. Iako na istu ulogu pretendira i James Spader. Da je Anthony Hopkins mlađi, ne bih razmišljala tko će glumiti zubara.

Glavnu bi ulogu, nepoznatoga hrvatskog vojnika, glumio Steve Buscemi. Sean Penn bio bi njegov brat, također hrvatski branitelj. Uvjerena sam da bi scena Christophera Walkena kako pleše na Čavoglave postala antologijska. Christopher je, osim što je genijalan glumac, i genijalan plesač, a ta scena s Bobom Guntonom alias Tuđmanom vjerojatno bi bacila u zaborav i njegov ples u spotu “Weapon of Choice“ Fat Boy Slima.

BUDŽET: Sitnica. Tek toliko da zavijem u crno sve regionalne fondove. Na čemu će mi, naravno, biti zahvalni kao i svim mojim prethodnicima koji su učinili isto s ovak­vim spektaklima. Iako nisu dobili Oscara, a mi hoćemo.